Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: ‘Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!'” (En-Nisa’, 75.)
Nema islamskog učenjaka, daije, imama i vaiza, a da u svojim predavanjima i hutbama ne spominju svijetle primjere junaštva, hrabrosti i ponosa naših dobrih prethodnika koje nam je historija sačuvala, koji su se bez kolebanja odazivali na vapaje muslimana i muslimanki koji su pozivali u pomoć ma gdje bili.
Između ostalog, često se na takvim predavanjima spominje primjer Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je mobilizirao vojsku radi odbrane časti samo jedne muslimanke.
Naime, Ibn Hišam navodi predaju u kojoj se spominje da je jedna muslimanka došla na pijacu jevrejskog plemena Benu Kajnuka da proda svoju robu, a nakon što je prodala robu, otišla je kod zlatara da kupi nakit. Jevreji koji su bili u dućanu počeli su nagovarati muslimanku da otkrije lice, a ona je to odbijala. I dok su se tako prepirali, zlatar joj je prišao iza leđa i privezao konop za kraj njezine haljine. Kad je muslimanka ustala, otkrio joj se dio tijela pa su joj se okupljeni pripadnici plemena Benu Kajnuka počeli smijati. Muslimanka je počela vrištati i dozivati u pomoć, pa je jedan musliman pritrčao i ubio zlatara, nakon čega su njegovi saplemenici ubili tog hrabrog i ponosnog muslimana.
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao za ovaj događaj, donio je odluku o raskidanju ugovora s Jevrejima Benu Kajnuka, a zatim je mobilizirao vojsku radi pohoda na to pleme. Na čelu ove vojske bio je lično Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a zastavu je nosio njegov amidža, Hamza ibn Abdul-Mutallib, radijallahu anhu.
Nakon petnaestodnevne opsade njihovog utvrđenja, Jevreji su se predali, poslije čega ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, protjerao iz Medine, a njihovo oružje i imetke podijelio muslimanima.
Ne možemo ni zamisliti kako se osjećala ova časna ashabijka, i kako su se, zajedno s njom, ponosno i sretno osjećale sve muslimanke u Medini, dok su pratile vijesti o Poslanikovoj vojsci koja je marširala prema utvrđenju Benu Kajnuka da kazni to pleme zbog napada na dostojanstvo i čast žene muslimanke.
Zatim primjer abasijskog halife El-Mu'tesima, koji je mobilizirao ogromnu vojsku na poziv žene muslimanke koja je bila zarobljena u Amuriji, gradu pod bizantijskom vlašću, pa je El-Mu'tesim tom prilikom oslobodio ženu muslimanku i osvojio Amuriju, iako su mu razni astrolozi proricali poraz i ogromne gubitke u ljudstvu.
Osim toga, bizantijski car mu je poslao pismo u kojem mu prijeti porazom koji će zauvijek pamtiti. Međutim, halifa Mu'tesim se nije osvrtao na naklapanja astrologa, niti na prijetnje bizantijskog cara, pa je u svom odgovoru, poručio: ”U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog! Pročitao sam tvoje pismo u kojem mi prijetiš i pozivaš da odustanem od pohoda. Znaj da će moj odgovor biti u onome što ćeš uskoro vidjeti, a ne u onome što ćeš čuti.”
Taj oslobodilački pohod i Bitku kod Amurije ovjekovječio je pjesnik Ebu Tammam u svojoj pjesmi, čiji početni stihovi glase:
Sablja je istinitija vijest od naklapanja astrologa
Njena oštrica razdvaja ozbiljnost od igre.
Ili pak primjer Hadžiba el-Mensura, vladara Endelusa, koji je mobilizirao cijelu vojsku kako bi spasio tri muslimanke koje su bile zarobljene u tadašnjoj kršćanskoj kraljevini Navara.
Naravno, ovi i njima slični primjeri istinskog ponosa, hrabrosti i brige za potlačene muslimane i muslimanke, imaju pozitivne efekte i utjecaj na vjerničke duše, i oni oživljavaju sjećanja na našu slavnu prošlost i vrijeme slave i ponosa za kojim vape današnje generacije muslimana.
