Koliko košta bosanski jezik
Protesti roditelja i djece iz Konjević Polja pred OHR-om, sa zahtjevima za uvođenjem nacionalne grupe predmeta, otkrivaju letargiju bošnjačke politike, ali i lažni moral navodnih zaštitnika ljudskih prava, oličenih u tzv. Obmudsmanima, Helsinškom komitetu, Srđanu Dizdareviću i koječemu. Nisu trebali Podrinjci doći u Sarajevo, već je zvanično Sarajevo trebalo otići njima, na noge, da im tamo izrazi podršku u borbi protiv apartheida! Zakazale su i mnoge bošnjačke institucije. Kao da se historija ponavlja u odnosu na 1907. godinu kada su bošnjački političari tog vremena pristali na ukidanje bosanskog jezika. Ono što je krenulo u Podrinju, napreduje prema Sarajevu. Kad je ikad Abdulah Sidran upozorio da na televizijama nema više bosanskog jezika, da je sve pohrvaćeno i posrbljeno. Razumjeti je da to žele Srbi i Hrvati, ali, teško je zdravom pameću razumjeti da to isto žele i mnogobrojni Bošnjaci. Najbolji dokaz za to jesu salve reakcija na tekst „Jahanje bosanskog uha” našeg kolumniste Fatmira Alispahića, u kome je on kritički progovorio o činjenici da će utakmicu bh. reprezentacije protiv Litvanije prenositi spiker koji govori ekavskim, beogradskim, izgovorom. Uistinu, može li se Beogradu ili Zagrebu dogodoti da im se utakmice državne reprezentacije prenose na jeziku, tj. narječju, susjedne države? Ne može. Pa zašto se onda nama događa da ekakvskim govorom pratimo najvažniju utakmicu u historiji bh. fudbala? Niko nema ništa protiv ovog ili onog spikera, i njegovog ljudskog prava da voli Bosnu i Hercegovinu, da za nju navija, makar taj neko govorio i ekavicom, ali ima protiv toga da se službeni nastupi naših sportskih repreznatacija komentiraju na jezicima koji ne pripadaju narodima Bosne.
Poenta je, također, u brutalnim reakcijama stotine i stotine Bošnjaka na ovaj Fatmirov tekst. Teško je to razumjeti, jer jezik je kuća bitka, onoga što jesmo, kako je pisao filozof Hajdeger. Jezik je suverenitet. Kako je onda moguće da stotine i stotine Bošnjaka, koji su prethodnih dana po internetskim forumima psovali Fatmira, njegovu majku, suprugu, djecu, prijetili mu svim i svačim – ne razumiju kako je bosanski jezik iznad njega i njih!? Ne može nikakav spiker biti važniji od bosanskog jezika! Niti bilo koji pojedinac. Bosanski jezik je kao bosanska zastava. On je sama Zemlja Bosna! Kad nema bosanskog jezika nema ni Bosne. Oni koji ovo ne znaju, nisu krivi što ne znaju, ali su krivi što ne žele čuti i saznati. Pored toga što nenormalno djeluje odsustvo svijesti o važnosti bosanskog jezika, i u Konjević Polju, i prigodom prenosa utakmice reprezentacije, još nenormalnije djeluje potreba da se javno i brutalno mrze ljudi koji postavljaju pitanje marginalizacije bosanskog jezika. Kao da će svi Srbi postati bosnofili, ako pokažemo koliko mrzimo Fatmira? Ako je ovaj događaj bio iskušenje, onda je jasno kako je plebiscitarnom voljom Bošnjaka pobijedila ekavica. U odnosu na, recimo, 500 Bošnjaka koji su oblatili Fatmira, bila su dva-tri koji su razumjeli važnost bosanskog jezika u javnom i medijskom prostoru. Šta to znači? Ovi iskompleksirani Bošnjaci puhnuli su u krila daljoj marginalizaciji bosanskog jezika i bosanskih atributa. Taman je to u skladu sa strategijom velikosrpskog ovladavanja bh. prostorom, iz kojega će biti izuzeta hrvatska autonomija u Hercegovini. Posrbljavanje Bosne prvo se mora odomaćiti u bošnjačkim glavama. A to se, evo, i događa.
