Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite.”
(El-Džumu'a, 9.-10.)
U ovoj Božanskoj naredbi Allah je propisao namaz petkom, koji se razlikuje od ostalih namaza po tome što se klanja isključivo u džematu, i ne može se klanjati samostalno, gdje se okupljaju svi muslimani jednog kvarta, sela, grada ili regije, u podne, da bi slušali predavanje ili hutbu u kojoj se daju smjernice ili se skreće pažnja na neko važno javno (opće) pitanje.
Hutbu po pravilu drži vladar islamske države u glavnoj džamiji, a njegov predstavnik (predstavnici) drže hutbe u ostalim džamijama diljem islamske države.
Ovo je svima poznata informacija, ali je spominjemo da nas podsjeti na ono što nam nedostaje u ovom vremenu, a to je neuspjeh da postignemo mudrost koju je Allah namijenio za džuma-namaz.
Naime, ne znači da je neka država islamska samo zato što vladajući režim dozvoljava da se održava džuma-namaz petkom, jer to rade i okupatori koji su neprijateljski nastrojeni prema Allahovoj vjeri. Međutim, razlika je u tome što kada je država islamska, vladar je musliman koji dobro poznaje Allahove propise, koji uči Allahovu Knjigu i ustrajan je u pokornosti Allahu, te stoga on predvodi hutbu i džuma-namaz petkom, i daje smjernice muslimanima, ummetu, podanicima.
Prvi znak da država nije islamska je ako vidimo vladara da ne prisustvuje namazu osim u određenim prilikama, želeći se pokazati kao pobožan musliman, i ne predvodi vjernike na džuma-namazu već stoji u safu iza imama, ali ne iz skromnosti – jer on sebe smatra prvim u svemu -, već zato što ne zna pravilno učiti Kur'an i ne zna osnovne vjerske propise kako treba.
Drugi znak je nametanje jedinstvene hutbe koja je prošla tešku cenzuru, kako se ne bi pozabavili važnim problemima koje vladajući režim nije uspio riješiti, i kako se ne bi otkrili nedostaci i mahane vladara (kralja, predsjednika) ili vladajućeg režima.
Stoga se danas, naprimjer, u Saudijskoj Arabiji (koja je zvanično islamska država), Egiptu i drugim muslimanskim državama, dozvoljavaju hutbe koje su strogo cenzurirane, i govor koji, kako se to već kaže, niti utoljuje glad niti utažuje žeđ, kao što su hutbe o individualnoj pobožnosti i asketizmu, i uranjanje u najsitnije detalje vezane za određene vjerske propise (abdest, namaz, vrijednost dobrovoljnih ibadeta, zikra, sadake i sl.), ili pak govor o dužnostima muslimana prema vladaru muslimanske države i obaveze pokoravanja njemu u svakoj situaciji, bez obzira na njegove katastrofalne propuste i grijehe i zulum prema muslimanima, a nikada nećete čuti hutbu u spomenutim i nespomenutim muslimanskim državama o dužnostima vladara prema podanicima i strašnim posljedicama (na dunjaluku i na Ahiretu) neispunjavanja preuzetog emaneta vlasti; zatim hutbe o događajima iz vremena prvih generacija, a nakon što im se uzme duša i zaobiđe suštinska poruka i pouka.
Stoga ne čudi što neki ljudi zaspu tokom hutbe, jer su hatibi uzeli dušu hutbi (čast pojedincima). Hutbe su duge, a hatibi govore čudnim frazama koje odvlače pažnju slušaoca, tako da slušalac ne zna o čemu zapravo hatib priča, kao da traži iglu u plastu sijena. I mnogi hatibi ponavljaju hutbe iz godine u godinu, tako da oni koji redovno dolaze na džumu znaju napamet mnoge njihove hutbe.
Hatib je, nažalost, danas postao državni službenik koji ne može govoriti osim kako mu vlada naredi, inače će mu se smanjiti plata, ili će zauvijek biti suspendiran, a vjerovatno i zatvoren.
Možda će zvučati grubo, ali je zaista svrsishodno postaviti pitanje: ”Da li je razumno da se hatib ”plaćenik” penje, naprimjer, na časni minber u časnoj Poslanikovoj džamiji, ili na minber u časnom haremu Ka'be?”
Zasigurno ne, jer prema našim dobrim prethodnicima (selefus-salih), na koje se stalno pozivamo i busamo se u prsa da ih slijedimo, postoje posebna pravila i uvjeti za osobu koja može da se popne na minber u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji, od kojih je najistaknutiji da hatib otvoreno govori istinu s mudrošću i lijepim savjetima, ne bojeći se u ime Allaha ničijeg prijekora.
A što se tiče pouka i značenja citiranih ajeta iz sure El-Džumu'a, ovom prilikom želimo skrenuti pažnju na nekoliko značenja koja spominju neki komentatori (mufesiri) Kur'ana.
Prvo značenja koje iščitavamo iz citiranih ajeta jeste da u islamu nema sedmičnog odmora. Naime, kada se u petak prouči ezan za džuma-namaz, muslimani prestaju da rade i odlaze da slušaju hutbu i klanjaju namaz, a nakon završetka džuma-namaza vraćaju se svom poslu kao i ostalim danima, jer je Allah htio da muslimani ostanu aktivni i vrijedni, a ne da pribjegavaju lijenosti i neaktivnosti.
Drugo, materijalna dobit ostvaruje se isključivo prodajom, jer čovjek ne prodaje nešto osim ako ne dobije vrijednost koja je po njegovoj procjeni veća od vrijednosti onoga što prodaje, a ova razlika je dobit ili profit, pa je Uzvišeni Allah rekao: ”Prestanite sa prodajom u vrijeme džuma-namaza!”, a nije spomenuo kupovinu (eš-šira’), jer se trgovina ne upotpunjava bez kupovine, dok se direktna zarada ne ostvaruje kupovinom. Umjesto toga, čovjek dobiva ono što smatra korisnim za sebe, bilo da je to korisno samo po sebi ili trgujući time.
Treće, u džuma-namazu kriju se mudrosti i koristi koje ljudi možda ne shvataju, pa je Allah naredio vjernicima da ono što vole od opipljive materijalne koristi, ostave zbog nečega što je mnogo korisnije za njihov dunjaluk i Ahiret, rekavši: ”To vam je bolje, neka znate!”
Moguće je da sve mudrosti propisivanja hutbe petkom nisu mogli razumjeti muslimani u vrijeme objave Kur'ana, jer su možda prilike u kojima su živjeli – islamska država sa iskrenim i pravednim rukovodstvom koje je uspostavilo pravdu i obezbijedilo ljudima potpunu sigurnost, što je osnova svakog prosperiteta i napretka – učinile da ne osjete toliku važnost hutbe petkom koja se bavi njihovim problemima, kao što su je osjetili muslimani nakon njih, a pogotovo u naše vrijeme, kada u muslimanskim državama nedostaje i pravde i sigurnosti, što je uzrok smutnje i nazadovanja u svakom pogledu, i kada fale istinski učenjaci i reformatori, jer su ih tiranski režimi, u večini slučajeva, strpali u zatvore i udaljili od naroda.
