Piše: Safet Kadić
U traganju za povodima, razlozima i uzrocima srbskog genocida nad Bošnjacima u srbsko-hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine, na kraju krvavog 20. stoljeća, u srcu Europe, bešiki civilizacije, kako sebe ponekad hipokoristički oslovljava, put će neumitno odvesti do (auto)destrukcije i (samo)potiranja bošnjačkog identiteta: etničkog, jezičkog, kulturno-civilizacijskog, kao prohabanog sredstva eliminacije. Od lingvocidnog potiranja i suicidnog odricanja jezičkog identiteta do genocidne kobi logičan je put, jer gubitak identiteta neminovno vodi u robstvo. Ili smrt, svejedno.
Nema nikakve sumnje da je ikavski jezik izraz bošnjačkog etničkog identiteta kao njihov prvobitni organski idiom, tj. njihov maternji jezik. Ikavski jezički identitet je najizrazitija etnička diskriminanta Bošnjaka u odnosu na druge balkanske (“južnoslavenske”) narode slavenskog jezika. Taj jezik, kao derivat praslavenskog jezika, koji su donijeli predci Bošnjaka iz slavenske pradomovine i na njemu asimilirali zatečene Ilire u povijestnoj zemlji Bosni, služio im je za međusobnu komunikaciju i stvaralaštvo od starog vijeka, kada su doselili na Balkan (III. – VI. stoljeće), do novog vijeka (XIX. stoljeće) i bio je jasan znak njihovog etničkog identiteta u odnosu na druge Slavene, koji su kasnije naseljavali balkanske prostore. A, kako je svojevremeno utvrdio čuveni bečki profesor Josip Hamm, “glas ‘jat’ sa svojim refleksima postao je jedna od najglavnijih diskriminanata po kojima se slavenski jezici i danas među sobom razlikuju”. Kako god se ilirskom jeziku zameo svaki trag još u starom vijeku, izuzev u rijetkim onomastičkim primjerima, tako je u posljednjim stoljećima ikavsko-šćakavski jezik potisnut i odbačen pred najezdom ijekavsko-štakavskog sa jugoistoka. Ikavski jezik je bio najrazprostranjeniji vid jezičke diferencijacije Bošnjaka prema ukupnom ostalom balkanskom slavenskom jezičkom okruženju, ne samo unutar tzv. ‘srednjojužnoslavenskog štokavskog dijasistema’. Ostavši bez jezičkog identiteta, otvoren je put asimilaciji i hegemoniji pa su postali lahak plijen osvajačima i hegemonima, jer se gubitak identiteta plaća robstvom i poniženjem.
“Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim!”
O intenzivnom životu ikavskog jezika tokom povijesti svjedoče najstariji sačuvani srednjevjekovni spomenički kodeksi, pisani bosan(č)icom, dokumenti, povelje, bogata literatura velikog broja stvaralaca, kao i još žive ikavske enklave ili, pak, onomastički primjeri, osobito toponimi, od i Pečuha, do Biograda, Podgorice i Skadra. Pa i samog Istanbula i carskog dvora. Dokle god su doprli i gdje god su živili Bošnjaci, nosili su svoj ikavski jezik i govorili njime. A dokle se razprostirao prostor gdje su živili Bošnjaci obilježen je nekropolama stećaka, ekskluzivnim srednjevjekovnim bosanskim nadgrobnim spomenicima. Mapa tih nekropola, koju je utvrdio najznačajniji iztraživač stećaka, Šefik Bešlagić, u svojoj nezamjenjivoj studiji “Stećci”, poklapa se u milimetar sa mapom srednjevjekovne bosanske države kralja Tvrtka (Bosansko kraljevstvo). Ikavski jezik je bio jasan znak razpoznavanja Bošnjaka od ostalih balkanskih Slavena. On je na prostoru Balkana kao svojevrstan metajezik služio i za sporazumivanje i sa nebošnjacima, pa i balkanskim hajducima među sobom. Poznat je primjer hajdučkog harambaše, Nevesinjca Pere Tunguza, začetnika hercegovačkog ustanka iz 1875. godine, poznatog kao “nevesinjska puška”, koji je imao uzrečicu: “Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim!”
