Kalinovački lingvistički mešetar iz Graza

398
Saff 347

Piše: Safet Kadić

Zemljak iz kalinovačkog kraja monstruoznog ratnog zločinca i hažkog obtuženika za zločin genocida nad Bošnjacima, Ratka Mladića i, možda, poklonik njegova lika i djela, Branko Tošović, iz evropske busije u austrijskom gradu Grazu (izg. Grac) uporno sije smutnju, juriša na Bosnu i mlatara zahrđalim lingvističkim mačem, pokušavajući razsjeći i razčejrečiti hiljadugodišnje historijsko tkivo Bosne, zavjerenički razlučujući šta je to bošnjačko, šta hrvatsko, a šta srbsko. O kakvim mahinacijama, insinuacijama, mešetarenju i manipulacijama se radi svatko se može uvjeriti već i kod samog naziva njegovog najnovijeg “uradka”, pod naslovom “Srpski pogledi na odnose između srpskog, hrvatskog i bošnjačkog jezika”. On dobro zna da je naziv ‘bosanski jezik’ u Bosni ustavna kategorija i da ga Bošnjaci izključivo tako imenuju, ali on zlonamjerno uvodi u javni obticaj i “naučni” diskurs pojam ‘bošnjački’ umjesto ‘bosanski’ jezik. Kao lingvista, kako se predstavlja, morao bi znati da je bosanski jezik historijski pojam, a ne geografski (iz kojeg je, istina, potekao). To je kulturno-povijestno, a ne plemensko-nacionalno određenje jezika, jer je starije od njih. A upravo to najviše smeta skorojevićkim srpskohrvatskim kvazilingvistima i separatistima Brankova kova, koji kao da zaboravljaju rezolutan stav “oca srpske lingvistike” i jednog od korifeja serbokroatistike, Aleksandra Belića, koji je prije osamdesetak godina nedvosmisleno uztvrdio: “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika”. Belić, dakako, pod ‘našim književnim jezikom’ podrazumiva zajednički književni jezik na rečenim osnovama, koji su dva naroda imenovala svojim nacionalnim imenima kao srpski ili hrvatski, odnosno srpskohrvatski. Zato stavljati bosanski jezik u istu ravan sa hrvatskim i srbskim u Bosni je ne samo netačno nego predstavlja očitu podvalu i nacionalistički provokaciju. On je u Bosni subordinaran novokomponovanim pojmovima ‘srpski’ i ‘hrvatski’. U suštini, osporavanje bosanskog jezika u pozadini krije i osporavanje bošnjačkog naroda, čiji je to etnički jezik, pa i same Bosne, što je bio (i ostao) cilj velikosrbske politike i posljednjeg genocida na njima.