Međutim, čudno je i zabrinjavajuće da stalno spominjemo primjer iz sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, zatim primjer halife El-Mu'tesima, Hadžiba el-Mensura i mnogih drugih junaka i velikana iz naše slavne prošlosti, a istovremeno guramo prste u uši da ne čujemo vrisak žena muslimanki u Gazi koje danima dozivaju neke nove mu'tesime, hadžibe i salahuddine, ali im se niko ne odaziva.
Zašto, dok gledamo kako muslimanke Gaze u komadima izranjaju ispod ruševina, odmah skrenemo pogled, a ako i nastavimo gledati te zastrašujuće prizore, kod nas nema vjerničke ljubomore koja bi nas pokrenula u odbranu časti i života muslimanki Gaze. A jadan je onaj musliman koji od svojih dobrih prethodnika (selef) ne pamti ništa osim priča o njihovom junaštvu, i čije djela ne prate ono što priča.
Štaviše, divimo se plemenitom moralu predislamskih Arapa, ushićeni smo viteštvom i muževnošću Mut'ima ibn Adija koji je kao mušrik uzeo pod zaštitu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što su mu mušrici Taifa priredili poniženje i kamenjem ga istjerali iz grada, tako da je u tom trenutku ostao bez zaštite i postao lahka meta Kureješijama. Međutim, pred mušrike Mekke i njihove zle namjere ispriječio se Mut'im ibn Adi, također jedan od mušričkih vođa, koji je uzeo pod zaštitu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim je pozvao svoje sinove i rekao im: ”Uzmite svoje sablje i stanite na uglove naše kuće, jer sam ja uzeo Muhammeda pod zaštitu.”
Pa, šta je onda s nama danas?! Muslimani Gaze, jutrom i večerom, dozivaju nas u pomoć, a mi ne progovaramo ni riječi, iako znamo da cionistički zločinci prolijevaju njihovu krv, a ne vodu, i odsjecaju dijelove njihovih tijela, a ne grane palminih stabala.
Često međusbno razgovaramo o kurejšijskoj opsadi muslimana na Ebu Talibovom imanju i divimo se riječima Zuhejra ibn Ebi Umejjeta, koji je u to vrijeme bio mušrik, u kojima je rekao: ”O stanovnici Mekke, zar da mi jedemo ukusnu hranu i oblačimo novu odjeću, dok članovi prodice Benu Hašim skapavaju od gladi. Allaha mi, neću se smiriti dok ne uništim ovaj nepravedni proglas!”
Pa, šta je s nama, današnjim muslimanima, jedemo (žderemo) najukusniju hranu i oblačimo najskupocjeniju odjeću, dok muslimani Gaze ginu i dok kosti njihove djece vire od gladi. Zar nas nije sramota što nemamo islamskog ahlaka pri sebi?!
Kako možemo pogledati u oči našoj djeci, kada nisu sigurna, ako ih sutra zadesi ono što je danas zadesilo djecu Gaze, da ćemo ih braniti. Kako možemo pogledati u oči našim ženama, majkama i kćerkama, kada nisu sigurne da ćemo biti među onima koji će braniti njihovu čast ako ih, ne daj Bože, zadesi ono što je zadesilo žene Gaze. Ta, zar čast muslimanki Gaze nije ista kao i čast naših žena i majki?!
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, negirao je blagoslov, berićet, čišćenje od grijeha i popravljanje stanja narodu koji ne brani prava slabih i potlačenih općenito, a potlačenih muslimana posebno.
