Piše: Muhamed Mus'ad Jakut
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U vrijeme kada su predislamski Arapi vodili učestale ratove u kojima nije bilo nikakvih pravila i čije je glavno obilježje bilo divljaštvo i krvna osveta, došao je Muhammed s.a.v.s., sa uputom i svjetlom od Allaha, i kompletnim i savršenim kodeksom ratovanja, kako bi ljude naučio uzvišenim islamskim principima i normama vezanim za rat općenito, a za odnose prema zarobljenicima, posebno.
U našem vremenu, moderne zapadne države se na sva usta hvale posebnim zakonima i konvencijama o pravilima ponašanja u ratu, poput Ženevske konvencije, a koje u praksi uopće ne primjenjuju već ih masovno krše, a Muhammed s.a.v.s., je prije njih na 1.400 godina uspostavio daleko bolje principe i pravila ratovanja i to ne kao teorije i puke proklamacije i povelje, kao što je to slučaj sa zapadnim silama danas, već je te principe lično primijenio u svom životu kao Poslanik s.a.v.s., i kao vođa islamske države.
Njegovo poštivanje i uvažavanje zarobljenika predstavlja jedinstven primjer samilosti koji se poput blistave zvijezde izdvaja u vremenu koje je bilo obavijeno tminama zuluma i primitivizma te obilježeno divljaštvom i najopakijim oblicima skrnavljenja ljudske časti i dostojanstva. Mnogobrojni su primjeri njegovog velikodušnog oslobađanja zarobljenika (nekada je njihov broj prelazio šest hiljada) i lijepog postupanja prema njima, a mi ćemo spomenuti samo neke od njih.
Oslobađanje zarobljenika – da, ubijanje – ne
Nakon Bitke na Bedru i velike pobjede muslimana nad idolopoklonicima Mekke, Poslanik s.a.v.s., savjetovao se sa svojim ashabima oko zarobljenih idolopoklonika. Ebu Bekr je predložio da se zarobljenici puste uz otkup, jer su to ipak bili njihovi bliži rođaci, a najpreče je samilost pokazati prema bližoj rodbini. Osim toga, smatrao je Ebu Bekr, postoji mogućnost da nakon takvog postupka neki od njih prime islam. Drugi Poslanikov savjetnik, Omer, r.a., rekao je: ”Ja se uopće ne slažem sa Ebu Bekrovim prijedlogom. Naprotiv, ja smatram da ih trebamo sve poubijati, jer su oni kolovođe nevjerstva i širka.” Poslaniku s.a.v.s., bio je bliži Ebu Bekrov prijedlog i on ga je i prihvatio, a odbacio je Omerov prijedlog. Nakon izvjesnog vremena, Omer, r.a., je otišao u Poslanikov šator i zatekao njega i Ebu Bekra, r.a., uplakane. Iznenađen tim prizorom, Omer je upitao: ”Allahov Poslaniče, zašto plačete, recite i meni da i ja plačem?” Muhammed s.a.v.s., rekao mu je: ”Plačemo, Omere, zato što nas je Allah ukorio zbog naše presude oko zarobljenika. Allah mi je objavio ajet: Ni jednom vjerovjesniku nije dopušteno da drži sužnje dok ne izvojuje pobjedu na Zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi onaj svijet. Allah je silan i mudar. Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli. ( El-Enfal, 67.)”
Neki islamski učenjaci su dali prednost Omerovom prijedlogu na osnovu spomenute predaje i ovog ajeta, a drugi su i pored toga smatrali da je Ebu Bekrov prijedlog bio bolji, jer se na koncu konca ipak po njemu postupilo, i jer je ”ranija Allahova odredba”, na izvjestan način dozvolila takav postupak i jer je on u skladu sa Allahovim svojstvom milosti koja je pretekla Njegovu srdžbu. Zatim, oni preferiraju Ebu Bekrov stav i zbog toga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, primjenjujući Ebu Bekrov prijedlog ličio na Allahove poslanike, Isa, a.s., i Ibrahima, a.s., kod kojih se posebno isticalo svojstvo samilosti i opraštanja, a Omer je, sa svojim prijedlogom, ličio na Musa, a.s., i Nuha, a.s., koji je uputio dovu za nevjernike: ”I Nuh reče: ‘Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji ni jednog nevjernika, jer ako ih ostaviš, oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će grešnika i nevjernika rađati!”’
