Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?” (El-Džasije, 23.)

Kur'an je Knjiga upute i izvanredne izražajne snage, koja ne zanemaruje ni najsuptilnije psihološke i društvene dimenzije čovjeka. Među ajetima koji posebno potiču na razmišljanje jesu i oni koji nas suočavaju s jednim od najopasnijih ljudskih posrnuća: da čovjek izgubi kompas razuma i Objave, pa od svoje strasti načini božanstvo kojem se pokorava mimo Allaha, kao što se navodi u citiranom ajetu.

Ista kur'anska poruka jasno je izražena i u suri El-Furkan: ”Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo?” (El-Furkan, 43.)

U oba slučaja obraćanje je upućeno Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a preko njega svakom razumnom čovjeku, kako bi se ukazalo na začudnost stanja čovjeka koji je u svom posrnuću dosegao krajnju granicu.

Mufesiri u ovom ajetu vide snažnu metaforu u pripisivanju strasti, prohtjevu ili hiru svojstva božanstva. Božanstvo je ono kome se pokorava i koje se veliča. Onaj ko svoje strasti, prohtjeve i hirove uzme za mjerilo po kojem određuje šta je dozvoljeno a šta zabranjeno, čemu će se prikloniti a od čega će se udaljiti, zapravo se njima pokorava kao što se čovjek pokorava svome božanstvu.

Imam Er-Razi objašnjava da čovjekova podčinjenost strastima slabi njegov razum sve dok prohtjev ne zauzme mjesto božanstva.

Ibn Ašur ističe da upitna forma u ovom ajetu izražava snažno čuđenje pred stepenom zastranjenja ljudskog razuma i čovjekove potčinjenosti vlastitim prohtjevima i hirovima.

Ez-Zamahšeri smatra da ovaj ajet otkriva potpuno potiskivanje razuma kao mjerila koje prosuđuje i razlučuje stvari, nakon čega njegovo mjesto zauzimaju predavanje strastima i slijepo slijeđenje, bez ikakvog obzira prema zahtjevima vjere i morala.

Čovjek kao marioneta vlastitih prohtjeva i hirova

Kada ovo značenje prenesemo iz općeg psihološkog okvira u konkretnu stvarnost, posebno na područje vjerskih pitanja i vjerskog govora, postaje jasno kako čovjek koji se prepusti vlastitim prohtjevima može izgubiti slobodu prosuđivanja i postati podložan volji drugih. Tada svjetlo Objave i njezina uputa ustupaju mjesto ”autoritetu” strasti ili nastojanju da se udovolji utjecajnim ljudima za koje vjeruje da u svojim rukama drže ključeve njegove opskrbe.

Upravo na ovu posljedicu ukazuje Sejjid Kutb u djelu U okrilju Kur'ana kada komentira ovaj ajet. Čovjek koji vlastiti prohtjev uzme za božanstvo, ističe Kutb, gubi slobodu razuma i sposobnost samostalnog prosuđivanja te, a da toga nije ni svjestan, postaje poput marionete kojom upravljaju konci njegovih prohtjeva i hirova, volja vlastodržaca i prolazni interesi.

Takva unutrašnja podčinjenost oduzima čovjeku postojanost u mišljenju i stavu, pa može zastupati jedno mišljenje, a zatim prihvatiti njemu sasvim suprotno, bez unutrašnje nelagode i bez osjećaja da proturječi samome sebi. Njegovi stavovi se mijenjaju zajedno s njegovim raspoloženjem i prohtjevima.

U vjerskom govoru takva podčinjenost može poprimiti posebno ozbiljan oblik. Čovjek počinje izdavati fetve prema potrebama trenutka: ono što odgovara određenoj prilici proglašava legitimnim, ali čim se zbog toga naljuti onaj kome je podređen ili onaj od čije zaštite zavisi, povlači se i mijenja stav, ne znajući više kojem načelu da se prikloni. Njegove očite proturječnosti izazivaju nevjericu kod onih koji ih posmatraju. Kako razuman čovjek može tako lahko napustiti postojanost i razboritost te svoje stavove podrediti vlastitim prohtjevima?

U takvom stanju čovjek zaboravlja trajno Vjerovjesnikovo, sallallahu alejhi ve sellem, pravilo: ”Ko nastoji zadobiti Allahovo zadovoljstvo izazivajući srdžbu ljudi, Allah će mu biti dovoljan protiv ljudi, a ko nastoji zadobiti zadovoljstvo ljudi izazivajući Allahovu srdžbu, Allah će ga prepustiti ljudima.” (Hadis bilježi Et-Tirmizi)

Jedan od načina na koji se slijeđenje hirova u vjerskim pitanjima nastoji prikriti jeste selektivno korištenje šerijatskih tekstova, pri čemu se pojedini tekstovi izvlače iz njihovog konteksta i suprotstavljaju drugim jasnim načelima vjere. Tako se izbjegava suočavanje s obavezom naređivanja dobra i odvraćanja od zla, a pasivnost se nastoji predstaviti kao vjerski princip.

