Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan od znakova iskrenog vjerovanja jeste strah od Allaha i skromnost u životu. Ubijeđeni vjernik boji se uzeti i zalogaj haram imetka i spreman je trpiti siromaštvo i nevolje kako bi se sačuvao grijeha i kako bi se čistog srca vratio svome Gospodaru.
U nastavku vam donosimo prelijepu priču iz života imama Ibn Džerira et-Taberija, a koju je zabilježio imam Ibnul-Dževzi u svom znamenitom djelu Mir'âtuz-zemân fi tavarihil-e'ajan, koja upravo govori o istinskoj bogobojaznosti, poštenju i skromnosti.
Naime, Ibn Džerir et-Taberi, ispričao je: ”Bio sam u Mekki u vrijeme hadža i vidio sam čovjeka iz Horosana kako doziva i govori: ‘O hadžije, o stanovnici Mekke i mekanske pustinje, izgubio sam kesu u kojoj je hiljadu dinara, pa ko mi je vrati, Allah će ga nagraditi dobrim i osloboditi ga od vatre, i dobit će svoju nagradu na Sudnjem danu!’
Tada se javio jedan stariji čovjek iz Mekke i rekao mu: ‘O Horosanlija, naša zemlja je u teškom stanju, dani hadža su ograničeni i skoro odbrojani, a vrata zarađivanja zatvorena. Možda je tvoj novac pao u ruke siromašnog vjernika koji želi s tobom napraviti dogovor. Ako ti vrati pare, da mu dadneš nešto od tog novca.’
Čovjek iz Horosana je upitao: ‘A koliko bi on tražio?’
Starac je rekao: ‘Možda desetinu, odnosno sto dinara.’
Horosanlija je rekao: ‘Neću mu dati taj iznos, već ću njegov slučaj prepustiti Allahu i žalit ću se na njega kada se sretnemo sa Allahom na Sudnjem danu. Dovoljan nam je Allah i On je najbolji jamac i zaštitnik!’
Ibn Džerir et-Tabari veli: ”Palo mi je na pamet da je možda ovaj starac našao kesu sa zlatnicima i da želi dio novca uzeti za sebe, pa sam ga pratio dok se nije vratio svojoj kući. I bio sam u pravu. Kad je došao svojoj kući čuo sam ga kako doziva: ‘O Lubaba!’
S druge strane se začuo ženski glas: ‘Tu sam, o Ebu Gajjas!’
Zatim joj je rekao: ‘Našao sam vlasnika zlatnikâ koji ne želi dati ništa onome ko mu je našao kesu sa zlatnicima. Ja sam mu tražio stotinu dinara, a on je odbio i rekao da slučaj onoga ko je našao njegov novac prepušta Allahu. Šta da radim, dušo? Moramo mu vratiti novac, jer se bojim Allaha.’
Supruga Lubaba mu je rekla: ‘Čovječe, 50 godina trpimo siromaštvo sa tobom, a ti imaš 4 ćerke i dvije sestre, mene i majku. Nemamo ni ovce ni njive, uzmi sve pare i nahrani nas, jer smo mi gladni, i kupi nam za taj novac odjeću, mi smo ti najpreči. Možda će ti Allah nakon toga podariti bogatstvo, pa ćeš mu vratiti novac ili će ti omogućiti da na neki drugi način vratiš dug.’
Starac je rekao: ‘O, Lubaba, zar da jedem haram imetak pod stare dane?! I da svoju utrobu napunim i spalim vatrom nakon što sam bio strpljiv sa svojim siromaštvom?! I da izazovem srdžbu Svemoćnog Allaha kad sam već jednom nogom u grobu?! Ne, Allaha mi, neću to učiniti.’
Et-Taberi, veli: ”Otišao sam čudeći se ovom čovjeku i njegovoj ženi. Sutradan sam ponovo čuo vlasnika izgubljenih zlatnikâ kako doziva i pita je li neko našao kesu sa zlatnicima.
Onda se ponovo javio onaj starac i rekao mu: ‘O Horosanlija, rekao sam ti jučer da je naša zemlja nerodna i da smo u teškom stanju, pa budi darežljiv prema onome ko ti je našao zlatnike. Rekao sam ti da dadneš onome ko ti nađe novac sto dinara, pa si odbio. Ako tvoj novac bude pao u ruke čovjeku koji se boji Svevišnjeg Allaha, zar mu ne bi dao deset zlatnika umjesto sto, da podmiri svoje potrebe i sačuva svoju čast?!’
Horosanlija mu je rekao: ‘Neću mu dati ni deset dinara, već ću se žaliti na njega Allahu na Sudnjem danu, a Allah je dovoljan kao jamac i On je najbolji zaštitnik.’
Treći dan se ponovila ista scena, pa je starac rekao čovjeku iz Horosana: ‘Rekao sam ti prekjučer da daš onome ko ti je našao novac sto dinara, a ti si odbio, pa sam ti jučer rekao da mu dadneš deset dinara i ti si opet odbio. Pa, bi li dao onome ko ti nađe novac barem jedan zlatnik, da s pola dinara podmiri potrebe, a sa drugom polovicom da kupi ovcu da je može musti i njezinim mlijekom nahraniti svoju djecu i porodicu?’
Horosanlija je odgovorio: ‘Ne želim mu dati ni jedan dinar, već ću se požaliti Allahu na njega na Sudnjem danu.’
Tada ga je starac uzeo za ruku i reka mu: ‘Hajde, uzmi svoje dinare i pusti me da mirno spavam, jer nisam bio na miru otkad sam našao tvoj novac.’
Imam et-Taberi, rekao je: ”Starac je otišao sa vlasnikom novca, a ja sam ih pratio, sve dok starac nije ušao u svoju kuću, iskopao zemlju na jednom mjestu, izvadio kesu sa zlatnicima i rekao: ‘Uzmi svoj novac, molim Allaha da mi oprosti i da me opskrbi iz Svoga obilja.’
Čovjek iz Horosana je uzeo kesu sa zlatnicima i kad je htio da izađe iz kuće, okrenuo se starcu i rekao mu: ‘Šejh, moj otac je umro i ostavio mi tri hiljade dinara, oporučivši mi da jednu trećinu novca udijelim najpotrebnijim ljudima koje sretnem. Ja sam trećinu novca, tj., hiljadu zlatnika, stavio u ovu kesu i odlučio ih dati onome ko je potreban i ko ih zaslužuje.
Allaha mi, otkako sam krenuo iz Horosana, nisam sreo čovjeka koji je potrebniji i koji više zaslužuje ovaj novac od tebe. Pa uzmi ovih hiljadu dinara, neka ti Allah podari berićet u njima, i neka te nagradi za tvoje poštenje i strpljivo podnošenje siromaštva.’ Zatim je izašao iz kuće i otišao svojim putem.
U tom trenutku starac je zaplakao i kroz suze uputio dovu za vlasnika novca, rekavši: ‘Allah se smilovao vlasniku novca u kaburu i podario mu berićet u djeci i porodici.”’
Istinu je rekao Uzvišeni Allah: ”A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada.” (Et-Talak, 2.-3.)
Uistinu, čovjek neće ostaviti ništa radi Allaha, a da mu Allah to neće nadoknaditi onim što je bolje za njegovu vjeru i čast, za njegov dunjaluk i Ahiret.
Stoga, ako želiš biti ponosan, častan, poštovan, ugledan i slavan, ustraj u pokornosti Allahu, dželle šanuhu.