Srpski pogledi na bosanski jezik

Kada sam na internetu prelistao ovaj kontroverzni zbornik uočio sam da se tu našao jedan moj kritičko-polemički tekst, usmjeren prvenstveno prema onim Bošnjacima koji su prihvatili takav antibosanski projekat. Tekst je nastao povodom jednog aktuelnog događaja, promocije jednotomnog lingvističkog zbornika, čiji je urednik, također, bio Tošović u pratnji austrijskog kolege Arno Wonischa (izg. Voniš), pod naslovom “Bošnjački pogledi na odnose između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika”, održanog na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na samu 160. godišnjicu “bečkog književnog dogovora” i 20. godišnjicu sarajevskog simpozija “Jezička situacija u BiH”, u okviru Prvog slavističkog kongresa, održanog u Sarajevu, opet pod autorstvom B. Tošovića i sveučilištnim sponzorstvom iz Graza. (Obratite pažnju! Ovdi on kaže: “između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika”, a ne “između srpskog, hrvatskog i bošnjačkog jezika”, kako stoji u “srpskim pogledima”. Osim toga, u “bošnjačkim pogledima” je abecedni redoslijed jezika, kako je uobičajen u Bosni i na svim slavističkim katedrama u svijetu (takva je i skraćenica: bhs), a u “srpskim pogledima” prema Tošinoj projicirajnoj važnosti: shb). Tekst je publiciran u magazinu SAFF 2010. godine a Tošović ga je prenio doslovno sa redakcijskom opremom mada ne postoji nijedan razlog da se tu nađe, izuzev, možda, što je kritički usmjeren prema Bošnjacima pa, po Tošovićevom shvaćanju, kao takav može se naći među “srpskim pogledima”. Ili je, možda, Tošović, obuzet uspomenama prema generacijskom kolegi iz studentskih dana sedamdesetih godina prošlog stoljeća na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (ja sam studirao na Odsjeku za južnoslavenske jezike, a Tošo na Odsjeku za ruski jezik), dodao moj tekst gratis. Bilo kako bilo, Tošović, koga su u vrijeme studija kolege hipokoristički oslovljavale kao Tošo, nije tražio saglasnost i, koliko znam, dozvolu autora niti Uredništva spomenutog časopisa da uvrsti ovaj obični publicistički tekst u jedan takav specifični, tematski koncipiranom, zbornik lingvističkih radova. U svakom slučaju neprimjeren gest, vrijedan svakog prezira. Ne znam šta će preduzeti Uredništvo magazina, ali ja mu kao autor oprašćam, vjerujući mu naivno na riječ da u tekstu nije ništa mijenjao. Istina, mogao je Tošo tražiti od mene stručni tekst, ali nije, predpostavljajući da mu ga ne bih dao i zbog vrste publikacije i znajući kakav je smutljivac, a mogao je, da je hotio, naći u navedenom magazinu desetine mojih aktuelnih sociolingvističkih eseja, najviše o bosanskom standardnom jeziku i njegovom normiranju.

Ali Tošo ne bi bio tošo da se zadržao samo na tome. On se, na svoju nesreću, upustio u opasne vode seciranja i komentiranja pojedinih mojih stavova u tekstu i tako demaskirao razloge njegova prenošenja, ali i prid našim očima odkrio metode svojih manipulacija i samo zbog toga ću reagovati i komentarisati taj mizerni gest. U odsustvu kreativnog duha i naučne inventivnosti za produkciju originalnih znanstvenih ideja a iz bolesne želje da bude svakom loncu poklopac te pragmatične potrebe da se dodvori pravim Srbima i poltroniše štajerskim poslodavcima sa Univerziteta u Grazu i tako javno opravda veliki novac njihovih porezskih obveznika, koji on nemilice troši na antibosanske kvazilingvističke projekte i donkihotovske juriše na Bosnu, on se zaštitnički diže u odbranu Graca od mene, nevješto i lažno me denuncira austrijskoj i srbskoj javnosti zbog svojih evidentnih megalomanskih promašaja i zlouptrebe širokogrudosti i gostoprimstva grada Graza. Očito je da se Tošoviću posrećio Graz, ali se Grazu ponesrećio Tošović! Dovoljno je navesti samo ovaj eklatantan primjer i viditi o kakvom se smutljivcu radi.