Pored pisma bosan(č)ice, ikavski jezik je jedan od elemenata za utvrđivanje bosanskog identiteta srednjevjekovnih povelja. Sve povelje bosanskih vladara i drugih feudalaca pisane su u tom maniru, od Bana Kulina, preko kralja Tvrtka, do posljednjeg kralja Stipana Tomaševića ili, čak, feudalnih gospodara Huma (današnja Hercegovina), neukrotivih Kosača. U tim tekstovima fonema ‘i’ označavana je grafemom ‘i’ iz bosan(č)ice ili, pak, starocrkvenoslavenskom grafemom ‘jat’, koja je na tim pozicijama, također, imala glasovnu vrijednost ‘i’. U istočnobalkanskim jezicima i njihovim kodeksima ova grafema čita se kao ‘e’, pa neki tamošnji zlonamjernici iz hegemonističkih razloga tu grafemu i u bosanskim kodeksima čitaju kao ‘e’, a ne kao ‘i’, što stvara latentne nesporazume i trvenja. Najreferentniji dosadašnji bosanski iztraživač na tom polju, pok. profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Herta Kuna, u radu O tekstovima na narodnom i crkvenoslavenskom jeziku, početkom sedamdesetih godina je napisala: „U velikom broju tekstova u nizu primjera ‘jat’ je zamijenjeno sa ‘i’, ili je je napisano tamo gdje je iskonski bilo ‘i’, što nesumnjivo svjedoči o ikavskom karakteru teksta.”, a za bosanski kodeks pod imenom Mletački zbornik iz 15. vijeka je rezolutna u tvdnji: “Po svome je jeziku to izrazito ikavski tekst, a to se vidi naročito dobro po nizu primjera u kojim ‘jat’ stoji tamo gdje ga nikad nije bilo, nego je po porijeklu bilo ‘i’, pa tako i ‘jat’ valja čitati kao ‘i’.” I ostali stvaraoci, bilo da su pisali bosan(č)icom, bilo da su pisali arebicom (alhamijado književnost) ostali su dosljedni svom izvornom narodnom ikavskom jeziku, bez obzira na mjesto na centralnobalkanskim prostorima odakle dolaze. Tako su, primjerice, pisali Zirai Aršinović iz Mostara, Hewai Uskufi iz Tuzle, Mehmed-aga Pruščanin, hadži Jusuf Livnjak itd. O tome govori najnovije dragocjeno iztraživanje jednog iz nastupajuće garde bos(a)nista, dr. Alena Kalajdžije, sadržano u referentnoj studiji Refleksi jata u bosanskom alhamijado pjesništvu, koja navješćuje novi bosnistički pristup iztraživanju ovoga bošnjačkog jezičkog naslijeđa: „Postojanje pisanog manira, u ovom slučaju ikavskog, jedno je od osnovnih načela jezičke zakonomjernosti starije književnosti. Zapadnoštokavska fizionomija alhamijado književnosti, utemeljena prvenstveno na poetskoj ikavizaciji teksta, odnosno poetskom ikavskom maniru, koji nije uvijek apsolutno dosljedan – kako se radi o predstandardnom idiomu koji pokazuje određene jezičke posebnosti, bez obaveze normativnosti i u tendenciji ujednačavanja određene jezičke zakonomjernosti – poslužila je i kao osnova za formiranje posebne književne alhamijado koine. I pored toga što se u alhamijado pjesmama uočava nedosljednost, spontanost u odabiru jezičkoga materijala, subjektivnost u smislu upotrebe idiolekatskog, u njima se ustanovljuje čvrsta unutarnja struktura koja upućuje na karakter literature: da obujmi što veći broj govornika i da direktno skrene pažnju na sebe svojom unutarnjom vezivnom strukturom i formom, kakva je u ovom slučaju upotreba ikavizma.”
