Piše: Dr. Mustafa Mahmud / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pitao sam se o tajni dobročinstva Allahovog poslanika Jusufa, alejhis-selam, koji od malih nogu nije vidio od života ništa osim njegove surove strane!
Kako je ostao dobročinitelj u svim tim teškim okolnostima?!
Na kraju kazivanja o njemu, mislim da sam otkrio tu tajnu u njegovim riječima:
“Allah je bio dobar prema meni…”
U svim iskušenjima koja je doživio, on nije vidio ništa osim Allahove milosti i dobrote prema sebi. Nije se pitao: “Zašto sam u zatvoru, a nevin sam?” već je rekao: “Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio.” (Jusuf, 100)
Nije se pitao: “Zašto su mi braća ovo učinila?” već je rekao: “I vas je iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i moje braće bio razdor posijao.” (Jusuf, 100)
Čak i u iskušenju sa vladarevom ženom, ono što ga je održavalo bio je stalni spomen Allahovog dobročinstva.
Svako iskušenje u njegovom životu vidio je kroz prizmu Allahove dobrote. Srce poput njegovog, koje u svakoj sitnici života vidi Allahovu milost, te osjeća Njegovu dobrotu, blagost i dobročinstvo u svakom iskušenju koje prođe, prirodno postaje zahvalno, ispunjeno svjetlom, i to svjetlo zrači prema drugima.
Ako je Allah bio dobar prema njemu, kako on ne bi bio dobročinitelj?
I mi smo svi okruženi Allahovim dobročinstvom – kada bismo samo zastali i razmislili.