Tošović piše: „Autor konstatuje da Grac kod Bošnjaka izaziva samo neprijatne asocijacije”, a zatim doslovno citira moju rečenicu: „Za Graz i njegov univerzitet Bošnjake ne vežu baš prijatne uzpomene”. Samo iz ovog navoda vidi se Tošina tendencioznost, mešetarska nakana i njegov manipulatorski postupak. Riječi “asocijacija” i “uspomena” nemaju isto značenje. On moje “prijatne uzpomene” frankenštajnovski pretvara u “neprijatne asocijacije” i to još pojačava do izključivosti priložkim veznikom “samo”, kojega uopće nema kod mene. I mazlumu je jasno da Tošina sintagma izključivosti “izaziva samo neprijatne asocijacije”(podv. S.K.), koju podmeće meni, nema ni približno isto značenje sa mojom sintagmom tolerancije “ne vežu baš prijatne uzpomene”. A Tošo nije mazlum, nego, nažalost, univerzitetski profesor, koji vješto manipulira činjenicama i podlo podvaljuje negativne insinuacije, što ćemo viditi i u slijedećim navodima. (Moje asocijacije, pak, ovim povodom idu sve do Spasoja Ć. iz Tošinog rodnog kraja, svojevremeno asistenta kod profesora Muhameda Filipovića, koji je vrlo često koristio riječ “mazlum” pri portretiranju nekih osoba iz tadašnjeg političkog i kulturnog života koje bi se našle na tapetu u dokolnim kafanskim razgovorima.) Zato je dobro da je Tošo prenio, makar i bez moje dozvole, cjelovit tekst, mada nije lingvistički, kako on podvaljuje, nego novinski, kako bi svi mogli viditi o čemu se radi pa je svakome moguće lahko razodkriti Tošine laži, podvale i obmahne.

Tošović se i u mnogim drugim stvarima nevješto “pravi tošo”, poput čuvenog englezskog fudbalskog stopera N. Stilesa (izg. Stajls) koji se vješto “pravio Englez”. Ako je neobično da se pravi Englez “pravi Englez”, kada je već Englez, nimalo nije neobično kada se Tošo pravi tošo, kada je “srbizirani” Srbin. Razmjere Tošinih manipulacija su epskih razmjera u slijedećem primjeru. Podsjetimo se! Tošo je učesnicima “Simpozija o jezičkoj situaciji” 1991. godine, koji su bili iz svih krajeva tadašnje razpadajuće Jugoslavije i svih nacionalnosti, obećao da će sve referate i diskusije objaviti u drugom broju tek pokrenutog časopisa “Prizma”, tematski posvećenom ovom skupu. A šta je on uradio? Dvadeset godina kasnije on u Grazu u “Srpskim pogledima”, na šestotinjak strana, objavljuje prikupljene priloge srbskih lingvista i među njih trpa svoj prilog sa navedenog simpozija u koji je ukomponovao samo srbske učesnike. I to ne sve, nego samo njemu podobne. Nema Bošnjaka, nema konfrontirajućih diskusija, nema društveno-političkog i kulturno-civilizacijskog konteksta. I bosanska i srbijanska javnost bi se morale ograditi od ovakvo bezprizornih manipulacija činjenicama kalinovačkog slaviste iz Graza, koji je tako drastično zloupotrijebio svoju uredničku ulogu. On u toj knjizi konstruiše nekakav sociolingvistički kontinuitet nakon takvih društveno-političkih promjena na Balkanu tektonskih razmjera, zataškava tako strašan zločin protiv čovječnosti kakav je genocid, što je posebno indikativno za njegovu profesorsku i naučnu etiku. Tošo se pravi tošo kao da se u međuvremenu za tih 20 godina ništa nije desilo. A jeste! I to strašne stvari i još strašnija: genocid njegovog naroda nad mojim narodom, koji je predvodio niko drugi do njegov kalinovački zemljak Ratko Mladić. Kakav je to čovjek koji može ostati gluh i nijem na takve, normalnom čovjeku nezamislive stvari. Da Tošović ima imalo ljudskog dostojanstva i intelektualne časti, kao što nema, on bi baš ovaj povod izkoristio da osudi tu kampanju njegovih sunarodnika i da se makar ogradi od tih zločina. Ali nema!

