Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Postoje ljudi čijim se pohvalama ne treba radovati, nego ih se treba bojati. Ne zato što pohvala sama po sebi nije lijepa, već zato što pretjerana pohvala rijetko dolazi iz čistog srca.
Vjerničko srce se ne može smiriti pred onim koji ga obasipa pretjeranom pohvalom i hvalospjevima koji prelaze svaku mjeru, toliko da mu se učini kako je u očima onoga koji ga hvali dostigao stepen meleka.
Kada te neko uzdiže iznad tvoje stvarne mjere i vrijednosti, kada ti pripisuje osobine koje znaš da nemaš, on ne govori istinu o tebi – on govori o vlastitoj nestabilnosti. To su ljudi koji ne poznaju mjeru u svojim osjećajima. Danas im prijaš, pa te kite epitetima koji nemaju uporište u stvarnosti; sutra im zasmetaš, pa te ruše istom strašću kojom su te jučer uzdizali. Danas te brane bez pitanja, sutra te osuđuju bez dokaza. Njihova ljubav nije vezana za istinu, a ono što nije vezano za istinu nije ni dugovječno.
Naši stari su s pravom govorili: “Ko te hvali onim što nemaš dok je zadovoljan tobom, kudit će te onim što nemaš kada se naljuti na tebe.”
Zato je mudrost bježati od takvih ljudi, jer njihova pohvala umara, a njihova mržnja boli. Osim toga, pretjerana pohvala ne gradi čovjeka – ona ga zbunjuje, opija i na kraju ostavlja nezaštićenim. Jer ko se navikne na nerealnu sliku o sebi, teško podnosi istinu, a još teže kritiku.
U vremenu smutnje i pretjerivanja, u kojem dominiraju hipokrizija, populizam, primitivizam, površnost i formalizam, najveća je blagodat biti u blizini iskrenih, dostojanstvenih i razboritih vjerničkih duša koje cijene umjerenost u svemu, koje svakom čovjeku daju njegovo pravo mjesto i poznaju mjeru ljubavi – bez pretjerivanja i zapostavljanja. Takvi ljudi ne mijenjaju stav preko noći, jer njihovi osjećaji ne nastaju iz trenutnog hira, nego iz spoznaje, iskustva i savjesti.
Nije snaga biti okružen onima koji te nepravedno hvale i veličaju, niti onima koji ti aplaudiraju. Istinska snaga je biti okružen ljudima koji će ti reći istinu i onda kada ti se ne sviđa, koji će ti u svakoj situaciji biti iskreni savjetnici – onima koji te ne nose na ramenima, ali te ni ne guraju u provaliju.
Jer istinska bliskost ne diže čovjeka do nebesa, niti ga baca u ponor; ona ga uči kako da bude i ostane uspravan te kako da sačuva ljudsko i vjerničko dostojanstvo.
