Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Božanska uputa je najveća blagodat i najbolji dar čovjeku, stoga je smisao čovjekovog života na ovome svijetu slijeđenje Allahove upute i robovanje samo Uzvišenom i Svemoćnom Stvoritelju, shodno ajetu: ”Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” (Ez-Zarijat, 56.)
Filozofija robovanja u islamu se u suštini zasniva na oslobađanju čovjeka od svakog vida robovanja kako bi mogao biti isključivo rob svom Stvoritelju i Gospodaru. Uzvišeni Allah naveo je u Kur'anu primjer dvojice ljudi, od kojih je jedan u vlasti ortākā oko koga se oni otimaju, a drugi u vlasti samo jednog čovjeka, da bi približio mentalnu sliku čovjeka koji napušta robovanje samo Allahu i postaje rob raznim ”bogovima”, pri čemu se svaki od njih takmiči da nad njim stekne potpunu kontrolu, pa na kraju postaje rastrgan i nesposoban da ispuni prava nijednog od njih, za razliku od drugog koji je u stanju da udovolji zahtjevima svog gospodara bez poteškoća i nevolja.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Allah navodi kao primjer čovjeka koji je u vlasti ortākā oko koga se oni otimaju, i čovjeka koji je u vlasti samo jednog čovjeka – da li je položaj njih dvojice isti? Hvaljen neka je Allah, nije, ali većina njih ne zna.” (Ez-Zumer, 29.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu je rekao: ”Propao je rob dinara i dirhema” i objasnio da će čovjek koji pokuša da se otrgne od robovanja Svemogućem Allahu, neizbježno upasti u drugu vrstu robovanja, a to je robovanje stvorenjima, pa će se onda njegove strasti i prohtjevi međusobno sukobiti i otimati za njega, tako da on ponekad postaje rob novca, ponekad rob odjeće i izgleda, ponekad rob vlasti, ponekad rob ugleda i slave, i drugih stvari i dunjalučkih blagodati koje je Allah u osnovi potčinio čovjeku, i umjesto da ih koristi kao sredstva i blagodati za približavanje Allahu, čovjek ih, nakon što okrene glavu od Allahove upute i robovanja samo Gospodaru svjetova, učini svojim ciljem i one ga zarobe do te mjere da ga je ispravno nazvati njihovim robom.
Zato ne vjerujte protagonistima dekadencije i nemorala kada tvrde da su protagonisti i zagovornici slobode, jer su oni u stvarnosti zagovornici oslobađanja i odvajanja od robovanja, koje donosi sreću, dobro i spas na dunjaluku i na ahiretu te pozivatelji u robovanje najnižim strastima zbog kojih čovjek sliči na stoku ili je još i gori.
Robovanje Allahu nije negacija slobode, nego njen najviši oblik
Govoreći o značenju robovanja u citiranom ajetu, dr. Mustafa Mahmud kaže: ”Zaista, Allahu nije potrebno naše obožavanje Njega, i neće Mu ništa koristiti naša pokornost, niti će Mu naštetiti naša nepokornost. Naprotiv, nama je potrebno robovanje i obožavanje Allaha. I ako si istinski spoznao Allaha, Njegovu neopisivu ljepotu i Uzvišenost, pa Ga obožavaš i samo Njemu robuješ, osjetit ćeš potpunu sreću i ushićenje.
Mi u obožavanju Allaha ne osjećamo poniženje, već oslobođenje i dostojanstvo. Oslobođenje od svih okova ovoga svijeta, oslobođenje od požuda, nagona, pohlepe i novca. Robovanje Allahu je suprotno ljudskom poimanju robovanja. Robovanje je, po našem shvatanju, da gospodar uzima najbolje od roba, dok je robovanje Allahu, da Gospodar Svom robu daruje neograničene blagodati i beskrajna savršenstva.” (Mustafa Mahmud, Hivar me'a sadiki el-mulhid, Dar El-Avda, Libanon, 1986., str. 120.)
Stoga ne čudi da su prve riječi koje je izgovorio Isa, alejhis-selam, kao novorođenče, bile riječi kojima je izrazio svoje robovanje Allahu, dželle šanuhu, kao jedini smisao ljudskog života, rekavši: ”Ja sam Allahov rob” – ono reče – ”meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti.” (Merjem, 30.)
Stepen robovanja (ubudijjet) je najčasniji i uzvišeniji stepen i položaj, i kada Allah u Kur'anu govori o Svojim najodabranijim poslanicima, opisuje ih upravo ovim veličanstvenim svojstvom i osobinom.
Tako, spominjući Nuha, alejhis-selam, Uzvišeni Allah, rekao je: ”On je, doista, bio rob zahvalni.” (El-Isra, 3.)
A kada Allah hvali Ibrahima, alejhis-selam, i njegove sinove i potomke koji su bili poslanici, onda za njih kaže: ”I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih.” (Sād, 45.)
A što se tiče Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Allahovog miljenika, najboljeg čovjeka i najodabranijeg poslanika i vlasnika šef'ata na Sudnjem danu, i pored svih njegovih odlika i vrlina, on je bio ponosan na status Allahovog roba, tako da je govorio: ”Nemojte me veličati kao što kršćani veličaju Isa'a, sina Merjemina, jer sam ja rob, nego recite: ‘Allahov rob i Njegov Poslanik.”’ (El-Buhari)
Potvrđuje to i hadis koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem se navodi: ”Melek Džibril je sjedio sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on pogledao u nebo i ugledao meleka koji se spuštao na Zemlju. Džibril mu je rekao: ‘Ovaj melek nije silazio na Zemlju otkad je stvoren sve do ovog trenutka.’