Naime, prenosi se od Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što su se ashabi koji su bili učinili hidžru u Abesiniju, vratili u Mekku, upitao: ”Zar nećete ispričati nešto najčudnije što ste vidjeli u Abesiniji?” Jedan od njih je rekao: ”Allahov Poslaniče, jedanput je pored nas prošla stara monahinja koja je na glavi nosila zemljani vrč sa vodom, a onda je naišao jedan mladić i gurnuo je, pa je ona pala na koljena tako da joj je je vrč pao na zemlju i razbio se. Kada se podigla, okrenula se prema njemu i rekla mu: ‘Znaj, nitkovu, kada Allah postavi Kursijj i sakupi sve ljude na Sudnjem danu, i kada ruke i noge budu svjedočile o onome što su radile, tada ćeš saznati kakva je moja, a kakva tvoja sudbina kod Allaha.’ Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Istinu je rekla, istinu je rekla! Kako će Allah očistiti i blagosloviti narod koji nije u stanju natjerati moćnike da slabima daju njihova prava.” (Ibn Madže, šejh Albani ga je ocijenio kao dobar – hasen hadis)
Svaki musliman kojem je učinjen zulum i nepravda u pogledu njegove vjere, kojem je napadnut život, čast, imetak i porodica, zaslužuje podršku i pomoć. I ne samo musliman, već to pravo dijele vjernici i nevjernici, dobročinitelji i veliki grješnici, jer grijeh nije prepreka podršci i pomoći potlačenima, kako neki pogrešno misle.
Štaviše, od muslimana se zahtijeva da pomogne štićenike islamske države (ehlul-kitab), i da štite i poštuju ugovore o zaštiti koji su s njima potpisani.
Ibn Kudame el-Makdisi, veli: ”Muslimanski vladar je dužan zaštititi štićenike islamske države (ehlu zimme), spriječiti muslimane i nemuslimane da im naude, te spasiti one koji su zarobljeni nakon spašavanja muslimanskih zarobljenika i povratiti ono što im je oduzeto, jer su oni platili džizju kao garanciju da će biti zaštićeni njihovi životi i imovina.” (Ibn Kudame el-Makdisi, El-Kafi fi fikh Ibn Hanbel, IV/364.)
A Ibn Hazm el-Endelusi, rekao je: ”Ko god je pod zaštitom islamske države, pa neko izvana krene da napadne muslimansku državu s ciljem da pobije ili zarobi štićenike islamske države, mi moramo izaći i boriti se protiv tog napadača oružjem, i ako treba umrijeti u toj borbi kako bi zaštitili one koji su pod Allahovom zaštitom i zaštitom Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer, predati štićenike islamske države (kršćane i židove) u ruke neprijatelja znači izdati ugovor o njihovoj zaštiti.”
Kada su islamski učenjaci bili na visini zadatka, držali su se tog principa, tako da je šejhul-islam Ibn Tejmijje insistirao na oslobađanju štićenika islamske države koje su bili zarobili Tatari, zajedno sa oslobađanjem muslimana. On je vođi Tatara rekao: ”Nećemo se zadovoljiti osim oslobađanjem svih zarobljenika, Jevreja i kršćana, jer su oni naši štićenici, i nećemo zanemariti ni jednog zarobljenika, bio on musliman ili ehlu kitabija, tj., štićenik islamske države.” (Ibn Tejmijje, Risala el-Kubrusijje, str. 55-56.) I tatarski vođa je udovoljio njegovom zahtjevu.
Dakle, onda kada smo bili najbolji ummet, krv svakog muslimana je za nas bila jednaka, slabi i potlačeni su tražili zaštitu od muslimana, a oni su bili ruka pomoći podrške protiv tlačitelja i zulumćara. Onda kada smo bili najbolji ummet, oslobađali smo potlačene, odazivali se na poziv u pomoć, pomagali potrebnima i obespravljenima, bez obzira na vjeru i naciju.
Pa, gdje su danas muslimani, gdje su mudžahidi, gdje je ulema, gdje su muslimanske vođe, dok vapaji muslimanki iz Gaze odjekuju od Gaze preko Egipta, Jordana, Sirije, Saudijske Arabije, Kuvajta, Emirata, do ostalih muslimanskih zemalja od mašrika do magriba.
Istinu je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu nas snašle nevolje, iskušenja i poniženja koja trpimo zbog malobrojnosti i nedostatka materijalnih sredstava, već zbog toga što smo postali mulj kojeg bujica nosi, i nije je briga na koju vrbu će nas okačiti i na koju hridinu ili obalu će nas izbaciti.
