Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici.” (Junus, 62.)
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista je Uzvišeni Allah rekao: ‘Ko uznemirava mog štićenika (evliju), Ja sam mu objavio rat. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi koje sam mu propisao. A zatim, Moj rob Mi se neće prestati približavati nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, Ja tada postajem njegov sluh kojim sluša, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom dotiče, njegova noga kojom hodi. Ako Me zamoli za nešto, sigurno ću mu udovoljiti, a ako zatraži Moju zaštitu, sigurno ću ga zaštititi.”’ (Buhari)
Svaki čovjek na ovome svijetu ima svoj cilj. No, iako su svi ljudi usmjereni ka nečemu što smatraju vrijednim, njihovi se ciljevi međusobno razlikuju po prirodi, težini i uzvišenosti. Postoje, međutim, ciljevi koji su, uprkos svojoj uzvišenosti, ostali skriveni ljudskim srcima, potisnuti zaboravom i nemarom. Među njima je jedan od najuzvišenijih – da čovjek svoj život usmjeri ka tome da bude Allahov evlija, Njegov bliski rob i štićenik.
Taj cilj, nažalost, rijetko se svjesno postavlja, čak i među onima koji redovno obavljaju namaz, poste i čine dobra djela. Mnogo je onih koji žele da postanu učenjaci, pa im znanje, odnosno diploma, postane krajnji domet. Drugi žele postati hafizi Kur'ana, pa im samo pamćenje postane krajnji domet njihove težnje. Neki se trude da budu skromni prema dunjaluku, drugi da ustraju u dobrovoljnim ibadetima, no sve to, iako je dobro i poželjno, ostaje sredstvo, a ne konačni cilj.
Iznad svega toga stoji jedan uzvišen i često zaboravljen cilj: veličanstvena veza između čovjeka i Gospodara svjetova – velajet, bliskost s Allahom, dželle šanuhu. Velajet nije apstraktna ideja, već stvarnost potvrđena Kur'anom i Sunnetom, utemeljena u vjerovanju ehli-sunneta vel-džema'ata. Allahova ljubav, Njegova blizina i Njegovo staranje o Svojim robovima nisu metafore, već živa istina vjere, i mi smo pozvani da toj istini svjesno težimo.
Kada klanjamo, zar ne čeznemo da nas naš namaz približi Allahu, da nas uzdigne do stepena Njegovih evlija? Zar citirani hadisi-kudsij ne uči da su propisani ibadeti (farzovi), a potom i dobrovoljni ibadeti (nafile), put kojim čovjek stječe Allahovu ljubav i Njegovu blizinu?
Koliko godina činimo ibadete, učimo Kur'an, trudimo se, a jesmo li se ikada ozbiljno zapitali: Da li me moj namaz približio Allahu? Jesam li kroz učenje Kur'ana postao jedan od Njegovih evlija?
Ovim tekstom želimo oživjeti upravo taj gotovo zaboravljeni cilj – podsjetiti na put i smjernice koje vode ka njemu. Jer neznanje o tim smjernicama, ili nemar prema njima, možda je najdublji razlog naše duhovne slabosti i udaljenosti od Allahove ljubavi i Njegove zaštite, one bliskosti koju On daruje onima koje zavoli.
Svijest o stalnoj potrebi za Allahom
Put približavanja Allahu počinje spoznajom vlastite ovisnosti o Njemu – spoznajom da čovjek, u svojoj biti, ne posjeduje ništa što bi ga održalo osim Allahove volje. Onaj ko krene tim putem, mora hoditi njime svjestan vlastite nemoći, ponizan pred Božanskom veličinom, okrenut isključivo Onome Koji je izvor svake snage. Jer nijedno sredstvo, ako nije od Allaha, ne može dovesti do Allaha.
Čovjek je, po svojoj prirodi, slabo biće koje se prirodno veže za pojave, za oblike i za uzroke koje vidi. Ali ta vezanost za vidljivo postaje veo koji ga sprječava da se istinski približi Onome Koji je iznad svakog oblika i uzroka.
