“E sad što se tiče degeneka, mislim, sudinice Sinanović da je preskup 6 KM po jednom danu. Jer mene u to vrijeme sa 42 kg, iznemoglog, golog, bosog, izgladnjelog, mislim da me se moglo premlatiti za najviše marku i po”.
Logoraš Nermin Dogić iz Diviča u Zvorniku, sada nastanjen u Tuzli, jutros je na svom Facebook profilu objavio “rješenje o izvršenju” Općinskog suda Tuzla, dostavljeno mu “na postupanje” kojim se nalaže “pljenidba Zakonom dozvoljenog iznosa njegovih primanja kako bi se u korist Rs naplatili troškovi parničnog postupka u iznosu od 3.520,00 KM.
Nermin je, naime, jedan od logoraša koji je svojevremeno, tužio Rs za vrijeme provedeno u srpskim logorima, nakon čega je Općinski sud u Banjoj Luci, donio rješenje ne samo o odbacivanju tužbe, već je i naredio da isti Rs-u mora platiti 3.520 KM na ime sudskih troškova.
Logoraš Nermin Dogić, koji je prošao torture nekoliko srpskih logora u kojima je proveo 420 dana, sa izoštrenim ciničnim stavom za sve što mu se dogodilo u vrijeme, a i nakon agresije, jutros je, referirajući se na rješenje o pljenidbi koje mu je netom stiglo, a koje je potpisala sudinica Armina Sinanović, naveo kako po danu provedenom u logoru ima platiti 8,40 KM.
I u svom stilu nastavio:
“To ova sudinica u Tuzli koja je donijela ovo rješenje ne zna. Jer da zna da sam u to vrijeme sa svojih 21 godinu imao svega 42 kilograma, možda ne bi donijela ovakvu presudu.
Cijenovnik: prenoćište neka je 2 KM, dvije kriške hljeba 0,3 KM, voda – čaša dnevno, 0,10 KM, to kad se sabere ukupno iznosi 2,40 km.
E sad što se tiče degeneka, mislim, sudinice Sinanović da je preskup 6 KM po jednom danu. Jer mene u to vrijeme sa 42 kg, iznemoglog, golog, bosog, izgladnjelog, mislim da me se moglo premlatiti za najviše marku i po.
Žao mi je što niste na kraju ovog rješenja napisali: što nisi gledao kako da i tebe ubiju, pa sad ne bi plaćao ništa”,… stoji u objavi Nermina Dogića koja je u javnosti ponovo izazvala gorčinu zbog nepravde koju u miru preživljavaju hiljade zatočenika srpskih logora.
Ratna priča logoraša Nermina Dogića započela je u rodnom Diviču 1992. godine, neposredno nakon pada Kula Grada. Sjeća se da je više od 130 Šešeljevaca upalo u Divič krajem aprila 1992. godine. Bili su, prisjetio se “k'o razjarene zvijeri”. Hapsili su ljude i u grupama ih odvoditi u džamiju, odakle bi ih prebijene, polomljene, polumrtve, jednog po jednog kasnije izbacivali.
“Bio je to neviđeni strah i mora. Kupili su ljude po kućama, neke odvodili u Zvornik i prebijene ih vraćali, neke koje su odveli, nisu nikad ni vratili.
Žene, posebno one mlađe odvodili su, bajagi da im čiste i rade, a čuli smo da su bile zlostavljane. A onda su nas, nekih možda mjesec dana poslije, potrpali u 11 autobusa i rekli nam da nas voze prema Olovskim lukama… Sjećam se da smo stigli na Han Pjesak, tu smo prenoćili u autobusima, gladni,žedni. Poslije su nas opet vratili u Zvornik…
Razdvajaju starce na jednu stranu, žene i djecu na drugu, nas na treću. Sve i dalje, prate udarci, prebijanja, odvođenja. Nema tog filma koji bi mogao ispričati šta smo sve preživjeli u tih nekoliko dana vozanja od Zvornika do Crnog Vrha, Karakaja, zatočeništva u zgradi Novog izvora itd”, prisjetio se Nermin.
Kad je u grupi od 183 Divičana, među kojima su bili i njegova dva brata, stigao u Domu kulture u Čelopeku, kaže, nije mogao ni slutiti šta će sve doživjeti i čemu će svjedočiti.