Tošo se pravi ”tošo”

Simpozij sam pratio kao novinar “Večernjih novina” i znam sve do u detalje šta se dešavalo. Imam i video-kasete sa cijelim tokom toga skupa, a živ je i čovjek koji ih je snimio. Imam i transkript, koji je Tošo retuširao. Tošini “Srpski pogledi” sasvim bi drugačije izgledali u kontekstu referata, primjerice, profesora Muhsina Rizvića, Muhameda Nezirovića ili književnika Alije Isakovića pa i beogradskog profesora Asima Pece, koji je, čak, kolabirao za govornicom kada je bio primoran da izgovori da “ne vidi nikakvog razloga da se mijenja ime koje ovaj jezik nosi” (srpskohrvatski, op.a.). Ali Tošo ima povod za takav nečastan gest i neprimjeren urednički postupak! A našao ga je, ni manje ni više, u mojim kritičkim observacijama u navedenom tekstu dvadeset godina kasnije, povodom naprijed spominjane promocije 2010. godine, na rečenom Slavističkom kongresu. Kakvi prozirni razlozi!

Evo kako se Tošo u “Srpskim pogledima” pravi tošo: „Sve što smo naveli dvadeset godina nakon održavanja Simpozija PRIZME ne dolazi iz želje da se podsjeti na posljednji zajednički lingvistički skup u Bosni i Hercegovini (podv. S.K.) i bivšoj Jugoslaviji, već da se reaguje na neprimjereno, zlonamjerno i nenaučno pisanje jednog lingviste iz Sarajeva. Naime, prije godinu dana (2010) pojavila se ostrašćena ocjena pomenutog skupa: u zeničkom MAGAZINU SAFF je 10. aprila 2010. (fusnota: Slučajno ili ne, datum objavljivanja se podudara sa datumom rođenja organizarora Simpozijuma) izašao je prilog Safeta Kadića pod naslovom «Oktroisani bošnjački pogledi: Postgenocidna replika ‘bečkog književnog dogovora'», u kome se ovaj bošnjački lingvist, zaposlen u Institutu za jezik u Sarajevu, vraća se na 1991. i PRIZMIN Simpozijum. Autor je dao tendenciozni komentar u kome se upustio u maštovita tumačenja osnovne ideje skupa ne pozivajući se ni na jednu izgovorenu riječ sa toga skupa. Pri tome se obrušio na organizatora skupa (Branka Tošovića), čiju je inicijativu (održavanje skupa) smjestio ni manje ni više u kontekst Vuka Karadžića i BEČKOG KNJIŽEVNOG DOGOVORA i iskonstruisao čudan višestruko izukrš ani (tako je napisano, op.a.) trougao: vremenski (1850 – 1924 – 1991), geografski (Beč – Grac – Sarajevo), događajni (BEČKI KNJIŽEVNI DOGOVOR – grački BOŠNJAČKI POGLEDI – A ndrićeva odbrana disertacije), individualni (Vuk Karadžić – Ivo Andrić – Branko Tošović), u kome se negativno ocjenjuje i BEČKI DOGOVOR i BOŠNJAČKI POGLEDI, i Prizmin simpozijum, kao i sve ličnosti iz toga trougla. Evo kako počinje osnovni tekst Safeta Kadića:” (Potom slijedi moj tekst) Zamislite dvoličnjaka, a sam tvrdi da je njegova namjera bila objaviti sve referate i diskusije u časopisu “Prizma”. I još spektakularnije objašnjenje povoda. Ni manje ni više nego jedan novinski tekst.

