Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Zbog veličine cionističkog razaranja Gaze i zbog ogromne cijene koju muslimani Gaze plaćaju da bi ostvarili slobodu i dostojanstven život, mnogi se pitaju: da li je ta cijena ipak previsoka? Da li je Uzvišeni Allah ostavio Svoje robove da budu plijen cionističkih zločinaca i okupatora? Ili se, pak, ova stvarnost uklapa u prirodne zakone života i Božanske zakonitosti u svemiru?
Prije svega, treba znati da je ovaj svijet stvoren da bude kuća iskušenja i ispita, a ne kuća stalnog boravka i nagrade. Onaj ko ne razumije ovo temeljno pravilo, ne razumije ni prirodu života. Oni koji misle da se sloboda, dostojanstvo, znanje ili vjera mogu postići bez truda i napora, varaju se.
Budući da je dunjaluk kuća iskušenja, priroda ispita zahtijeva ozbiljnost i trud, odricanje i žrtvu, popravljanje i promjenu, plaćanje cijene i podnošenje tereta.
Uzvišeni Allah objavio je: „A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti.“ (El-Maide, 48.)
U ovom kontekstu, i u okviru Allahovog zakona (sunnetullah) po kojem je stvorio dunjaluk, nužno je skrenuti pažnju i na zakonitost promjene, kao jedne od Allahovih zakonitosti u svemiru, koja je spomenuta u ajetu: ”Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.” (Er-Ra'd, 11.)
Ova zakonitost je opća i sveobuhvatna; podložni su joj svi ljudi, bez izuzetka. Svaki put kada postoje uzroci i ispune se uvjeti, a nestanu prepreke, rezultat se neizostavno ponavlja. Zakonitost promjene u narodima i društvima trajat će do Sudnjega dana.
Međutim, ona zahtijeva iskrenu namjeru i čvrstu odlučnost, jer promjena nije tableta koja se popije niti dugme koje se pritisne – to je put koji zahtijeva trud, žrtvu i strpljenje.
To je put koji počinje spoznajom potrebe za promjenom, zatim kreće čvrstom odlukom da se djeluje, nastavlja se podnošenjem iskušenja i plaćanjem cijene promjene, a završava Allahovom pomoći i pobjedom.
Sjetimo se ashaba, prve i najbolje generacije muslimana koja je promijenila tok historije. Međutim, ashabi nisu promijenili tok historije samo vazovima i predavanjima, niti su godine njihovog ibadeta same po sebi donijele promjenu. Oni su svoju vjeru gradili žrtvovanjem života i imetka na Allahovom putu. Muhadžiri su žrtvovali svoje domove u Mekki, a ensarije svoje imetke u Medini, da bi na kraju dali i svoje živote, krv i trud, kako bi izgradili prvu islamsku državu i civilizaciju. To je cijena promjene koju svijet traži od onih koji žele ostvariti istinu i pravdu.
To je cijena promjene koja se očituje u mnogim životnim situacijama: u cijeni koju plati student da bi doživio radost uspjeha, u cijeni koju plati zemljoradnik da bi ubrao plodove, u cijeni koju plati trgovac da bi ostvario dobit, u cijeni koju plati bolesnik da bi uživao u zdravlju, u cijeni koju plati borac da bi se oslobodio, u cijeni koju plati vjernik da bi stekao Allahovo zadovoljstvo i džennetsku nagradu.
I što je cilj veći, cijena je veća, shodno ajetu: ”Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (El-Ankebut, 2-3.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Zar ne, Allahova roba je skupa. Allahova roba je Džennet.”
Međutim, sve ovo ostaje mrtvo slovo na papiru ako musliman povije kičmu pred zulumom i tiranijom. Ko se pokori nepravdi i zlu, ne može biti predvodnik promjena niti nosilac reforme u društvu.
Promjena i preporod traže uspravne ljude, nepokolebljive u svojim principima, koji ne pristaju na šutnju pred nepravdom i nasiljem, niti prodaju dostojanstvo za prolaznu korist.
Popuštanje pred zlom nema kraja – ono vodi do potpunog poniženja. Da bismo bolje razumjeli ovaj princip, poslužićemo se jednom poučnom pričom.
Naime, pripovijeda se da je jedan pijetao svakog jutra pjevao u zoru i budio ljude, razgoneći tamu noći svjetlom zikra. Bio je simbol budnosti i svjedok svitanja. Sve dok mu jednoga dana njegov gospodar nije rekao: ”Ako još jednom budeš pjevao u zoru, zaklat ću te!” Pijetao je zastao i pomislio: ”Malo ću popustiti da spasim život. Uostalom, ima drugih pijetlova koji će najavljivati zoru.”
I više se njegov divni glas nije čuo u zoru. Nakon sedam dana gospodar mu reče: ”Nije dovoljno da šutiš. Ako ne počneš kokodakati kao kokoške – zaklat ću te!” Pijetao je u sebi rekao: ”Nužda zakon mijenja. Učinit ću to, nakratko, dok prođe oluja.” I počeo je kokodakati.
Sedmicu poslije, gospodar mu reče: ”Sada ili nosi jaja kao kokoške, ili ću te zaklati!” Tada pijetao zaplaka i reče: ”Kamo sreće da sam umro dok sam pjevao u zoru, umjesto da živim pokušavajući biti kokoška!”
Ova priča nas uči da sve počinje s jednim ”malim” ustupkom. Onaj ko jednom povije kičmu pred zlom, sutra će puzati. Zato musliman mora ostati uspravan i nepokolebljiv. Bolje je biti ubijen dok uspravno obznanjuješ istinu i pozivaš u istinu, nego živjeti pognute glave makar bio slavljen na dunjaluku.
To je znao i slavni libijski mudžahid Omer Muhtar, koji je stalno upozoravao: ”Čuvaj se da ikada pogneš glavu, ma koliko ti to izgledalo neophodno, jer možda ti se više nikada neće ukazati prilika da je ponovo podigneš.”
Poviti glavu pred tiraninom znači izdati ideale i čast, a islam nas uči da se dostojanstvo vjernika ne mjeri godinama, nego ustrajnošću na Allahovom putu.
Zar današnji muslimanski svijet ne živi upravo ovu dilemu? Pred nama stoje sile koje traže da pognemo glavu pred cionizmom, pred kolonijalizmom novog doba, pred idolima moći i materijalizma. Mnogi misle da je to ”nužnost”, da je ”mudrije popustiti”. Ali zar nisu i Omera Muhtara nagovarali da se preda i ”spasi život”? Međutim, on je znao ono što danas ne znaju mnogi muslimanski učenjaci i vođe, ili se zbog kukavičluka prave da ne znaju: život bez dostojanstva nije život, a smrt na Allahovom putu znači vječni život.
Omer Muhtar nije umro na vješalima. Konopac oko njegovog vrata nije bio kraj, nego početak. On i danas govori, opominje i budi. Njegova smrt je amanet da nikada ne pristanemo na poniženje, da nikada ne povijemo glavu, jer ponos i pobjeda pripadaju samo onima koji ostanu uspravni i ustrajni na istini.