Upravo zato, svijest o potrebi za Allahom je suština robovanja (‘ubudijjeta). Jer robovati Allahu znači znati da bez Njega ništa nije moguće, da nema snage, ni moći, niti postojanja osim s Njegovim dopuštenjem. Zato je Allah tu istinu zapečatio u najuzvišenijoj suri Kur'ana, u suri El-Fatiha, i naredio da je ponavljamo na svakom rekatu namaza: ”Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo.” (Ijjāke na'budu ve ijjāke neste'īn)
Mi obožavamo Allaha jer je to Njegovo pravo nad nama, jer smo stvoreni za to robovanje. Ali, zašto u istom dahu tražimo i Njegovu pomoć? Zašto su riječi robovanja povezane s riječima traženja pomoći od Allaha?
Zato što čovjek ne može ostvariti istinsko robovanje osim uz pomoć Onoga Kome robuje. Jer i sama sposobnost da Mu budeš pokoran, dar je od Njega. Put prema Allahu nije moguć bez Allahove pomoći; a pomoć Njegova ne silazi osim onima koji osjećaju potrebu za njom.
Allah nam nije naredio da tražimo pomoć od Njega osim zato što zna koliko smo uistinu potrebni toj pomoći. Zato u ovom ajetu najprije dolazi cilj: ”Samo Tebe obožavamo”, a zatim sredstvo koje vodi do tog cilja: ”i samo od Tebe pomoć tražimo.” I tek kad čovjek shvati da bez Allaha ne može ni jedan korak učiniti, tada počinje hod prema Njemu.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje i njegov učenik Ibnul-Kajjim spominju da mnogi vjernici, iako posvećeni ibadetu, ponekad zaboravljaju najvažnije sredstvo: traženje pomoći od Allaha i pouzdanje samo u Allaha.
Oni usmjere svoje nastojanje na pokornost Allahu i na poznavanje onoga što Allah voli da se kaže ili čini, i onoga što je zabranjeno da se ostavi, ali njihova pažnja prema traženju pomoći od Allaha slabi, pa ih to mnogo puta odvede od pravog cilja.
Zato se nemoj iznenaditi ako čuješ pritužbe mnogih koji su formalno vezani za ibadet: ”Želim Allahovu ljubav i Njegovu bliskost, ali ne osjećam da sam je postigao.”
Zašto? Zato što su previdjeli najvažnija vrata koja jedina vode do te uzvišene časti.
Ako si pokušavao, a nisi postigao uspjeh, razlog je taj što između tebe i istinskog oslanjanja na Allaha stoje zapreke ili zastori koji te odvraćaju. Ti ih ne možeš savladati vlastitim snagama; samo s Allahovom pomoći možeš ih prevazići.
Zastori između čovjeka i svijesti o vlastitoj potrebi za Allahom
Prvi od tih zastora koji te odvraća od istinskog oslanjanja na Allaha jeste zastor vlastite duše. Čovjek voli sebe, divi se sebi i uzdiže sebe u vlastitim očima, misleći da je on dostojan svakog dobra, bilo da se radi o dobru na ovome svijetu ili dobru na ahiretu.
Koliko li je samo ljudi koji misle da je njihova vlastita duša dostojna svakog dobra, koji vjeruju da su dostojni Allahove ljubavi, a istovremeno ne priznaju da propusti dolaze od njih samih. Upravo je njihova duša taj gusti i nepremostivi zastor između njih i Allaha. Ovaj zastor može postati toliko snažan da sprječava prihvatanje upute i pouke, čak i kada je duša najpotrebnija te pouke.
Primjer za to je Karun, čovjek iz Musaovog, alejhis-selam, naroda, kojem je Allah podario veliko bogatstvo, i koji je, radujući se svojim riznicima, govorio: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim” – govorio je on.” (El-Kasas, 78.) Najispravnije tumačenje Karunovih riječi, koje potvrđuje i imam Ibn Kesir, glasi: ”Allah zna da ja zaslužujem taj dar, pa mi ga je dao.”
Karun je vidio sebe dostojnim bogatstva i imetka. Drugi ljudi, možda, smatraju sebe dostojnim vjere, namaza, znanja, da've ili vođstva, i raduju se pohvalama: ”Ti si dobar i pobožan čovjek”; ”Tvoja duša je čista”; ”Ti si ashab našeg vremena”, i tako oni umisle da zaslužuju ono što im je Allah podario od blagodati.