Kolijevka ijekavizma
Značajnu opazku u tom pogledu iznio je u jednom djelu beogradski profesor Asim Peco, Hercegovac po rođenju, a srbski akademik po djelu: „Bošnjaci su bili pismeni u arebici, a kad su pisali na maternjem jeziku nisu imali izbora nego pisati onako kao što je govorio. I, što je vrlo značajno, narodni jezik je bio jezik pisane riječi svih koji su bili pismeni, ako su pisali na maternjem jeziku”. Svojim maternjim ikavskim jezikom govorili su i Bošnjaci Mostara. Taj jezik poštovali su i nebošnjaci kada su u svojim književnim djelima tretirali likove Bošnjaka, kao što je bio mostarski književnik iz epohe realizma Svetozar Ćorović. Spomenuti akademik SANU, Asim Peco, inače zakleti vukovac, ijekavac iz Hercegovine, “kolijevke ijekavizma”, koji u svom djelu Hercegovački govori u književnom djelu Svetozara Ćorovića navodi: „Mostarski Muslimani (Bošnjaci, op.a.) u Ćorovićevom književnom djelu imaju svojih govornih posebnosti. Prvo, oni su skoro redovno ikavci, up.: lipo li će biti, ev ovdi, sidim ja, ko ždribac, vas svit, divojke, ko pivcu, nasrid njegove kuće (San Mehe fenjerdžije); ovdi, lip, zapovida, vira, vidili svita, moje vire, u vrići, vrime, ali ko ćojek (Omer-aga); da zapivaš, pivo, pobigla sam, pivati (Osmanbegova šargija); u svitu, livšega momka, piva, divojka, lipa neno, baš si dite (Teferič). Peco podsjeća da je u dijalektološkoj nauci odranije poznato da su mostarski Bošnjaci ikavci i napominje da je o tome je na početku 20. vijeka M. Milas napisao veći prilog u Radu JAZU. Milas za reflekse starog vokala jata tu piše: „Njega (tj. vokal ‘jat’, A.P.) izgovaraju muslimani i katolici kao i, a pravoslavci kao ije ili je…”, potvrđujući tako ikavski supstrat bosanskog jezika. I u drugim kasnijim radovima (Vladimir Ćorović, Jovo Vuković) konstatuje se isto, postojanje ikavskog govora Bošnjaka Mostara. Pored toga, Milas je konstatovao u Mostaru i postojanje šćakavskog govora: pušćenica, pušćat, namišćen, pušći, ali i sve veće prodiranje štakavizama, kao što su: štap, šteta, klišta, prišt, gušterica, ognjište, štipati, štene”, umjesto izvornih šćakavizama: šćap, šćeta, klišća, prišć, gušćerica, ognjišće, šćipati, šćene. „Ono što nam pruža pisana riječ Svetozara Ćorovića daje sliku govora mostarske čaršije početkom ovog vijeka (dvadesetog,op.a.)”, zaključuje Peco i obrazlaže: „Ćorović je pisao onako kako je govorio, a ličnosti njegovih djela govore, ili se osjeća težnja da govore, onako kako se govori u kraju odakle su te ličnosti.”
Svojim maternjim ikavskim jezikom govorili su i Bošnjaci Tuzle, o čemu zorno svjedoči Bosansko-turski ričnik Muhameda Hewaije Uskufije iz 1631. godine. Od ukupno 700 riči sve su ikavske, samo je sedam ijekavskih. Dakle, svega jedan promil je ijekavizama u apsolutno ikavskom tekstu. Očito je preslojavanje ikavskog ijekavskim bilo je u početnoj, “kolebajućoj”, fazi, odnosno narastanje ijekavskog na ikavski izgovor tek je bilo zahvatilo tuzlanski govor. Jamačno su se neke riči u Uskufijino doba dvostruko upotribljavale tako da ovih nekoliko ijekavizama može biti od samog autora koji su već bili ušli u njegov govor (neke od njih upotrebljava i u ikavskom obliku, dakle još u fazi kolebanja), a može biti, kako tvrdi Alija Nametak, “sigurno iz pera prepisivača”.
Svojim maternjim ikavskim jezikom govorili su i Bošnjaci Podgorice kao većinski žitelji te izričito muslimanske čaršije do Berlinskog kongresa 1878. godine. Bošnjačko stanovništvo je bilo dominantno, i u demografskom, i u ekonomskom, i u kulturnom pogledu i njihov ikavski jezik, uz također obćebošnjački princip haka (izrazita jezikotvornost glasa h), najizrazitije ih je diferencirao od ostalog stanovništva. Naime, do Berlinskog kongresa većinsko stanovništvo malobrojnih crnogorskih kasaba činili su Bošnjaci sa svojim ikavskim jezikom. Najbolji primjer za to je današnja crnogorska prijestolnica Podgorica, u kojoj su malobrojne porodice Bošnjaka koje su, uprkos svemu, ostale u Podgorici do danas sačuvali svoj izvorni ikavski jezik, kao izraz svoga identiteta.