Pobrkavši i uzrok, i razlog, i povod, Tošović trijumfalno zaključuje: „Zbog svega izrečenog, a posebno zbog izrazito negativne ocjene referata srpskih pogleda smatramo da bi bilo vrlo zanimljivo i naučno poučno da se uporedi ono što je tada rečeno sa srpske strane (u uvodnoj riječi i referatima) sa onim o čemu piše Safet Kadić. Mislimo da bi to bilo dovoljno da se zaključi o kakvom se naučnom lingvističkom prilogu Safeta Kadića radi. Iz tih razloga objavljujemo sve referate sa prizminog skupa”. (podv. S.K.) On ih sada imenuje “srpskim pogledima” mada tu sintagmu tada niko nije upotrijebio niti je spominjana Tošina “srpska strana”, a ja nisam negativno ocjenjivao referate, nego izstupe pojedinih učestnika. Zatim, kao što sam naprijed spomenuo, moj tekst nije nikakav “naučni lingvistički prilog”, nego ak hoc analitički novinski tekst, niti je SAFF specijalizirani lingvistički časopis, nego omladinski politički magazin, koji susretljivošću i dalekovidošću glavnog urednika i Uredništva dozvoljava da ja afirmiram u javnosti sasvim nove poglede na bosanski jezik i sociolingvističku situaciju u Bosni, među kojima je i moje zalaganje za morfoložki pravopis. Da je T. imao šta opovrgnuti u mom tekstu, on bi kao i svaki čovjek od časti i ugleda reagovao u SAFF-u uobičajenim demantijem, gdje je po zakonu imao pravo opovrgnuti navodne netačnosti i to podkrijepiti argumentima. Ali nije, jer nije imao šta demantirati i nije imao argumenata nizašta. Pa šta je hotio postići B. Tošović osim moga denunciranja srbskoj javnosti i svoga dodvoravanja i uzdizanja toj javnosti? Njemu je, izgleda bio cilj samoreklama i pridavanje sebi značaja koji mu objektivno ne pripada. On je izkoristio kao povod da sebe afirmiše i uzdigne prid gračkim poslodavcima, nakon što je nepovratno izgubio stručni dignitet. Tošović navodi vodu na svoj mlin podilazeći srbskoj javnosti i pravdajući se bosanskoj javnosti zbog neobjavljivanja tematskog broja “Prizme” sa održanog simpozija i slijedećim riječima: „Pošto je glavni urednik bio primoran da u oktobru napusti Sarajevo …”, kaže za sebe B. Tošović a ne kaže za današnje i buduće čitaoce od koga je bio primoran. Mi, koji smo bili živi svjedoci tih događaja, znamo “da je bio primoran” kao i drugi Srbi sa tog fakulteta po nalogu SDS-a, među kojima su i najistaknutiji i najzaslužniji “graditelji” dejtonskog entiteta masovnih grobnica koji se službeno imenuje kao RS, kao što su Milorad Ekmečić, Aleksa Buha, Nikola Koljević, Ljubomir Zuković, Vojislav Masimović, Slavko Leovac, Milan Vasić i dr. Za razliku od Tošovića, ja sam ostao u već blokiranom Sarajevu, radeći kao novinar u ranije spomenutom listu i zajedno sa drugim sugrađanima proživio svu golgotu herojskih građana ovoga grada, koji su izdržali četverogodišnju obsadu njegovih zemljaka i sunarodnika sa Romanije pod danonoćnim granatama i snajperima, bez hrane, vode i struje, ali s nadom da će istina pobijediti. Zato se nikada ne smije zaboraviti Sarajevo – grad mučenik i najveće stratišće tokom srbske agresije u kojem je danonoćno držano u obsadi pod granatama i snajperima mrcvareno oko 400.000 građana grada. Mora se znati da je u Sarajevu, u kojem je Kalinovčanin Tošović stekao ne samo gradski status nego i naučnu titulu i univerzitetsko zvanje, ubijeno 11.600 civila tokom četverogodišnje obsade, od toga 1.603 djece. To je genocid Tošovićevih zemljaka najvećih razmjera.

