Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.” (En-Nahl, 18.)
Jedan od znakova iskrenog vjerovanja i okrenutosti čovjeka ka Allahu, jeste njegovo priznanje Allahovih blagodati i neizmjerne milosti prema njemu. Allah je Svemoćni Stvoritelj i Opskrbitelj, i On, stoga, jedini zaslužuje da bude obožavan, da se čovjek u Njega pouzdava i da Mu bude pokoran.
Najvažnija i najuzvišenija od tih blagodati je što nas je uputio u vjeru islam, vjeru koju je On odabrao za ljude.
Naime, drvo u prirodi rađa samo jednom vrstom ploda koji je obično ukusan i koristan, ali vjerovanje (iman), kada se ukorijeni u čovjekovom srcu, izraste u stablo koje donosi mnogobrojne i raznovrsne plodove, a svaka vrsta tih plodova ima svoj specifičan okus i korist.
No, nesreća onoga ko ne vjeruje u Allaha je što on ne prepoznaje ovu istinu. On vjeruje da je vjera samo mrtva metafizička ideja, idejni luksuz koji je čovjek izmislio kako bi utješio samog sebe. Njegovo srce zaslijepila je oholost, pa ne shvata da je vjera važnija i vrjednija od samog uma. Jasan dokaz za to je što je Allah stvorio um kao temeljno sredstvo za postizanje vjere.
Stoga je um koristan za čovjeka ako ga odvede do vjerovanja u Allaha, ali ako to ne uspije, onda on ostaje samo korisno sredstvo za zadovoljenje ljudskih dunjalučkih potreba. Međutim, te potrebe neće biti dovoljne da donesu mir ljudskoj duši.
Među najvažnijim plodovima vjere koji koriste čovjeku još na dunjaluku, prije Ahireta, su: strpljivost na udarcima sudbine, smirenost u iskušenjima i okretanje jedinom lijeku koji donosi mir duši, a to je veličanje Allaha (zikr).
Vrijednost ovih plodova vjernik spoznaje onda kada ga skole iskušenja, kada, usljed teške bolesti, bude podvrgnut operativnom zahvatu na mozgu, na otvorenom srcu, ili na nekom drugom vitalnom organu. Kada čovjek bude prisiljen ležati danima, priključen na aparate koji prate rad njegovih vitalnih organa, potpuno podređen uputama doktora i postupcima medicinskog osoblja, jedino što mu preostaje je sabur.
Tu dolaze do izražaja plodovi ovog divnog imanskog stabla, i onaj ko je čuvao svoju vjeru u danima blagostanja, naći će njegove zrele i ukusne plodove u danima teškoće i nevolje. Kada znaš da si pod zaštitom Milostivog Stvoritelja, Onoga Koji sve čuje i sve vidi, Onoga Koji je milostiviji prema tebi od tvojih roditelja, onda osjećaš mir i strpljivo podnosiš trenutnu nevolju.
Tada strpljivost pomaže samo onome ko se nada olakšanju, dok je nevjernik u tom stanju uznemiren i preplašen, jer vjeruje da su stvari samo pitanje sreće, pa smatra da je nestanak teškoće samo mogućnost, podložna statističkim procjenama uspjeha.
A što se tiče iskrenog vjernika, on je ubijeđen da postoji Milostivi Allah, Koji jedini odlučuje o uspjehu i neuspjehu. On je Onaj Koji upravlja događajima, pa se Njegove odluke ne podređuju slučajnostima, niti njihove posljedice određuju statistikom.
Tada, u trenucima iskušenja i nevolje, vjernik se odlikuje smirenošću umjesto panike i očajavanja, i Allah ga obaspe saburom. To je period čekanja, dok se ne ispuni Allahovo obećanje, a On nikada ne iznevjeri Svoje obećanje.
Jer: ”Zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last!” (El-Inširah, 5.-6.) To znači da je olakšanje već prisutno od trenutka kada je Allah odredio teškoću, i da je sve što preostaje čekati trenutak kada će se to olakšanje ostvariti.
Vjernik zna da je težina iskušenja priprema za duhovno uzdizanje – poput ispita koji je preduvjet za akademsko napredovanje -, i ono je povezano sa visinom statusa koji vjernik ima kod Allaha. Dokaz za to je da su upravo Allahovi poslanici bili najviše iskušavani.
Tačno je da je čekanje uz patnju i nevolju iscrpljujuće, stoga je Allah propisao zikr, veličanje Allaha, kao pomoć vjerniku, i kao uspješno sredstvo za strpljivost.
Zikr nije, kao što neki misle, određena formula za postizanje tačno određenih rezultata, kao što je učenje određenih ajeta iz Kur'ana, ponavljanje određenih dova ili zikrova određeni broj puta da bi se ušlo u Džennet, ili recept koji te izvodi iz stanja siromaštva u stanje bogatstva, ili čak lijek za određene bolesti.
Zikr je, jednostavno, ponavljanje riječi: Subhanallah, Elhamdulillah, La ilahe illallah, Allahu ekber! Nije bitan broj ponavljanja, već je najvažnije predočavanje sebi njihovih značenja. Ponavljanje nije cilj samo po sebi, već način da se duša stalno bavi Allahovim lijepim imenima i svojstvima savršenstva, umjesto da bude zaokupljena nečim drugim.
Kada vjernik kaže: Subhanallah!, on time veliča Allaha onako kako Njemu dolikuje, vjerujući duboko da je Allah čist od svih svojstava koja su, u čovjekovom umu, povezana s ljudskim osobinama.
A kada, hvaleći Ga, kaže: Elhamdulillah!, on priznaje svoju zahvalnost na Njegovim blagodatima, kojih je postao svjestan tek kada su mu bile privremeno uskraćene. Tada se vraća Milostivom Gospodaru iskrenim pokajanjem za svoje grijehe i odlučuje da nadoknadi ono što je propustio. I to mu donosi smirenost i sigurnost da će uskoro povratiti ono što je izgubio. A kada kaže: Allahu Ekber!, on je time potpuno ispunio zahtjeve tevhida, priznajući da je Allah veći od svega i da ništa ne može poništiti Njegovu volju i spriječiti Njegovu odredbu.