Primjer za to je hadis koji prenosi Abdullah ibn Amr ibn el-As, radijallahu anhuma, u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vremenu smutnje, rekao: ”Kada vidite da ljudi krše ugovore i obaveze, da olahko postupaju s emanetima i da su postali ovakvi” – pa je isprepleo prste svojih ruku. Abdullah ibn Amr upita: ”Allahov Poslaniče, kako da tada postupim?” On reče: ”Drži se svoje kuće, obuzdaj svoj jezik, prihvati ono što poznaješ kao dobro i ispravno, a ostavi ono što smatraš neispravnim, brini se o sebi i ostavi ono što se tiče šire zajednice.” (Hadis bilježi Ebu Davud)

Postoje oni koji ovaj hadis izdvajaju iz njegova konteksta i koriste ga kao opći poziv na povlačenje iz javnog života i izbjegavanje pitanja koja se tiču zajednice. Takvo razumijevanje zanemaruje okolnosti u kojima je hadis izrečen i njegovo stvarno značenje.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovdje govori o vremenu smutnje, kada se budu kršili ugovori i obaveze, kada se bude olahko postupalo s emanetima i kada se istina pomiješa s neistinom tako da se više ne može jasno razlikovati ko je na strani istine, a ko na strani neistine. U takvim okolnostima, vjerniku se nalaže da sačuva svoju vjeru, obuzda svoj jezik, zaštiti sebe i svoju porodicu i kloni se onoga što bi ga moglo uvući u još veću smutnju.

Iz ovog hadisa, prema tome, ne proizlazi ukidanje obaveze savjetovanja, pozivanja u dobro i odvraćanja od zla. Naprotiv, izdvojiti ovaj hadis iz njegovog konteksta i njime opravdavati potpuno povlačenje iz javnih pitanja znači pripisati mu značenje koje on nema.

Još je problematičnije kada se takvom selektivnom tumačenju daje prednost pred jasnim kur'anskim tekstovima koji upozoravaju na šutnju pred grijehom, nepravdom i izdajom.

Uzvišeni Allah kaže: ”Trebalo bi da ih čestiti i učeni ljudi od lažna govora i zabranjena jela odvraćaju; ružno li je to kako postupaju!” (El-Ma'ida, 63.)

Kur'an, dakle, ne govori samo o ličnoj odgovornosti čovjeka za vlastite postupke nego ukazuje i na odgovornost onih koji pred zlom šute, iako su u stanju da ga osude i spriječe. O tome svjedoče i drugi kur'anski tekstovi koji govore o suprotstavljanju nepravdi i nasilju, kao i brojni primjeri u kojima se pravednost postavlja kao obaveza i pred vlastitim interesom i pred pritiskom okoline.

Kada ovu pojavu uporedimo s metodom Allahovih vjerovjesnika, alejhimus-selam, postaje jasno koliko je velika razlika između onih učenjaka, daija i vaiza koji svoj govor i djelovanje podređuju zadovoljstvu vlastodržaca, naklonosti javnosti ili vlastitim interesima i onih koji ostaju postojani na strani istine, bez obzira na cijenu koju zbog toga mogu platiti.

Musa, alejhis-selam, nije tražio naklonost faraona niti je, suočen s njegovim nasiljem, birao riječi koje bi mu osigurale mir i zaštitu. Obratio se Allahu riječima: ”Gospodaru moj” – reče – “zato što si mi dobročinstvo ukazao, nikada više neću biti pomagač zločincima!” (El-Kasas, 17.)

Šuajb, alejhis-selam, nije pred nepravdom u trgovanju i narušavanjem prava svoga naroda pozvao na povlačenje i prešućivanje, niti je pokušao pomiriti istinu s onim što je narod želio čuti. Jasno im je rekao: ”Ja želim samo da popravljam koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha.” (Hud, 88.)

A kada su Kurejšije ponudile Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, imetak, ugled i položaj kako bi odustao od svoga poziva i ukazivanja na neistinu, njegova postojanost nije ostavila prostor za kompromis s pritiscima i interesima ljudi. Prenosi se da je rekao: ”Tako mi Allaha, kada bi mi stavili Sunce u desnu, a Mjesec u lijevu ruku da ostavim ovu stvar, ne bih je ostavio sve dok je Allah ne učini pobjedonosnom ili ja u tome ne poginem.”

Dakle, kada ovaj ajet: ”Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo?” povežemo sa stvarnošću dijela savremenog vjerskog govora, on razotkriva jednu ozbiljnu opasnost: najveća prijetnja ummetu ne dolazi samo od neznanja nego i od prilagođavanja vjere i vjerskog govora vlastitim prohtjevima i interesima.

Istinski spas je u slijeđenju puta vjerovjesnika, koji su istinu govorili otvoreno i bez straha, ne obazirući se na ljutnju onih kojima istina nije po volji i ne podređujući je interesima onih koji od nje očekuju dunjalučku korist.