Genocidna zavjera

Nakon svega, ne može se izbjeći primisao da se u pozadini ovih mračnih Tošovićevih ideja i postupaka jasno osvjetljava njegov intelektualni profil, u kojem se naziru crte destruktivnog razbijačkog karaktera, početno modeliran u rodnom kalinovačkom kraju, u srcu legendarne bosanske planine Romanije, kao toposu hajdučije, na tradiciji usmene predaje odnjegovane u hajdučkoj guslarskoj epskoj pjesmi. Poznati romanijski hajduci (hajduk na turskom jeziku znači razbojnik) Starina Novak, Deli Radivoje i uz njih Dijete Grujica, sa ostalom bratijom, pljačkali su trgovačke karavane koji su išli sa iztoka sve od Kine, Indije, Perzije i Turske, priko Balkana i Romanije, do šeher Sarajeva i dalje na Zapad i to slavili uz bogati plijen u dugim zimskim noćima uz monotoni zvuk gusala, na krvi ubijenih kiridžija, kao najveće “ćojstvo i junaštvo”. Samo iz te etike razbojništva i otimačine mogao bi se razviti takav kulturnocivilizacijski profil poput Tošovićevog. U etnonacionalnom smislu Tošović se uklapa u generalni stav srbske historičarke Dušanke Bojanić da “Vlasi u Srbiji, među kojima je bilo dosta hercegovačkih, su praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi srbizirali Vlahe”. Dodajmo da Romanija upravo znači vatan Romana, a vlasi su etnički Romani. Nakon svega Tošo mi nekako dođe kao Deli Radivoje iz hajdučkih guslarskih pjesama toga kraja, koji dočekuje ono što je propustio imaginarni epski Starina Novak u liku stvarnog bošnjačkog katila, hažkog obtuženika za genocid Ratka Mladića, jer je sasvim moguće da je u mladosti zajedno sa njim učestvovao u tim ostrašćenim guslarskim seansama tokom dugih zimskih romanijskih noći. Uz njih nekako prirodno cupka i skakuće I. Čedić iz komšijskog Uloga, donedavni direktor Instituta za jezik u Sarajevu (a Tošović potvara Institut da je antisrpski), u liku hajdučića Grujice.

Sudeći pema postgenocidnom Tošovićevom angažmanu i postupcima, on se sam demaskirao svrstavši se u pripadnike sofisticiranih velikosrbskih ešalona u službi realizacije Memoranduma II. SANU, koji su se razmilili po svim meridijanima i u svim sferama da agresiju i genocid Srba nad Bošnjacima predstave kao slučajni incident i nesretan slučaj, da relativiziraju razmjere svoga zločina, zataškaju genocidne namjere, lansiraju razne krilatice kao što su zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti, Bošnjaci i Srbi mogu zajedno, veličanju osuđenih ratnih zločinaca kao nacionalnih heroja, sve do prikrivenih prijetnji Bošnjacima da o tome ne govore. Ako Bošnjaci odkrivaju i iznose istinu na vidilo, oni im podmeću da šire mržnju i netrpeljivost. A poslovična tolerancija i otvorenost Bošnjaka za multikulturu i dovela ih je do genocida!? Treba pogledati neke povijestne fakte samo u posljednjih 200 godina i sam se uvjeriti u to. Da je živ onaj čuveni Nijemac koji je ustoličio temeljni postulat propagande da i triput ponovljena laž postaje istina, poznat i po dovođenju u vezu pištolja i kulture, sigurno bi imao šta poručiti nepopravljivo “multikulturnim” Bošnjacima kada im neko spomene multikulturu kao njihov povijestni princip ili, možda, usud. Visokocivilizirana ideja multikulture i koegzistencije različitosti , koju su Bošnjaci živili od svog postanka na najgori način im se obila o glavu. Ovdi se ne radi o “teoriji zavjere”, kako oni podmeću Bošnjacima, nego o zavjeri samoj. Deset srbskih genocida nad Bošnjacima ne spada u neku imaginarnu “teoriju zavjere”, nego u posvjedočene činjenice o “genocidnoj zavjeri”, koju Srbi s koljena na koljeno prenose kao najsvetiji zavjet i tajnu prisegu mnogo vijekova, posebno posljednja dva stoljeća, služeći se najneljudskijim prevarama i lažima da bi to prikrili i opravdali. Obtuživati mene i instituciju u kojoj radim za navodno antisrbstvo ravno je svakoj bezsmislici, jer Branko kao moj studentski kolega iz generacije dobro zna koliko sam bio odan ideji socijalistički programiranog bratstva i jedinstva, socijalne pravde i nacionalne ravnopravnosti. Morao bi znati da sam bio i prvi stipendista tek osnovanog Instituta po nalogu tada moćnog profesora Jove Vukovića, koji me je bio odredio kao svog asistenta na predmetu Fonetika. Tošović bi morao znati i da sam kao student-prodekan Fakulteta založio svoj ugled i autoritet kako bih pomogao njegovom zemljaku iz šireg okruženja (Gacko) da nakon nekoliko godina položi izpit iz staroslavenskog jezika. Taj Srbin, živopisnog prezimena Guzina, zbog nemoći da položi izpit lažno je obtužio častnu profesoricu Hertu Kunu da je hrvatski nacionalista i ustaša (iako je ona bila Jevrejka) i da ga mrzi što je Srbin. Taj Srbin je poslije postao Ostojićev novinar na tadašnjoj republičkoj TVSA, da bi početkom srbske agresije, kao i Tošović, “bio primoran” da ode na Pale i na tamošnjoj gebelsovskoj televiziji u ekipi sa Ristom Đogom medijski širi mržnju prema Bošnjacima i strahvične huškačke šovinističke potvore prema njima. Jedino što Tošović možda nije znao jeste da sam se kasnije principijelno razišao sa Jovom i odbio da budem njegov asistent, jer sam do kosti bio (i ostao) posvećen bosanskoj državotvornoj ideji u ekspanziji, što su znali neki drugi i tako mi kasnije zapečatili sudbinu, kao i mnogim drugim mnogo poznatijim od mene.