A upravo taj stav – uvjerenje da smo sami zaslužni – postaje prepreka, zastor koji odvaja čovjeka od istinskog robovanja Uzvišenom Allahu.
Zastor vlastite duše možemo ukloniti i prevazići tek kada spoznamo njenu istinsku prirodu. Uzvišeni Allah objavio je: ”O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.” (Fatir, 15.)
Svaka naša potreba, svaki naš nedostatak, u svojoj suštini vodi nas samo ka Allahu, Jedinom. Čovječe, tebi niko nije potreban osim Allaha, a Allah je Neovisan od svih svjetova – On je Vlasnik svega i Njemu ništa nije potrebno.
Ljudska duša je, po svojoj prirodi, sklona zabludi i lutanju, osim kada Milostivi Allah njome upravlja i vodi je iz tame ka svjetlu.
Ebu Zerr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenoseći to od svog Gospodara, rekao: “O Moji robovi, svi ste vi u zabludi, osim onoga koga Ja uputim, pa tražite od Mene uputu, Ja ću vas uputiti.”
Ovo je suština spoznaje: u osnovi smo svi skloni zabludi, i jedino traženjem upute od Allaha dolazimo do istinske svjetlosti i upute.
Allah, Uzvišeni, dalje nas poučava: ”O Moji robovi, svi ste vi gladni, osim onoga koga Ja nahranim, pa od Mene tražite da vas nahranim, Ja ću vas nahraniti. O Moji robovi, svi ste vi neodjeveni, osim onoga koga Ja odjenem, pa od Mene tražite da vas odjenem, Ja ću vas odjenuti.”
Dakle, nije hrana i opskrba u novcu, niti je kod ljudi ono što nas doista hrani; suštinska glad naših tijela i duša može se utažiti samo Allahovom opskrbom.
Sve što nas štiti, hrani, oplemenjuje ili pokriva, dolazi jedino od Allaha, Uzvišenog. Čovjek je u svemu tom siromašan i nemoćan; prepušten samo Allahovoj milosti. Ko spozna ovo, on će ukloniti zastor svoje duše i stupiti u istinsku blizinu s Gospodarom svjetova.
Zastor oslanjanja na vlastita djela
Čovjek se – naročito ako je sklon čestim grijesima – osjeća slomljeno i poniženo, svjestan da mu nema spasa osim ako ga Allah ne obuhvati Svojom milošću.
Međutim, kada ga Allah uputi na pokornost i dobra djela, on počinje govoriti: ”Hvala Allahu, ja sam uvijek u prvom safu u džamiji, naučio sam deset džuzeva napamet, tri puta sam obavio hadž, a svake godine barem jednom odem na umru…”
I tada čovjek počinje gledati u svoja dobra djela i ibadete, tako da djela, sama po sebi, postaju razlog za sigurnost i spas. Međutim, upravo takvo gledanje u dobra djela postaje zaklon između roba i Allaha.
Zašto? Zato što, umjesto da osjeti svoje siromaštvo i potrebu za Allahom, i kaže: ”Gospodaru, nema spasa osim kod Tebe!”, ”Gospodaru moj, smiluj mi se i oprosti mi grijehe!”, čovjek počinje misliti: ”Gospodaru moj, ja sam mnogo dovio, ja, osim ramazana, postim i nafile, ja sam učinio ovo i ono”, zaboravljajući na suštinu dobrih djela i na riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Neće niko ući u Džennet zbog svojih djela.” (Muslim)
Možda će neko reći: Zašto onda radimo dobra djela? Zar ih ne radimo da bismo ušli u Džennet?
Da, radimo dobra djela da bismo ušli u Džennet, i to je ispravno i potrebno. Ali kada učinimo dobro djelo, trebamo znati da ono samo po sebi ne uvodi u Džennet. Samo Allahova milost i oprost mogu naša dobra djela učiniti prihvatljivim.
I ashabi su se začudili gornjim Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima, pa su ga upitali: ”Zar ni ti, Allahov Poslaniče?”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Ne, ni ja, osim ako me obuhvati Allahova milost i oprost.”
Zamislite, čak i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čija su djela najbliža savršenstvu, nije siguran bez Allahove milosti.
