Iz Knjige prof.dr. Smaila Čekića: Izvještaj ustaškog kotarskog predstojnika iz Srebrenice, Sarajevo, 29. januar 1942. gospodinu:
velikom županu velike župe vrhbosna S a r a j e v o
Koncem jula 1941. godine pojavili su se četnici u okolini kotara vlaseničkog, zauzeli početkom avgusta 1941. godine i zauzimali pojedina sela prema kotaru srebreničkom. Srebrenicu su osvojili 18. avgusta 1941. i otišli dalje prema Zvorniku (do Drinjače). Između hrvatskih vlasti i četnika toga dana trajala je borba od 6 sati ujutro do podne istoga dana. Žrtava je bilo i sjedne strane i s druge strane, oko 20 vojnika i četnika. Čim su unišli četnici u Srebrenicu pozvali su potpisatoga i ostale šefove nadleštva, oduzeli im ključeve od kancelarija i kasa, pokupili pare (oko 60 000 din.) i postavili svoje organe u kotaru i obćini. Hrvatske činovnike i ostale službenike, odstranili su, nisu ih nikad ništa pitali niti šta tražili od njih. Činovnike i službenike nisu tukli niti je koji poginuo. Jedino logornik – Đozića Muhameda, zvaničnika kotara srebreničkog uhapsili su i ležao je u zatvoru oko 20 dana, te su ga pustili. Od prvih dana kako četnici su unišli u kotar srebrenički, počeli su dizati raznu robu iz muslimanskih dućana, tjerali stoku sitnu i krupnu i same muslimane tjerali su na razna radove i od njih su rekvirirali ljudsku i stočnu hranu, a nikome ništa nisu plaćali. Kako su pljačkali varoš, tako isto i sela. Prvih dana nisu velika zla učinili, ali što koji dan sve su više učestale pljačke, razbojništva, paljevine, batinjanja i ostali zločini. U varoši Srebrenici četnici su imali svoju komandu, a u
Vlasenici im je bio štab (Ministarstva). Komanda se je brinula oko slanja četnika na položaj, otsustva i ishrane četnika. Početkom septembra izdali su četnici naređenje i javno saopćili muslimanima, da predaju radio aparate obični, da se ne smiju kretati dalje od 7 sati poslije podne i da svaki musliman ako hoće, da prenoći u drugom selu mora prethodno tražiti odobrenje od njihove vlasti. Muslimani su ova naređenja, kao i sva ostala striktno izvršavali. Srebrenica imade oko 40 000 stanovnika, polovina je muslimana, a polovica je pravoslavnih. Židovska kuća ima samo jedna i nekoliko činovnika katolika.
Kada su četnici unišli u Srebrenicu (tj. avgusta 18. 1941.) bilo ih je oko 400, koji nisu bili svi naoružani, nego neki su bili sa sjekirama i toljagama. Na čelu im je bio žandarmerijski major Jezdimir Dangić, koji
je također rodom iz sela Bratunca, kotara srebreničkog. Tu su odmah pokupili oružje i municiju od zarobljenih vojnika, žandarma i ostalih službenika. Kako Srebrenica graniči sa Drinom to su istoga dana četnici iz Srbije – Ljubovije i Bajine Bašte i okolnih mjesta prebacili se oružjem na teritorij Bosne, pridružili se četnici Dangića i nastavili dalje svoju akciju. Pored pojedinačne pljačke u nekoliko mahova navraćala se je poveća grupa četnika i opljačkali pojedina sela. Mjeseca 5. januara 1942.
došao je iz kotara vlaseničkog Rajko Čelonja sa svojih 300 ljudi i 5. i 6. januara opljačkali su sve muslimane u Srebrenici, kako kuće tako i dućane, otjerali stoku i ostalo svojim kućama. Toga dana u samoj Srebrenici bilo je 11 žrtava, a idući putem kroz sela Bajramoviće i dr. koga su susreli putem od muslimana toga su zaklali ili ubili iz puške. Točan broj žrtava ne može se sada znati, ali odprilike u kotaru srebreničkom oko 1 000 ljudi je poubijano, a materijalne žrtve su neprocjenjive, jer su opljačkali sve redom, poklali i uništili svu stoku kao i ostalu pokretnu imovinu. Prilikom pljačke su zvjerski postupali sa ljudima i ženama, tukli žilom, kundacima, boli nožem po raznim dijelovima tijela, svlačile goli ljude i žene, kao od majke rođene i tako ih prisiljavali da im daju novac, kažu ko ima novaca i gdje je ko pobjegao, te mnogima i ako je dao sve što je imao oduzeli bi i goli život. Bilo je nekoliko silovanja nad djevojčicama od 14 godina pa na više. Neke su ljude ubijali iz puške, neke kundacima, a najviše su klali kao janjad. Ljudi su stalno živjeli u strahu, jer je svaki očekivao strepio kao ovca noža, te više noći i dana proveli na ovoj zimi po šumi. Pored ljudi koje su četnici ubili i zaklali ima ih dosta mrtvih od posljedica iza batina i studeni. Činovnici i ostali službenici nisu imali nikakovih plaća, nego su ih izdržavali trgovci muslimani, davali im razne pozajmice Ovi su zločini redali se svaki dan i noć do 16. januara 1942. dok nije došla njemačka vojska. Pred dolazak njemačke vojske četnici su se u toku noći u grupama povukli preko sela Oseka i otišli preko Drine u Srbiju, Bajinu Baštu i Ljuboviju. Nijemci su obilazili teren, ali su istog mjeseca ponovo svi otišli iz Srebrenice i ista je ostala. Ujedno napominjem, da su četnici oduzeli od muslimana mnogo ljudske i stočne hrane, kao i svu stoku, te prijeti opasnost velike gladi, a pitanje je i čime će posijati zemlju u proljeće, jer nemaju ni sjemena niti tegleće stoke. Dalje prijeti velika opasnost, što vjerovatno neće mimoići zarazne bolesti, jer je stanovništvo isprepadano, prehlađeno, mnogi izprebijani tupim i oštrim oružjem, mnogi i gladni, boli i bosi, jer je i prije, uzevši obćenito ovaj kraj pasivan, a sada poslije ovolike velike pljačke i otimačine razumljivo, u kakvom se stanju nalaze. Lijekova nema, bolnica je malena, s malim prostorijama, obćenito uzevši je velika sirotinja i daj Bože, da se ne pojave zarazne bolesti, koja bi redom kosila jer nema ni ljekara (podvukao: S. Č.). Srebrenica je od prve željezničke pruge (Tuzla) udaljena 107 km, te u slučaju kakve velike nužde dok se ne dođe do Tuzle mora proći dva dana na ovakovom vremenu. Da bi se ovaj narod koliko bilo spasio (jer ga se mogu reći mirne duše, dosada 15% muslimana uništeno, ako ne i više) potrebno je na prvom mjestu očistiti od četnika, zatim poslati mirno i sposobno činovničtvo, pružiti im što veću pomoć u naturi i novcu, kao i podijeliti im stoku.
