Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Tri su vrste blagodati: blagodat koju čovjek dobije i zna za nju, blagodat koju očekuje i blagodat koju uživa ali je ne osjeća. Pa, ako Allah želi upotpuniti Svoju blagodat prema čovjeku, upozna ga sa postojećom blagodati da bi zahvaljivao Allahu na toj blagodati i uputi ga na dobro djelo koje će mu priskrbiti blagodat koju očekuje.”
Rekao je također: ”Većina stanovnika Džehennema su oni koji su odugovlačili sa tevbom i dobrim djelima, poput čovjeka koji je trebao iščupati stablo koje mu je smetalo, i nakon što je vidio da je stablo jako i da ga ne može iščupati bez velikog napora, rekao je: ‘Ostavit ću ga, pa ću doći iduće godine i iščupati ga.’ Nakon godinu dana došao je da ga iščupa, ali nije znao da se korijen stabla pojačava što stablo duže živi, a da čovjek sve više slabi, što duže živi.”
Zun-Nun el-Misri, rekao je: ”Kao što tijelo ne nalazi slast u hrani kad je bolesno, tako ni srce ne pronalazi slast u ibadetu uz griješenje.”
Prenosi se da jedan pobožnjak govorio: ”Allahu moj, kako mogu biti sretan kad sam Ti nepokoran? Ali, kako da ne budem sretan kad sam Te spoznao? Kako da Te dozivam u dovama kad sam griješnik? Ali, kako da Te ne dozivam kad si Ti Milostivi i Plemeniti Gospodar?”
Ejjub, alejhi selam, u svojim dovama i munadžatima sa Allahom, nije od Njega tražio nešto konkretno, poput izlječenja i zdravlja ili onoga što je izgubio od djece i imetka, već se zadovoljio time da spomene sebe po svojoj slabosti i nemoći, a da Allaha spomene po onome što Njemu dolikuje, rekavši: ”I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: ‘Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!'” (El-Enbija’, 83.)