Pouka: Čovjek je uvijek ovisan o Allahu, i dok čini dobra djela, jednako je ovisan o Allahu kao i dok griješi. Djela sama po sebi nisu nagrada, ona su sredstvo; neophodna je Allahova milost i oprost da bi nas naša dobra djela uvela u Džennet.
Zato, dok klanjaš namaz, postiš, učiš Kur'an i ostavljaš grijehe, ne uzdiži se sa svojim djelima. Prepoznaj svoje siromaštvo pred Allahom i priznaj svoje nedostatke, kako nas je naučio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u dovi poznatoj kao ”sejjidul-istigfar”, govoreći: ”Gospodaru moj, priznajem Tvoje blagodati prema meni i priznajem svoje grijehe…” Jer, svaka milost dolazi od Allaha, a svaki nedostatak je rezultat naših djela.
Zastor vezanosti za stvorenja
Čovjek ponekad ne gleda u samoga sebe, niti razmišlja o svojim djelima, već svoje srce veže za druge ljude, što je pogrešno ma ko oni bili.
Naprimjer, on u sebi pomisli: ”Kada bih samo sreo tog i tog šejha, nestale bi moje tjeskobe.”
”Ako bi taj i taj alim i pobožnjak uputio dovu za mene, postao bih bolji čovjek.”
I tako se, neprimjetno, njegovo srce odvoji od Stvoritelja i veže za stvorenja.
Problem i rješenje
Zar je, doista, moj problem u tome što sam se udaljio od dobrih prijatelja, pa ako im se vratim, sve će se riješiti?
Zar je moj problem to što dugo nisam čuo milozvučni glas učača Kur'ana, pa ako budem slušao njegovo učenje, srce će mi odmah oživjeti i postat ću pobožan?
Ne, to nisu problemi. Sve su to uzroci, i svaki od njih ima svoju vrijednost i svoje mjesto – ali pravi problem je vezanost srca za te uzroke, za sredstva koja su, u svojoj suštini, samo stvorenja poput nas.
Poslušajmo riječi Uzvišenog: ”Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!” (Ali Imran, 160.)
Allah, dželle šanuhu, darovao je vjernicima na Bedru Svoju pomoć tako što im je poslao meleke da se bore uz njih. Zar su meleki slabi? Naprotiv, oni su snažni i moćni.
Jedan od njih rekao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što su ga mušrici Taifa istjerali iz grada i kamenovali: ”Ako želiš, srušit ću na njih ova dva brda.” To je rekao jedan melek. A na Bedru ih je Allah poslao hiljadu, jedan za drugim. Pa, da li je onda dozvoljeno da srce vjernika bude vezano za te meleke, koji su došli po Allahovom naređenju, i da se u njih polaže nada, oslonac i pouzdanje? Nikako! Vjernik ne može ni pomisliti da mu pobjeda dolazi od meleka, ma koliko ih bilo.
Uzvišeni je odmah nakon tog ajeta rekao: ”Allah je to zato učinio da bi vas obradovao i da bi se time srca vaša umirila..” (El-Enfal, 10.)
Samo kao radosnu vijest! Da se obradujete Allahovoj pomoći i podršci. Jer pobjeda nije od meleka, nego: ”Pobjeda je samo od Allaha – Allah je zaista silan i mudar.” (El-Enfal, 10.)
Svaki čovjek za koga pomisliš da je uzrok tvojoj duhovnoj pobjedi, buđenju tvoje vjere ili učvršćenju tvoga imana, taj čovjek, koliko god bio dobar, nije melek. Sve to su tek znaci, uzroci, radosne vijesti na putu.
Ako na to gledaš kao na krajnji cilj i u to polažeš nadu, udaljavaš se od Allaha i zastireš pogled od istinske pomoći i podrške, koju Allah daruje onima koje On odabere među Svojim robovima.
Da bismo shvatili razliku između toga da rob istinski osjeća potrebu za Allahom i toga da je lišen tog osjećaja, zamislimo razliku između dva stanja dove.
Zar mi, u svakoj svojoj dovi, ne molimo Allaha da nam oprosti grijehe, da nam podari opskrbu i bereket u životu i imetku, i mnogo toga drugog? Ali, koliko u našoj dovi ima istinskog robovanja?