Kada se melek spustio na Zemlju, rekao je: ‘Muhammede, poslao me je tvoj Gospodar da te pitam da li želiš da te Allah učini vladarem (kraljem) ili želiš biti Njegov rob i poslanik?’ Tada mu je melek Džibril rekao: ‘Muhammede, budi ponizan prema svome Gospodaru!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ne, nego Allahov rob i poslanik.”’ (Hadis bilježi imam Ahmed)
Da postoji neka bolja i časnija titula, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi izabrao da bude Allahov rob i poslanik, a to nije ništa drugo do istinska poniznost prema Allahu koja ujedno znači i najveću bliskost sa Allahom.
Ako stanovnici Dženneta osjećaju ovakav užitak, onda zaista uživaju
Robovanje Allahu, kroz izvršavanje Njegovih naredbi i ostavljanje Njegovih zabrana, nasušna je potreba, jer u ljudskom srcu postoje pukotine, koje ne može zatvoriti ništa osim okretanja Allahu, i usamljenost koju ne može ništa ukloniti osim osjećaja bliskosti sa Allahom kroz ibadet i pokornost Njemu.
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Dvije su vrste potrebe: prinudna potreba i ona je opća. Od nje ne mogu pobjeći ni pobožni ni grješnici, i ta potreba ne zahtijeva ni pohvalu ni pokudu, ni nagradu ni kaznu, već je to stepen i status stvorenja kao takvog. (Nijedan čovjek ne može izaći iz tih okvira i postati neovisan u smislu da nema potrebe za vodom, hranom, zrakom, spavanjem i sl.)
Druga vrsta je dobrovoljna potreba, koja je rezultat dvije vrste časnog znanja: prvo je znanje (spoznaja) roba o svome Gospodaru, a drugo je njegovo znanje o sebi. I kada čovjek stekne ova dva znanja, ta znanja za posljedicu imaju potrebu ili siromaštvo (tj. potrebu za Allahom i Njegovom pomoći), koje je zapravo izvor čovjekovog bogatstva i temelj njegovog uspjeha i sreće.”
Ibnul-Kajjim nam želi reći da je ljudima potrebno obožavanje Allaha, odnosno robovanje Allahu, isto kao što im je potrebna voda i zrak, i više od toga. Jer nevjerstvo (kufr) i nepokornost Allahu znače presijecanje veze sa izvorom istinskog života. To je smrt, zastor od svjetla i istinskog znanja, to je tmina i lutanje kroz život baš kao što čovjek, koji se, usljed magle i nevremena, izgubio u pustinji i nikako da nađe put.
Izražavajući svoje osjećanje zadovoljstva životom u okrilju robovanja Allahu, iako je tada bio u zatvoru u kojem je bio izložen mučenju, šejhul-islam Ibn Tejmijje, rekao je: ”Šta mi može moj neprijatelj?! Moj džennet je u mojim grudima, kud god da krenem on je sa mnom. Ako me zatvore, to je moja osama sa Allahom, ako me ubiju, ja sam šehid, a ako me protjeraju iz moje zemlje, to protjerivanje je moj turizam na Allahovom putu.” (Ibnul-Kajjim el-Dževzijje: El-Vabilus-sajbi minel-kelimi et-tajjibi, Darul-hadis, Kairo, treće izdanje, 1999., str. 48.)
A Sulejman el-Darani, govorio je: ”Ima trenutaka kada srce zaigra od radosti zbog zikra i veličanja Allaha, pa ja tada kažem: ‘Ako stanovnici Dženneta osjećaju ovakav užitak, onda zaista uživaju.”’
Dakle, svi ljudi su Allahovi robovi prinudno i ne mogu izaći iz tih okvira, ali nisu svi ljudi Allahovi robovi dobrovoljno, po vlastitom izboru. Kako je divno izabrati robovanje Allahu i postići slavu i istinsku veličinu pa tako postati posebno biće, koje je dobrovoljno izabralo da živi u pokornosti Allahu, dželle šanuhu, Gospodaru svih svjetova, Koji jedini zaslužuje da Mu se robuje i da Mu se ibadet čini.
Pa, ako si od onih koji žive u okrilju robovanja Allahu, dželle šanuhu, onda blago tebi, jer ćeš osjetiti vrijednost takvog života na dunjaluku i na ahiretu.
Naime, govoreći o nivoima upute, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Posljednji nivo upute je uputa na Sudnjem danu na put u Džennet. Ko je na ovome svijetu bio upućen na Pravi put, bit će upućen i na ahiretu do svog Dženneta i svog vječnog prebivališta. U onoj mjeri u kojoj je čovjek bio postojan na Pravom putu na dunjaluku, njegovo stopalo će biti postojano i sigurno i na Sirat-ćupriji koja je postavljena iznad Džehennema.
Shodno njegovoj dosljednosti i načinu kako je hodio putem koji mu je Allah odredio na dunjaluku, bit će i njegov hod i prelazak preko Sirat-ćuprije na Sudnjem danu. Neki će preći Sirat-ćupriju poput munje, neki poput vjetra, neki poput konjanika, neki hodajući, neki pužući, neki će posrtati i ponovo ustajati, a neki će padati u Džehennem. Pa, neka čovjek gleda kako korača Pravim putem na ovome svijetu, jer će shodno tome biti njegov hod i prelazak preko Sirat-ćuprije na ahiretu.” (Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, Medaridž es-salikin, Darul-kitab el-arebi, 1996., prvi tom, str. 33.)
Milostivi Allahu, učvrsti naša srca u Tvojoj vjeri, i ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj Koji mnogo daruje! Amin! (Iz knjige: Stazama Milostivog)
