Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U mjesecu zul-hidžetu, osme godine po Hidžri, u Medini se rodio posljednji sin Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ibrahim. Enes ibn Malik, radijallahu anhu prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tom prilikom, rekao: ”Noćas mi se rodio sin, pa sam mu dao ime po mom praocu Ibrahimu, alejhi selam.”
Međutim, Poslanikov sin Ibrahim živio je svega osamnaest mjeseci. A kada je umro, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, privio ga je na svoje grudi i plakao.
Opisujući taj trenutak, Enes ibn Malik, radijallahu anhu, rekao je: ”Ušli smo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kod Ebu Sejfa, kovača koji se zajedno sa svojom ženom starao o Ibrahimu, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo Ibrahima u naručje, poljubio ga i pomirisao. Nakon izvjesnog vremena ponovo smo došli da ga posjetimo, ali je Ibrahim već bio na samrti. U tom trenutku, iz očiju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potekle su suze, pa mu je Abdur-Rahman ibn Avf, rekao: ”Zar i ti plačeš, Allahov Poslaniče?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Abdur-Rahmane, suze su milost”, a zatim je rekao: ”Oči plaču, a srce tuguje, ali mi ne govorimo osim ono sa čime je zadovoljan naš Gospodar. Mi smo, zaista, tužni zbog rastanka s tobom, Ibrahime!” (El-Buhari)
A sada sa ovog prizora poslaničke samilosti pređimo u našu stvarnost, na prizore iz Gaze koji svjedoče najvećoj bezdušnosti, potpunoj odsutnosti ljudskosti i samilosti, i najvećem pokolju djece u novijoj historiji.
Naime, cijeli svijet gledao je dijete iz Gaze kako ispušta dušu između plamena vatre i dima, između ruševina i snajperskih hitaca. Njegova odjeća je umazana krvlju, i ono nije vidjelo ništa od ovog svijeta osim užasa, nije jelo ništa osim ustajalih ostataka hrane, nije nosilo druge odjeće osim one koja je odavno pohabana i otrcana, i u tom stanju mu je došla smrt.
Njegov otac je posljedni put zagrlio plod svoga srca, ne znajući šta da radi. Njegov sinčić je bio dio njega, to je njegova duša koju su mu cionisti oteli na najsvirepiji način, pa koje to srce ovako nešto može podnijeti?
Smrt danas vreba djecu Gaze na svakom koraku. Uzima ih iz zagrljaja njihovih majki i očeva, krade ih sa puteva na kojima se igraju misleći da su sigurni, ali u Gazi nema ni pedlja zemlje koji je siguran od cionističkih zločinaca i njihovog zla.
Djeca Gaze trče poput golubova ulicama svog razrušenog grada, a cionistički lešinari ih hvataju svojim zločinačkim, genocidnim kandžama i trgaju njihova mlada tijela komad po komad, pa koje srce ovo može podnijeti?!
Cionističko zvijerinje i njihovi pomagači, koji svakodnevno vrište u korist prava životinja, tako hladnokrvno i bešćutno posmatraju, i ne samo da posmatraju, već odobravaju, poput povampirene njemačke ministrice vanjskih poslova, ubijanje, spaljivanje i klanje muslimanske djece u Gazi. Kao da djeca Gaze nisu od krvi i mesa, i kao da nemaju pravo na život.
No, cionistička čudovišta, koja se ne mogu zadovoljiti krvlju, koja kradu živote djece u Gazi i otimaju njihove dječije snove, trebaju znati da će ova čista dječija krv postati njihova noćna mora i prokletstvo do Sudnjeg dana.