Od Berlinskog kongresa život podgoričkih Bošnjaka korjenito se promijenio. Turska je predala upravu Podgorice Crnoj Gori, koju su do tada sačinjavale svega četiri nahije: Vasojevići, Piperi, Morača i Katuni sa sjedišćem u Cetinju. Kao posljedica toga, pod prijetnjom i pritiscima, počela su masovna iseljavanja Bošnjaka ove varoši u one krajeve koji su i dalje ostali pod turskom upravom. Mnoge porodice odselile su u Skadar, kao tadašnje sjedišće vilajeta kojem je pripadala Podgorica, neke u Sarajevo, a neke su se nastanile nadomak Podgorice, u Tuzima, jer je u to vrijeme rijeka Cijevna bila granična linija između Crne Gore i Turske. Kako navodi dr. Adnan Čirgić u svojoj doktorskoj disertaciji Karakteristike govora podgoričkih muslimana, ikavizmi podgoričkih muslimana su najupadljivija karakteristika njihovog govora. „Osnovna fonetska obilježja govora podgoričkih muslimana (Bošnjaka, op.a.) u odnosu na hrišćane (Crnogorce) Podgorice su ikavica, čije porijeklo ni do danas nije sa sigurnošću utvrđeno”, tvrdi Čirgić. Prisustvo ikavskog jezika u Podgorici može se objasniti samo i izključivo povijestnim prisustvom Bošnjaka u Podgorici. Radi se jednostavno o Bošnjacima koji nisu odselili i koji su za divno čudo za sve ovo vrijeme sačuvali svoj maternji, etnički bosanski ikavski jezik. Da je podgorički iztraživač karakteristika govora podgoričkih muslimana (Bošnjaka, op.a.), Adnan Čirgić, uzeo u obzir ovu elementarnu činjenicu, on se ne bi mučio pokušavajući dokazati odkuda ikavski jezik u Podgorici. Da bi eliminisali ili bar zamaglili povijesno prisustvo Bošnjaka u Podgorici kao domicilnog faktora, Crnogorci konstruišu razne kvaziteorije, a u tu zamku upada i Čirgić: „Postoji više teorija, često oprečnih, o pojavi ikavske zamjene starog grafema ï (‘jat’) u ovom govoru podgoričkih muslimana.” Ovdi se ne radi “o pojavi ikavske zamjene starog grafema ï”, nego o postojanju ikavskog govora. (Nastranu to što se u govoru ne može mijenjati grafema, nego glas, fonema) Ali Čirgić, kao zarobljenik i prisilni sljedbenik serbokroatističkih ideoložkih konstrukcija i klišea, pokušava objasniti savremeno stanje bez dijahronijske pespektive, odnosno sinhronijsku perspektivu projicirati u prošlost. On prid sobom ima slijedeću sinhronijsku perspektivu: gradska zajednica sa ogromnom većinom crnogorskog pravoslavnog stanovništva ijekavsko-štakavskog jezika i nekoliko bošnjačkih muslimanskih porodica, čiji stariji pripadnici govore ikavsko-šćakavskim jezikom. (On posmatranu populaciju radi jezičkog izučavanja ne diferencira etnički, nego vjerski, suponirajući hrišćansko i muslimansko stanovništvo, kao da su istog etničkog porijekla i istog jezika, što mu je kao aksiom nametnula oficijelna crnogorska serbokroatistika o jedinstvenom jeziku jednog naroda i već tu upada u novu zamku.) „Prirodno je da su se, usljed iseljavanja, promjene vlasti, načina života, uticajem školstva, odlivom islamskog stanovništva i prilivom hrišćanskog – običaji, kultura i govor muslimana Podgorice našli pod većim uticajem pravoslavnog stanovništva koje je u posljednjih sto godina većinsko u ovom gradu i što je danas najbolje očuvan taj nekadašnji podgorički govor kod (bošnjačkih, op.a.) iseljenika u Skadru, a ne Podgorici”, izpravno zaključuje Čirgić. Iz istog razloga, kako svjedoči profesor srbskog jezika, Mehmed Muminović, u svojoj knjizi “Moji Tuzi”, taj bosanski govor, sa ikavicom i orijentalizmima, kao posebnim odlikama, duže su se zadržali u Tuzima, nego u Podgorici. Bošnjački ikavski naspram crnogorskog ijekavskog, te muslimanska vjera naspram pravoslavne vjere bili su glavni biljezi identiteta jednih i drugih.
