Smatram da odjevna praksa koja proistječe iz vjerskih ubjeđanja, kao i vjerska ubjeđenja sudije uopće, ne mogu biti prepreka nepristrasnom i nezavisnom pravosuđu. Ovo želim elaborirati u dva pravca. Prvo, vjernici mogu biti nepristrasne sudije, jer im i sama vjera, kao što je to u slučaj u islama, nalaže da pravedno sude, da je pravednost najbliža pobožnosti, te da se pravedno svjedoči makar i protiv samih sebe. Od sudije se ne može očekivati da prilikom ulaska u sudnicu u garderobi ostavi svoju vjeru i da tako sudi kao neka apstraktna osoba bez relacija sa svojim identitetom.
Drugo, ako odjevna praksa zaposlenika u pravosudnim ustanovama bude percipirana u javnosti kao indikator postojanja “vjerski motivisane pristrasnosti” onda je to prvenstveni problem oblikovanja takve javnosti. Nije li to pokazatelj da je javno mnijenje i dalje oblikovano idejama koje uključuju negativni vrijednosni stav prema religiji i plediraju za njeno potpuno isključenje iz javne sfere. Modernom shvatanju demokratije ne bi trebala da bude strana ideja pluralnosti javnog prostora, a ne njegove nasilne jednoobraznosti.“
Preporod