Ti doviš Allahu da te opskrbi, ali u srcu osjećaš i znaš da je opskrba već tu, nadohvat ruke, jer ti je kuća, hvala Allahu, puna i ništa ti ne fali. Na šta se, zapravo, oslanja tvoje srce u dovi u takvom stanju? Na uzroke. Zar ne?!
Međutim, zamisli drugo stanje: da u tvojoj kući nema ničega, da si ostavio svoju porodicu gladnu, da se ljudi od tebe sklanjaju i bježe od tvoje potrebe kao što bježe od lava, da su se svi putevi i mogućnosti prekinuli, kako bi tada izgovorio svoju dovu: ”Allahu, opskrbi me!” Izgovorio bi je iz dubine duše, s potpunom predanošću i skrušenošću, potpuno svjestan da nemaš drugog utočišta osim Allaha. To je istinsko stanje siromaštva i ovisnosti o Allahu i Njegovoj pomoći.
Oporuka ljubavi
Ovaj tekst završit ćemo oporukom koja je prožeta ljubavlju – savjetom onoga koji voli onome koga istinski voli. Ali to nije savjet bilo kojeg voljenog, niti upućen bilo kome.
To je oporuka i savjet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovoj voljenoj kćerki Fatimi, radijallahu anha, kada joj je rekao: ”Šta te sprječava da poslušaš moj savjet – da ujutro i navečer kažeš: ‘O, Živi i Vječni, tako ti Tvoje milosti, pomozi mi, popravi moje cjelokupno stanje i ne prepuštaj me samom meni ni treptaj oka!”’ (En-Nesai, El-Hakim i El-Bejheki)
Jer, kada bi čovjek makar treptaj oka bio prepušten sâm sebi, propao bi.
Zato je Ibn Kajjim rekao: ”Svi koji su istinski spoznali Allaha, složili su se da je pravi uspjeh u tome da se Allah brine o tebi (usmjerava tvoje odluke), a neuspjeh i poniženje u tome da te prepusti samome sebi.”
No, ova oporuka ljubavi nije bila upućena samo Poslanikovoj kćerki, mirisnom plodu njegove duše. On, koji je bio blag prema vjernicima i pun samilosti, uzeo je za ruku svog učenika i ashaba Muaza ibn Džebela, radijallahu anhu, rekavši mu: ”O Muaze, ja te doista volim!” A Muaz odgovori: ”I ja tebe volim, Allahov Poslaniče!”
Tada mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”Nemoj propustiti da nakon svakog namaza kažeš: ‘Gospodaru moj, pomozi mi da Te se sjećam, da Ti zahvaljujem i da Ti što ljepše ibadet činim.”’
Kakav li je to savjet?! Savjet koji izvire iz ljubavi, odiše nježnošću i brigom, savjet u kojem je svako slovo prožeto željom da onaj kome se upućuje ne izgubi blizinu svoga Gospodara.
Zanimljivo je da je ova oporuka upućena nakon obavljenog namaza – tada kada bi čovjek trebao biti najbliži svome Gospodaru.
Čak i nakon što si klanjao i obavio ibadet koji je najbolja veza sa Allahom, ti opet nisi neovisan od Allaha. Jer, ibadet koji si upravo obavio – učinio si to samo zato što ti je Allah dao snagu da Ga se sjetiš, da Mu zahvališ, da Ga obožavaš. Zato vjernik nikada nije neovisan. On zna da, ma koliko radio, dovio, činio – opet ovisi o svome Gospodaru.
Njegova duša ne diše bez Božanske pomoći. Kao što tijelo umire bez zraka, tako i srce vehne bez svijesti o potrebi za Allahom.
Zamisli da si ti na mjestu onih koje je volio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
i da ti je lično on uputio ovaj savjet. Da li bi ga zanemario? Da li bi propustio da se osloniš na Allaha, da Mu se predaš i potražiš od Njega pomoć i utočište? Sigurno da ne bi.
Ovaj hadis je sačuvan da bi bio trajna svjetiljka ljubavi u srcima vjernika. Da bismo znali da je to oporuka voljenog onome koga iskreno voli u ime Allaha. Ko je zanemari, zanemario je vlastitu dušu i put prema svome Gospodaru.
A onaj ko je čuva, taj se hrani ljubavlju koja ne prolazi, i pije sa izvora koji ne presušuje: iz izvora bliskosti sa Uzvišenim Allahom.