“Ulazimo u salu Doma, a na zidovima ispisana imena rezervista iz Srbije koji su tu bili prije nas. Četri dana smo tu proveli bez hrane i vode, ali nas niko u ta četiri dana nije maltretirao fizički.
Peti dan su nam donijelu malo kuhanja i hljeba…. Vršimo nuždu u neke kante. A onda, sjećam se, bilo je uoči Kurban bajrama, dolazi zloglasni Repić. Kaže ako ne budemo sarađivali sa njim, plivat ćemo svi niz Drinu.
Sutra dan Repić dolazi sa još četiri čovjeka, nosi malokalibarsku pušku, noževe.
Počinje horor… Naređuje da se odvoje u grupe očevi i sinovi, da se odvoje braća, rođaci, da svi izađu na binu Doma i da se skinu goli… Tjera sina da siluje oca, oca da siluje sina, da jedan drugome stavljaju polni organ u usta.
Ko sad da gledam, izvodi Šabana mesara i naređuje mladiću, da mu ne spominjem ime, da zubima odgrize Šabanov polni organ. Morao je… Šaban jauče, pada. Repić mu naređuje da ustane i onda uzima malokalibarsku pušku i puca u njega. Kad je ponovo pao, Repić ga onako krvavog svlači s bine među nas, a onda ga nožem ubada direktno u srce. Šaban krklja, umire, ali, valjda, snažan čovjek, dohvaća taj nož i vadi iz svog srca. Repić se ponovo vraća i drugi nož mu zabada u usta.
Taj dan, koliko se sjećam, na sličan način, ubijeno je 11 ljudi”, ispričao je svojevremeno autoru ovog teksta Nermin Dogić.
Zvjerstva kojim su bili izloženi mještani zvorničkog Diviča, zarobljeni u Domu kulture u Čelopeku, kaže Nermin, teško da će ikada iko od preživjelih moći zaboraviti. Danima su, sjeća se, dolazile razne grupe koje su ih premlaćivale i mučile i svi su, uglavnom, bili iz Srbije.
“Sjećam se da je na Vidovdan došao Repićev brat i onako, pucajući nasumce, ubio 25 ljudi.
Ukupno u Čelopeku, ubijeno je oko 100 Divičana. To su bile smrti koje ni najvećem dušmaninu ne bih mogao poželjeti” .
Nermin je, sa svoja dva brata i ostalim zarobljenicima iz Čelopeka, nakon izvjesnog vremena premješten u logor u Novi izvor u Zvorniku, a potom u logor Batković.
Ukupno u logoru je proveo preko 14 mjeseci. Kada je 1993. godine u razmjeni stigao u Tuzlu, sjeća se imao je 42 kilograma.
“I ja kao i mnogi logoraši tužili smo Rs za dane provedene u logoru. Išao sam na suđenje u Banju Luku i kad sam sudskom vještaku počeo pričati šta sam preživio, zamolio me je da stanem. Nije mogao slušati. Kao i sve tužbe logoraša i moja je odbijena i određeno mi je da Rs-u isplatim na ime troškova postupka 3.520 maraka odštete.
Znam da nema pravde i jedina pravda je da svi pamtimo, jer ako zaboravimo, doći će nam ponovo neki Šešeljevci, Arkanovci, Mladićevci, Miloševićevci, Karadžićevci… i uraditi nam isto. Takvi i danas računaju na bošnjačko kratko pamćenje”. ispričao je Nermin Dogić.
Prije nekoliko dana slično rješenje je stiglo i na adresu logoraša Izeta Mujanovića iz Bratunca.
I godinama tako.
Nema kome se nismo žalili, obilazili redom domaće i međunarodne institucije, počev od političara, parlamentaraca, ministara, žalili se predsjedniku VSTV-a, išli kod Sattlera, ali, badava.
Sramota me je kazati šta mi je rekao predsjednik Kantonalnog suda u Tuzli kad sam u ime logoraša zatražio savjet, podršku za slučajeve kojim se od logoraša traži da plaćaju sudske troškove nakon što su im sudovi u Rs-u odbili tužbe za dane provedene u logorima.
Znam i za Dogićevu borbu. Sjećam se dana kad je iz Batkovića krenuo u razmjenu, skinuo džemper koji je imao na sebi, veli “uzmi Nedime deblji je, pa kad udaraju manje boli”, ispričao je za Politicki.ba Nedim Mustačević.
(Politički ba/Saff)