Zarobljeni mušrički vojnici bili su podijeljeni među ashabima, a nakon toga Poslanik s.a.v.s., rekao je: ”Lijepo postupajte sa zarobljenicima i nemojte im nikakvu štetu nanositi.” Jedan od zarobljenih mušrika bio je i Ebu Aziz ibn Umejr, brat Mus'aba ibn Umejra, koji je o postupku ashaba prema njemu rekao: ”Ja sam dodijeljen skupini Ensarija. Kad god su mi donosili hranu meni su davali hljeb i datule, a sebi su ostavljali samo datule, jer je hljeba bilo malo, a datula mnogo i jer su Poslanikov vasijjet i oporuku upotpunosti proveli u djelo.”
Tazbinska veza ih oslobodila ropstva
Nakon bitke protiv plemena Benu Mustalik, muslimani su zarobili veliki broj njihovih saplemenika, a najviše žena i djece. Među zarobljenim ženama bila je i Džuvejrija bint Haris, kćerka jednog od vođa tog plemena. Nju je zarobio Sabit ibn Kajs, a nedugo zatim, Poslanik, s.a.v.s., ponudio joj je brak i ona je prihvatila. Zbog Muhammedove, s.a.v.s., ženidbe sa Džuvjerijom, muslimani su oslobodili više od stotinu zarobljenika iz njenog plemena. Govorili su: ”Ovi ljudi su sada tazbina našeg Poslanika, s.a.v.s., pa kako da ih držimo kao roblje.” Kada su ti zarobljenici vidjeli toliku ljubav i poštovanje od strane ashaba prema Muhammedu, s.a.v.s., i njihov izvanredni ahlak, primili su islam.
Engleski general i znanstvenik, John Bagot Glubbu svom djelu Velika arapska osvajanja rekao je: ”Muslimani su izvojevali potpunu pobjedu protiv plemena Hevazin, 630. godine na Hunejnu. Zarobili su ogromni ratni plijen i mnogo njihovih ljudi među kojima je najviše bilo žena i djece. Nakon što se Muhammed vratio sa pohoda na Taif, naredio je da se podijeli ratni plijen mudžahidima koji su učestvovali u borbi. Prije podjele ratnog plijena, delegacija uglednih ljudi iz poraženog plemena Hevazin, došla je Muhammedu, s.a.v.s., i tražili da im oslobodi njihove žene i djecu. Muhammed, s.a.v.s., nije nijednog trenutka oklijevao, već je požurio da pokaže i dokaže veličinu islamskog morala, pa je oslobodio sve zarobljenike iz plemena Hevazin, a ne samo žene i djecu. Poglavar tog plemena, potpuno ganut tim gestom, ispjevao je pjesmu u čast Muhammeda, s.a.v.s., koju su njegovi saplemenici stalno pjevali.” (John Bagot Glubb, Velika arapska osvajanja, str. 156-157.)
