Piše: Mr. sci. dr. Adem Zalihić
Katarina Kosača nije posljednja bosanska kraljica, kako to neki (zlo)namjerno u javnosti predstavljaju. Ona je bila žena pretposljednjeg kralja bosanskog, Stjepana Tomaša, te time jasno i pretposljednja bosanska kraljica, o čemu svjedoče mnogobrojni historijski izvori.
Nakon smrti muža, dobila je više formalnu titulu kraljica – maćeha, obzirom da je žena novog i posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Mara, bila posljednja bosanska kraljica. Važno je napomenuti da je Katarinin otac, herceg Stjepan Vukčić Kosača, bio vjerni bosanski kristjanin koji nikada nije prešao na katoličanstvo.
Katarina je bila bosanska kristjanka kao i njen otac, Herceg Stjepan Kosača, sve do momenta kada se udala za pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, a uslov udaje je bio da ona pređe na katoličanstvo. Njen polubrat, istog imena kao i otac – Stjepan Vukčić, kasnije nakon prelaska na islam Ahmed Paša Hercegović, jedini je u historiji osmanskog carstva pet puta bio veliki vezir.
Katarinina djeca, Sigismud i Katarina, također su postali muslimani. Odveć su tendenciozne i neosnovane tvrdnje nekih autora da je ona, iako ni formalno ni suštinski, nije bila kraljica, nakon što je izbjegla u Dubrovnik, a zatim u Rim, rimskom Papi testamentom ostavila u amanet bosansko kraljevstvo.
Zamislite, žena koja ni po kojem osnovu nije polagala pravo na to, poklanja vjerskom lideru u trećoj zemlji pravo da naslijedi njenu domovinu. Ne određeni posjed u Bosni, ne grad, već čitavo jedno kraljevstvo. Čudno, zar ne?!
Dobro je poznato, da su se stoljećima bosanski kraljevi i bosanski velikaši suprotstavljali papinskim nastojanjima da ovladaju Bosnom, te da su se sve odluke važne za državu Bosnu donosile na bosanskom stanku, koji je najčešće bio u Visokom, uz obavezno prisustvo predstavnika bosanske, arijanske crkve, pored kralja i bosanskih velikaša.
Stoga je potpuno neutemeljno, pravno i historijski, a da ne govorimo moralno, tvrditi da supruga bivšeg kralja polaže pravo da raspolaže bosanskim kraljevstvom.
I prije i poslije Katarine bilo je dosta supruga bosanskih kraljeva koje su na sličan način postajale kraljice, pa čak je jedna od njih bila i sama kraljica kao zvanična vladarka, Jelena Gruba, ali ni jednoj od njih se ne pripisuje – tokom mnogih turbulentnih vremena kroz koja je Bosna prolazila -, da je svoju državu Bosnu ostavila u amanet Papi.
Po tom izmišljenom ili iznuđenom testamentu, rimski Papa, a shodno tome i bosanski Hrvati kao katolici, polažu pravo na Bosnu, pa svake godine obilježavaju na Bobovcu misnim slavljem datum Katarinine smrti.
Na osnovu toga, HDZ danas naziva Dom kulture u Mostaru hrvatski dom kulture Stjepan Vukčić Kosača, želeći time valjda reći da je Stjepan Vukčić kosača bio Hrvat i da je Mostar stoni hrvatski grad, iako Stjepan Vukčić Kosača nema nikakve veze sa Hrvatima, niti katoličanstvom. Štaviše, Stjepan Kosača se žestoko borio protiv papinih katolika, braneći bosanske, arijanske, kristjane.
Iz istih tih pobuda i Dragan Čović, kada drži slovo o Izbornom zakonu, drži u svom uredu HDZ-a sliku Katarine Kosače, iako Katarina Kosača nema ama baš nikakve veze sa Hrvatima.
Međutim, realno govoreći, najodgovorniji su bosanski-bošnjački intelektualci, prije svih historičari, koji sve ovo itekako dobro znaju, ali iz njima poznatih razloga prešućuju i ne upuštaju se u argumentirane rasprave i dijalog sa hrvatskim političkim i vjerskim predstavnicima, koji nesmetno nameću ovakav narativ i stavove koji se suprotstavljaju nepobitnim historijskim činjenicama.
Izvori:
– Enver Imamović, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do II svjetskog rata, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2004.
– Enver Imamović, Pregled historije Bosne, Kongres Bošnjaka svijeta, Sarajevo, 2016.
– Muamer Zukorlić, Drevna Bosna, Matica Bošnjačka, 2016.
– Milan Prelog, Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva, Sarajevo, 1912.
– Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Sarajevo, 2012.
– Naučni skup, Zbornik radova – Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba, Preporod, Mostar, 2003.