Istraga poturica
A kako je tada bilo Bošnjacima mogu ilustrirati najnovije provokacije pravoslavnih fundamentalista u prijestolnici Crne Gore, zemlji koja vodi pregovore za ulazak u EU. Jesenas su u neposrednoj blizini Starodoganjske džamije u podgoričkoj Staroj varoši (zapravo Staroj (bošnjačkoj) Podgorici) osvanuli grafiti uvrjedljivog sadržaja za Bošnjake. Zid, koji je dan ranije bio okrečen bijelom bojom, “ukrašen” je krstom sa četiri ocila, i porukom “Bolje je ovako… ua muslimani”, a nacrtan je i muški polni organ kao imbecilna aluzija na munaru. A nedavno je na vrhu sahat-kule, također u Staroj Podgorici, instaliran krst iako ova građevina nije vjerski objekat i kada ju je početkom 18. vijeka izgradio hadži Mehmed-paša Osmanagić nije imala vjerskih obilježja na vrhu kao što ima danas. Istina, krst na sahat-kuli je, za vrijeme “velike Srbije” između dva svjetska rata, postavio izvjesni pop Radović kako bi na na taj način ozvaničio konačan odlazak muslimana sa tih prostora, kao i težnju da se oni progone ili pokrštavaju.
Podgorica je danas apsolutno ijekavska, ali i cijela Bosna, izuzev nekih ikavskih enklava, prvenstveno Krajine zbog specifičnih povijestnih okolnosti. I dok su manjinski Bošnjaci u Podgorici, Tuzima i Skadru sačuvali svoj ikavski jezik, dotle su većinski Bošnjaci u matici Bosni tokom vremena izgubili, odnosno odbacili svoj izvorni ikavski jezik. Kada, kako i zašto je došlo do ijekavskog preslojavanja, odnosno narastanja ijekavskog na ikavski jezik, pitanja su na koja nauka tek treba dati odgovore, jer sociolingvistički fenomen ijekavske konverzije ikavskih Bošnjaka slavistika je ignorisala, a serbokroatistika kao ideologizirana (dvo)nacionalna naučna disciplina zataškala, dok bosnistika još nije na pravi način ni otvorila to sudbinsko pitanje za ovaj, posljednjim srbskim genocidom, desetkovani narod.
Ne treba smetnuti s uma da se ijekaviziranje bosanskog ikavskog jezika odvijalo „pod podrazumijavajućom prijetnjom” nakon crnogorske “istrage poturica”, posebno nakon Karađorđeve bune početkom 19. stoljeća i srbskog pogroma i iztrebljenja i progona Bošnjaka koje je potom uslijedilo na svim prostorima Balkana istočno od rijeke Drine, s jedne strane, te forsirane kolonizacije Bosne s jugoistoka sa prostora ijekavskog nariječja. Radi svog golog obstanka, prevareni i izdani od dotadašnjeg osmanlijskog pokrovitelja, bez jasne vizije odbrane svoga etničkog prostora i straha od neizvjesnosti, Bošnjaci su samozatajno, šutke i pokorno, zapretavali svoj jezik izpod svojih kućnih pragova. Bilo je vrlo opasno u takvoj situaciji odkrivati i naglašavati svoj (ikavski) jezički identitet, koji bi bio dočekan gotovo kao provokacija, kao što je i samo spominjanje bosanskog jezika i svoga historijskog imena Bošnjak (Bošnjanin) sve do agresije kod srbskih hegemona i asimilatora tretirano kao provokacija. Pošto je ikavski bio znak bošnjačkog identiteta, valjalo je u takvoj situaciji pribjeći “ijekavskoj mimikriji”. Dukljanski akademik Vojislav P. Nikčević smatra da je „ijekavski izgovor prenešen masovnijem seobama stanovništva pred najezdom Turaka od početka XV stoljeća s područja crnogorskoga jezika”. Nikčeviću je najbolje replicirati kompilacijom njegova citata: “Ikavski izgovor je prognan masovnim seobama stanovništva pred najezdom Crnogoraca od početka XIX stoljeća s područja bosanskoga jezika.”