Imam Ibnul-Kajjim el-Dževzijje u svom poznatom djelu Zadul-me'ad spominje slučaj Sumame ibn Usala, vođe plemena Hanif iz Jemame. Naime, njega su muslimani zarobili u jednoj od bitaka i doveli ga u Medinu i svezali za stub Poslanikove, s.a.v.s., džamije. Kada je Poslanik, s.a.v.s., prilikom ulaska u mesdžid, ugledao svezanog i poniženog Sumamu, naredio je ashabima da ga odvežu i oslobode. Nakon toga, Sumame je mogao birati gdje će, bio je potpuno slobodan. Međutim, on je otišao do jedne palme, uzeo vode, okupao se i abdestio, a onda ušao u mesdžid i pred Muhammedom, s.a.v.s., i ostalim muslimanima izgovorio šehadet i primio islam. Poslije toga, obratio se Poslaniku, s.a.v.s., ovim riječima: ”Muhammede, na Zemlji mi nije bilo mržeg lica od tvoga, a evo danas mi tvoje lice najdraže postade. Allaha mi, tvoju vjeru sam najviše mrzio, a danas sam njen sljedbenik postao. Nije mi bilo mržeg mjesta od tvoga grada, a on je danas postao moja velika nada.” (Ibnul-Kajjim, Zadul-me'ad, III/99.)
Odnos prema štićenicima islamske države
Kršćanski znanstvenik, Edouard Perroy,u svojoj knjizi Povijest svjetskih civilizacija rekao je: ”Židovi i kršćani su u islamskoj državi nazivani ‘Ehlul-kitabijama’ – sljedbenicima Knjige, i muslimani su bili zaduženi da prema njima budu tolerantni i da se prema njima lijepo ophode te da im nikakvu štetu ne nanose. Isti stav muslimani su imali i prema zoroastrijancima, budistima i sabejcima. Ono što se tražilo od tzv. sljedbenika Knjige, jeste da priznaju islamsku vlast i islamskog vladara i da poštuju propise koji su u obliku posebne povelje bili vezani za ”ehluz-zimme” ili štićenike islamske države. U okviru tog zakonika pripadnici drugih vjera su u cijelosti uživali sva prava i slobode.” (Edouard Perroy, Povijest svjetskih civilizacija, III/116.)
Poznati orijentalista, Montgomery Watt, o odnosu islamske države prema ”štićenicima”, kaže: ”Odnos muslimana prema židovima, kršćanima, zoroastrijancima, budistima i pripadnicima ostalih vjera, koje su po svom izvornom monoteističkom učenju smatrane posestrimama islamu, bio je vrlo tolerantan i pored tvrdnji da su današnji pripadnici spomenutih vjera daleko od njihovog izvornog učenja. Bilo kako bilo, sljedbenici drugih vjera prihvatili su muslimanske vladare kao svoje saveznike, jer cilj islamskog džihada nije toliko bio preobražaj tih ljudi i njihovo primanje islama, koliko njihovo priznavanje islamske vlasti i prihvatanje svoje pozicije, obaveza i prava u okviru posebnih propisa o zimijama (štićenicima islamske države). Skupine zimija koje su bile više privržene prakticiranju svoje vjere, imali su potpunu slobodu unutar svojih crkava, samostana i sinagoga. Svaki zimija je plaćao glavarinu ili porez koji je često puta bio manji od poreza koji su plaćali neislamskoj državi prije toga. Zaštita njihovih prava unutar islamske države bila je potpuna.” (Montgomery Watt, Utjecaj islama na Europu u srednjem vijeku, str. 13-14.)
A britanski znanstvenik, Rom Landau, u knjizi Islam i Arapi o pitanju štićenika islamske države, rekao je: ”Za razliku od kršćanske imperije, koja je pokušavala da silom nametne kršćanstvo svim svojim podanicima, Arapi muslimani priznali su postojanje religijskih manjina, židova, kršćana, zoroastrijanaca i ostalih, i oni su ih nazivali ”ehluz-zimme” ili štičenici islamske države.Njihova sloboda vjerovanja zagarantovana je putem davanja džizije, koja je bila kompenzacija za oslobađanje od vojne obaveze. Tome još treba pridodati i haradž ili porez koji je bio manji nego pod Bizantijskom vlašću. Religijske skupine su imale potpunu slobodu u unutrašnjem uređenju svog vjerskog života i u tom pogledu bile su nadređene samo svojim svećenicima i vjerskim vođama.” (Rom Landau, Islam i Arapi, str. 119.)