Anterfile

Značajan doprinos za bosnistiku i normativistiku

Za razliku od nekadašnjeg predratnog profesora na Filozofskom fakultetu, rusiste Branka Tošovića, koji paušalno osporava moje stručne reference i bez uvida u moj lingvistički opus, njegov profesorski kolega i dobar znanac sa bogatim ruskim izkustvom, bosnista prof. dr. Dževad Jahić, ima visoko mišljenje o mome lingvističkom profilu. On, također, zna da sam gostovao dvije godine kao lektor-predavač na Državnom univerzitetu u Kijivu, u Ukrajini. U jednom intervjuu od prije pet godina profesor Jahić doslovno kaže:

„Safet Kadić je školovan lingvist. Njegovi prilozi o bosanskom jeziku u Saffu, mogu slobodno reći, značajan su doprinos aktuelnom trenutku bosnistike i njene normativistike. Imponira Kadićevo dobro poznavanje građe bosanskoga jezika i njegove historijske govorne i pisane uteme­ljenosti u matici Bosni. U tom smislu on razmišlja vrlo zrelo i naučno vrlo duboko. U pravu je kad ukazuje na vrijednosti govornog naslijeđa bosanskog jezika, kad objašnjava šćakavizam, ikavizam, leksiku i njene tvorbeno-morfološke modele i sl. U pravu je kad ukazuje na krupne slabosti i metodološke nedorečenosti Rječnika bosanskoga jezika, čiji je koautor, a protiv kojih se borio još u toku same izrade Rječnika. Safet Kadić je razvio svoju lingvističku koncepciju. Njegove lingvističke teze u nekim segmentima mogu biti dobro polazište i za samu buduću bosnistiku. Ali ga, nažalost, katkad prevari nešto što bi se moglo nazvati “općim medijskim žarom” i medijskom atmosferom, pa onda se neoprezno obara čak i na neke svima poznate i provjerene autoritete i same bosnistike. Safet Kadić pokasno se vratio među lingviste, odnosno u svoju struku, ali mi je drago što mogu reći kako je njegov povratak bio prilično uspješan, pri čemu apeliram na njega, jer se radi i o mome kolegi i prijatelju, da spusti malo svoju loptu novinarskog manira i ne zaboravi da je, kao zreo čovjek i stručnjak i čovjek od pera, uspješno zaplovio vrlo zamamnim pa i opasnim vodama nauke o bosanskom jeziku, odnosno bosnistike.”