Ugledni hrvatski jezikoslovac Stjepan Pavičić odlučno zastupa tezu o migracionom porijeklu ijekavskih govora u odnosu na prvobitnu ikavicu: „Značajno je, da jekavski govor nije u 17. stoljeću još potpuno osvojio gornje Lijevo Podrinje, iako mu je ono bilo na udaru još od 14. stoljeća. Foča, Čajniče i Goražde u svojem starosjedilačkom muslimanskom (bošnjačkom, op. SK) dijelu još su u tome stoljeću ikavski i nalaze se na prvom stupnju miješanja s doseljenim jekavcima”, iztiče Pavičić i zaključuje da kretanja stanovništva sa juga započinju oko sedme decenije 15. stoljeća i nastavljaju se kroz 16. stoljeće da bi se potom naročito intenzivirala u 18. i 19 stoljeću.
Ostaje na bos(a)nistici da razsvijetli fenomen preslojavanja bosanskog ikavskog jezika, odnosno narastanja ijekavskog na ikavski supstrat. Još uvijek nedovoljno iztražen fenomen masovnog prihvaćanja islama i opismenjavanja na prestižnim orijentalnim jezicima bošnjačkog plemstva, koje je jedino i bilo pismeno u svom maternjem jeziku, bio je presudan za kasnije gubljenje prestižne uloge bosanskog ikavskog jezika. Butum bosansko plemstvo je primilo islam, zajedno sa svojim podanicima istog etničkog porijekla, jer novu osmanlijsku vlast nisu prihvatili kao osvajačku, nego kao spas od vatikansko-bizantskih progona i torture, ali i kao donosioce novih, najviših do tada poznatih, civilizacijskih vrijednosti. Zaslijepljeni blistavošću i moći nove islamske civilizacije i bezkrajnog bogatstva orijentalnih jezika: arabskog, perzijskog i turskog prvo je plemstvo počelo zapostavljati svoj maternji jezik. Sve više ljudi je učilo nove jezike i obrazovalo se na njima, a potoom i stvaralo svoja djela na njima već u prvoj ili drugoj generaciji. Postoji mnogo poznatih primjera, a ovom prilikom kao posebno interesantan mogu se izdvojiti dva unuka hercega Stjepana Vukčića Kosače, od od kojih je Ali-beg bio prvi bošnjački pjesnik na orijentalnim jezicima, a drugi, Ahmed, prvi bošnjački hafiz. Sretna je okolnost da su s majkine strane bili unuci sultana Bajazita II. Ili primjer bošnjačkog povjesničara Ibrahima Alajbegovića Pečevije, čiji je otac došao u Pečuh kao kolonista dok je u Budimu stolovao kao beglerbeg Ibrahimov daidža Ferhat-paša, osnivač Banjaluke. On je bio potomak ugledne srednjevjekovne vlastelinske porodice sa područja Zgošće, gdje i danas žive njihovi potomci.