Mnogi su kršćanski učenjaci pisali o položaju manjina u islamskoj državi, a jedan od njih je i američki znanstvenik, Will Durant, koji je u svom hvale vrijednom djelu Priča o civilizaciji, između ostaloga napisao: ”Svi štičenici islamske države (zimije) u vrijeme vladavine emevijske dinastije, uživali su u blagodati slobode i vjerske tolerancije kojoj nema primjera u savremenom kršćanskom svijetu. Religijske manjine su bile slobodne u obavljanju vjerskih obreda, slobodno su upravljali crkvama i samostanima, i u tom pogledu račun su polagali samo svojim vjerskim vođama.” (Will Durant, Priča o civilizaciji, III/130-131.)
Njemački orjentalista,Adam Metz kaže: ”Život zimije ili štičenika islamske države, po Ebu Hanifi i Ahmedu ibn Hambelu je jednak životu muslimana, kao i visina krvarine koja se plača za njegovo ubistvo, što je u osnovi vrlo važno pitanje i važan momenat. Islamska vlast se nije miješala u vjerske obrede da bi ih na bilo koji način zabranila, naprotiv, bilo je muslimanskih vladara koji su poticali zimije da učestvuju na sprovodima i drugim vjerskim obredima i praznicima. Na taj način su crkve i samostani obitavali u potpunom miru i sigurnosti.” (Adam Metz, Islamska civilizacija u četvrtom stoljeću, I/69-70.)
U svojoj knjizi Štićenici u islamskoj državi, britanski historičar, Arthur Stanley Tritton rekao je: ”Kada je halifa Omer ležao na smrtnoj postelji, ostavio je oporuku svom nasljedniku, rekavši: ‘Prenesite halifi koji će me naslijediti da se lijepo ophodi prema zimijama, da poštuje ugovore koje sklopi sa njima, da ih brani od njihovih neprijatelja i da ih ne opterećuje preko njihovih mogućnosti.” (Arthur Stanley Tritton, Štićenici u islamskoj državi, str. 158-159.)
Učešće zimija u vlasti
Spomenuti orijentalista, Adam Metz je, govoreći o učešću nemuslimana u državnim institucijama, primijetio: ”Začuđujuće je to koliki je broj službenika nemuslimana, u različitim državnim služama, bio zaposlen u islamskoj državi.” (Islamska civilizacija u četvrtom stoljeću, str. 87.)
Poznato je da je Omer, r.a., u svoje vrijeme angažirao zimije da mu sastavljaju divane i budu prevodioci.
Francuski znanstvenik, Portter, u svojoj knjizi Pedeset dana u Damasku govoreći o pravednosti islamske vlasti, između ostaloga, spominje i ovo: ”Bio sam na mjestu na kojem je u vrijeme halife Omera sagrađen mesdžid, a koji je on dao srušiti, jer je bio sagrađen na uzurpiranoj zemlji koja je bila oduzeta od jednog židova.”
Odnos prema zimijama, i općenito prema religijskim i drugim manjinama u islamskoj državi, utemeljen je na Allahovoj Objavi i Sunnetu Muhammeda s.a.v.s.. Poslanik s.a.v.s., je u mnogim hadisima ostavio posebne oporuke o lijepom ponašanju prema zimijama. Mi ćemo spomenuti nekoliko njih.
Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je Poslanik s.a.v.s., rekao: ”Ko nepravedno ubije štićenika islamske države, neće osjetiti ni miris Dženneta na Sudnjem danu, a njegov miris se osjeća na udaljenosti od četrdeset godina hoda.” (Buharija)
U drugoj predaji stoji: ”Ko potvori zimiju, na Sudnjem danu bit će kažnjavan bičem od vatre.”
Zatim: ”Ko učini nasilje zimiji, ja ću mu biti tužitelj na Sudnjem danu.” (Taberani)
