Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prije više od hiljadu i četiri stotine godina, slavni muslimanski vojskovođa Halid ibn Velid, radijallahu anhu, prilikom osvajanja bizantijskog grada Kansarina, stao je pred utvrđenje u koje se povukla i zabirakadirala vojska tada moćnog imperatora Herakla, i sa potpunim pouzdanjem, sigurnošću i odlučnoću, tražio je od njih da se predaju, govoreći im: ”Kada biste se vi popeli na oblake, Allah bi nam omogućio da dođemo do vas ili bi vas spustio do nas da vas pobijedimo.” I oni su se predali i predali su grad Kansarin muslimanima.
To je bio zadivljujući prizor i situacija u kojoj komandant daleko malobrojnije i slabije opremljene vojske, izaziva vojsku najmoćnijeg carstva na Zemlji u to vrijeme i obraća im se sa takvom sigurnošću i samopouzdanjem kao da je na pikniku a ne usred žestoke bitke u kojoj se čulo samo sijevanje sablji i u kojoj je smrt vrebala na svakom koraku.
U čemu je tajna takve sigurnosti i pouzdanja?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo se vratiti u daleku prošlost, konkretno u vrijeme nakon smrti Musaa, alejhis-selam, kada je Allah, dželle šanuhu, Benu Izraelćanima poslao Jošuu ibn Nuna kao poslanika. Između ostaloga, on je imao zadatak osloboditi Kuds (Jeruzalem) iz ruku zulumćara i tirana. Jošua je sa svojom vojskom bezuspješno opsjedao grad punih šest mjeseci, nakon čega je oslobodio Jeruzalem. To se dogodilo u petak poslije ikindije, i prije nego što je Sunce zašlo, Jošua je uputio dovu Allahu da zaustavi njegov zalazak, jer je sutra osvanjivala subota kada im je bilo zabranjeno ratovanje, a on je želio da u potpunosti oslobodi Kuds i uspostavi vlast u njemu. Pogledao je u Sunce koje je bilo pri zalasku i rekao: ”Ti i ja smo Allahova stvorenja koja su pod Allahovom naredbom. Gospodaru moj, zaustavi ga i spriječi njegov zalazak!”
Da bismo shvatili veličinu ovog čuda i ove mu'džize, moramo dobro razumjeti šta zapravo znači prestanak kretanja Sunca, jer se Zemlja, kao i druge planete Sunčevog sistema, okreću oko Sunca. Dok se Sunce, kao i kompletan Sunčev sistem, okreće oko centra naše galaksije (Mliječni put), a galaksija i sa njom mnoštvo galaksija plove u svemirskom prostoru. Sve navedeno kreće se u zadivljujućem skladu, tako da prestanak kretanja jedne zvijezde kao što je Sunce, znači prestanak kretanja galaksije, a prestanak kretanja galaksije znači prestanak kretanja ostalih galaksija, a to znači da se cijeli svemir, na trenutak, prestao kretati radi Allahovog poslanika Jošue ibn Nuna.
To je dakle ta neograničena i neopisiva moć (tj. Allahova svemoć) koja je omogućila Halidu ibn Velidu da tako neustrašivo i dostojanstveno stane pred jednu od najmoćnijih svjetskih vojski i Jošui ibn Nunu da zaustavi zalazak Sunca dok ne ostvari potpunu pobjedu nad zulumćarima i silnicima. Stoga, nije čudo što su islamski učenjaci govorili: ”Ko želi da bude najsnažniji i najmoćniji čovjek, neka se pouzda u Allaha.”
Dakle, tajna Halidove neustrašivosti i sigurnosti je u ibadetu srca na koji su mnogi muslimani zaboravili, a koji se zove tevekkul, pouzdanje i oslonac na Allaha, a koji islamski učenjaci definiraju kao: ”Iskreno pouzdanje srca u Svemogućeg Allaha u ostvarivanju koristi i uklanjanju štete, bilo dunjalučke ili ahiretske, i potpuno uvjerenje i ubjeđenje da niko ne daje i ne uskraćuje, da niko i ništa ne može naštetiti, niti korist pribaviti, bez Allahove volje i odredbe.”
U okviru te definicije, jasno možemo razumjeti neopisivu sigurnost i smirenost kod Ibrahima, alejhis-selam, kada je bio bačen u vatru, a koju je on iskazao riječima: ”Hasbijallahu ve ni'mel-Vekil!” – Dovoljan mi je Allah i divan je On zaštitnik!”; zatim sigurnost, smirenost i nepokolebljivost kod Musaa, alejhis-selam, kada je, u naizgled bezizlaznoj situaciji, u trenutku kada se ispred njega i njegovog naroda ispriječilo more, a faraonova vojska im bila za petama, zbog čega je njegov narod izgubio nadu i bio uvjeren da će ih faraon stići i pobiti, rekao: “Neće!” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.”; te sigurnost i smirenost Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je, u trenutku kada je neprijateljska potjera došla do ulaza u pećinu u kojoj su bili on i hazreti Ebu Bekr, rekao Ebu Bekru: ”Ne boj se, Allah je s nama!”
I zašto također ne spomenuti sigurnost i postojanost mnogobrojnih islamskih reformatora i istaknutih mislioca, slavnih vojskovođa i vođa, alima, daija i mudžahida, i njihov trud i žrtvu za islam kroz povijest, a koja je bila posljedica njihovog tevekkula i istinskog pouzdanja u Allaha.
Stoga ni u jednom trenutku ne zaboravimo oružje koje se zove tevekkul, a koje nam, uz Allahovu pomoć, daje bezgraničnu snagu (imansku, intelektualnu i fizičku), snagu koja odlučno odbacuje zabludu i pomaže istinu i koja uzdiže Allahovu vjeru, snagu koja ublažava svaku nedaću i olakšava svaku poteškoću. Tevekkul je ”oružje” od čijeg korištenja zavisi naše ostvarivanje i postizanje dobra i sreće na dunjaluku i na Ahiretu, pa ga nipošto nemojmo zanemariti i izgubiti, da ne bismo sami sebe izgubili.