”Podrazumijevajuća” prijetnja
Tako je zaustavljen prirodni tok razvoja i bosanski ikavski jezik konzerviran na dostignutom stepenu razvoja, a čarobna supstanca majkina mlika prisahla u grlu. Prvo su niži slojevi i klase (slobodni seljaci, kmetovi, trgovci, zanatlije) bili na udaru ijekavizacije, kontaktima i miješnjem, dovođenjem kmetova pa je narod spontano prihvaćao, upočetku, a kasnije kada je u 19. stoljeću vladajući sloj pod “podrazumijevajućom prijetnjom”, masovno iseljavao u Tursku, ostavljajući običan svijet politički, obezglavljen i ekonomski izcrpljen, na milost i nemilost probuđenim i razjarenim kmetovima. Drama Bošnjaka muslimana nakon odlazka muslimanskog Osmanskog carstva i dolazka okupatorske vlasti evropskog kršćanskog Austrougarskog carstva bila je sudbinska, hamletovska. Ostati živiti na rodnoj grudi, ali ponižen i porobljen pod pritiskom krsta ili napustiti rodni kraj otići zauvijek u tuđinu, u daleke nepoznate krajeve velikog Carstva, gdi “zapovida naša vira”, što bi rekao centralnohercegovački Bošnjak Omeraga u istoimenoj Ćorovićevoj pripovijetki. Kako svjedoči Bošnjak Fatmir S. Bači iz centralne Albanije, između Tirane i Durresa (Drača), gdje su doselili i njegovi predci iz Hercegovine 1878. godine, obišao je jedno mjesto u Turskoj po imanu Yeni Bosna, ali nije našao nijednog Bošnjaka koji govori bosanski jezik. Podpuno su se asimilirali u Turke i izbrisali svoje porijeklo. Samo je u nazivu mjesta Yeni Bosna (Nova Bosna) ostalo sjećanje na njih. Na kraju su ovi Bošnjaci, kao i većina sekularnih Turaka izgubili i viru. Tu više ne “zapovida naša vira”, nego neki drugi virozakon.
Na ijekavizaciju Bošnjaka imala je uticaja i slobodna cirkulacija stanovništva u okviru jedne te iste države, a bila je raširena pojava dovođenja kmetova u Bosnu sa crnogorsko-istočnohercegovačkih prostora, osobito nakon čestih pomora kuge. Najveći broj današnjih krajiških Srba ijekavaca je tog porijekla. Isti je slučaj i sa masovnim doseljavanjem ijekavskih Brđana u Visočku nahiju, koji je znanstveno obradio srbski kraljevski etnolog Milenko S. Filipović. Njihov ijekavski prvo je ulazio u govor domaćeg stanovništva istog staleža, dakle seljaka, pa su u govoru mijenjani i nazivi mjesta, npr. Poričani u Poriječani, a kasnije su uzeli fursat i počeli se izrugivati ikavskom i nabijati ikakvski kompleks Bošnjacima u njihovoj rođenoj zemlji. U vrijeme SHS to je bila službena politika prema bosanskom ikavskom jeziku, čak ismihavanje u školskim udžbenicima, jer su velikosrbski hegemoni uzimali bosanski ikavski kao glavnu prepreku asimilaciji Bošnjaka. U toj funkciji služili su i useljenici. Oni su dosljedno upotrebljavali svoj ijekavizam, ne prilagođavajući se desetkovanoj ikavskoj sredini. Prvo su bosanski seljaci usvajali taj kao nešto neobično, strano primamljivo, kao stilsko obilježje, a potom već u slijedećoj generaciji sasvim normalno. Viši slojevi i zemljovlasnici su duže zadržali svoj izvorni ikavski, jer su živili kastinski izolovano, koji su pretežno živili u čaršijama pa su njihovi kontakti sa kmetovima bili rjeđi, a njihov jezik duže ostao izvorni ikavski. Kao što je poznato, Bečkim književnim dogovorom Hrvata i Srba 1850. godine ozvaničen je ijekavski izgovor u književnom jeziku i time donesena smrtna presuda bosanskom ikavskom jeziku te legaliziran njegov progon.
Bosanski ikavski jezik je danas kao jedan razbijeni bardak bošnjačkog identiteta. Ostale su samo krhotine i fosilizirani relikti. Nijemi vrisak njegovih krhotina, razasutih po prahu majke Bosne, vriščeći i vapeći za njenim zagrljajem, sliva se u očaj bezizlaza. Neki bi rekli da obnova zaboravljenog ikavskog identiteta, pored drugih identitetskih konstanti, predstavlja uže spasa i otvara perspektivu obstanka Bošnjaka. Ali najnoviji potezi bošnjačkih lingvista normativaca ne ostavlja nimalo nade. Kao paradigmu takve suicidne svijesti Bošnjaka može se uzeti i savremena norma bosanskog književnog jezika koju su propisali sami Bošnjaci. Ta norma umjesto da normativno etablira i sankcionira bošnjačko ikavsko-šćakavsko jezičko naslijeđe kao bitan biljeg njihova identiteta, nametnuto je tuđe, usvojeno ijekavsko-štakavsko. Najmanje što su bošnjački normativci morali učiniti jeste kompromisno rješenje u propisanim dubletima, kojima bi alternirale foneme i:ije (mliko : mlijeko) kao i šć:št (šćap : štap), koje u strukturnom smislu imaju istu funkciju i semantičku vrijednost pa formalna varijacija ovih fonema nije jezički dinstinktivna, ali unekoliko (neznatno) mijenjaju leksičku fizionomiju. U ovom slučaju presudan je sociolingvistički aspekat, jer ove alternirajuće foneme imaju nezamjenjiv simbolički značaj za jezički identitet govornika.
Anterfile
Ćorović i Kočić u Bosanskom saboru
U aktuelnoj srbočetničkoj pomami nakon devedesetih godina prošlog vijeka rođeni Mostarac, pravoslavac i Srbin plemenita kova, književnik s kraja 19. stoljeća, Svetozar Ćorović, može se uzeti kao paradigma etničke, vjerske, jezičke i svake druge tolerancije i suživota u dominantno bošnjačko-muslimanskoj mostarskoj čaršiji svoga vremena. Za razliku od Andrića, koji koju deceniju kasnije, kada su se razplamsale srbske velikodržavne ambicije na Balkanu, i hegemonija zavijena u panslavističku ideju, o Bošnjacima pravi negativne bezživotne kvaziliterarne konstrukcije, Ćorović je, kako nalazi Asim Peco u citiranoj studiji, sa izrazitim simpatijama, i neskrivenom ljubavlju, pisao o svojim komšijama Muslimanima, Bošnjacima. „U njegovim pripovijetkama sa mostarskim motivima sreću se divni opisi muslimanskih kuća, bašte pune cvijeća i šedrvana, djevojke obasute dženetskim draguljima, a momci puni mladosti i snage, koji nekada znaju da budu i siloviti i da se ne kontrolišu, ali je zato tu neko od starijih koji o svim pojavama na ovom svijetu prosuđuje smireno i trezvenije i koji je kadar da toj neobuzdanoj mladosti podvikne i njenu silu svede u snošnljive granice”, zaključuje Peco.
Za razliku, pak, od Petra Kočića, koji je često bukao u Bosanskom saboru poput svojih literarnih likova jablana i rudonje i provocirao Bošnjake povicima: Turci u Tursku, dok mu Safvet-beg Bašagić jedanput nije odbrusio: Međedi u šumu! – Ćorović je kao delegat u Bosanskom saboru, kako navodi Peco, “izvrgavao ruglu školske prilike onoga vremena”.
„Ćorović je ukazivao na apsurdnost nekih tekstova koje su nudili tadašnji udžbenici. Evo jedne takve situacije. Đak Musliman čita pred ocem tekst:
– Ja idem u crkvu. Ja sam rado u crkvi.
– A što ćeš ti u crkvi, nesretni sine? – pita stari i oštro ga gleda. – Zar si zaboravio džamiju?
– Staro vino mi je draže nego novo – čita mali dalje ne slušajući staroga.
– Šta, šta bre? Vino?
– Ako dobijem o Božiću od oca novi šešir, biću vrlo dobar… – opet čita mali.
– …U školi učimo, u crkvi molimo…kada prodam jaja, kupiću svinjče.
– Zar ti meni krmka u kuću, domuzine jedan…zar te o tome u školi naučiše?
Danas nema takvog Ćorovića (ponekad možda nalikuje narodni poslanik Popović), koji bi, primjerice, u Narodnoj skupštini dejtonskog “entiteta masovnih grobnica” zavapio za pomoć bošnjačkoj djeci iz Konjević-Polja, u školi baš po imenu Petra Kočića, a ne Svetozara Ćorovića, nad kojima vrše neviđeno nasilje i teror zaposleni nastavnici iz Srbije, ovakvim i još gorim školskim sadržajima iako je više od 85 posto bošnjačkih učenika. Kako stoji u jednom pismu bratunačkog “Preporoda”, upućenog NSRS, bratunačke vlasti u liku nekadašnjeg predsjednika MZ Konjević-Polje, a sada načelnika bratunačke Općine, ukinule su školi čak i vodu i odvele “u nepoznatom pravcu”, a sada nastoje, praveći sukob političke prirode, da vodosnabdijevanje škole riješe tako što će “hair česmu” iz privatne zemlje dodijeliti školi.
