Autor: Mr. Amela Isanović, profesorica bosanskog jezika
Ovih dana se u javnosti pojavila informacija o reformi obrazovanja koju provodi Ministarstvo osnovnog i srednjeg obrazovanja Sarajevskog kantona.
Mnogo zabune i svojevrstan šok izazvala je i fotografija (snimak ekrana) rasporeda časova prve trijade (učenika od 1. do 3. razreda), koja u nazivu predmeta u školi ne imenuje predmete onako kako smo na to navikli i kako se govori u svim zemljama svijeta, nego: izražavanje (valjda umjesto jezika) i stvaralaštvo, priroda i nauka oko nas, aktivnost i stvaralaštvo.
Na stranu činjenica da su odluku o postupanju škole dobile 21. augusta i da se počinje implementirati od 1. septembra bez adekvatne obuke onima koji će je izvoditi. Ne treba napominjati da se ovakve odluke i reforme provode i pripremaju godinama, daju nastručna i naučna vijeća i da se obučavaju nastavnici na vrijeme, bez pominjanja onih koji će se u procesu naći i iza 1. septembra po okončanju brojnih konkursnih procedura i pomjeranja nastavnika.
Prema izjavi koju su dali iz nadležnog ministarstva, a koja se može pročitati u medijima, najavljene su promjene u definiranju odgojno-obrazovnih područja za učenike od prvog do trećeg razreda osnovnih škola, pa se tako pod “izražavanje i stvaralaštvo” podrazumijeva bosanski/hrvatski/srpski jezik, engeski jezik, društvo i kultura religija. Sve ovo je podvedeno pod jedno s time što u NP broj sati za maternji jezik uopšte nije planiran, a za engleski jezik je planiran jedan sat sedmično u prva dva razreda škole.
Uvid u NP samo djelimično ide u prilog tvrdnjama Ministarstva da nazivi predmeta ostaju isti, da se nazivi jezika ne briše. Nazivi predmeta stoje ali i činjenica da su bosanski/hrvatski i srpski jezik “ostavili” bez obaveznih časova, a da se uz rubriku Izražavanje i stvaralaštvo nalazi broj 3 što u praksi znači 3 sata za sve pobrojane predmete koji se podrazumijevaju pod ovom grupom predmeta.
Zašto je to tako? Da li je ovo izmišljanje tople vode, presedan koji je suprotan svim istraživanjima, ostaje pitanje za Ministarstvo i članove tima koji su radili na ovoj reformi, a koji se pravdaju time da će na ovaj način dijete lakše savladati sadržaje i usvojiti znanja.
Kako? Da li postoji naučno uporište za ovo?
Naučna istraživanja i praksa drugih zemalja u svijetu je sasvim suprotna.
Jedan od najpoznatijih istraživača u ovoj oblasti je Jerome Bruner, američki psiholog koji je proučavao kognitivni razvoj djece. Prema Bruneru jezik nije samo sredstvo komunikacije, već jezici oblikuju i stvaraju naše mišljenje.Prema njegovim istraživanjima, jezik igra važnu ulogu u razvoju djetetove sposobnosti da stvori smislene obrasce iz pojedinačnih informacija. On je smatrao da kada dijete uči jezik, uči i načine na koje se rečenice i riječi međusobno povezuju, što zauzvrat pomaže u oblikovanju djetetove sposobnosti da misli i otkriva nove informacije. Prema Bruneru, jezik igra ključnu ulogu u procesu stvaranja smisla iz okoline u kojoj dijete živi. On je smatrao da jezik pomaže u oblikovanju djetetovog shvaćanja svijeta oko sebe, te da je zbog toga važno da djeca uče više jezika da bi bolje razumjela druge kulture i načine razmišljanja.
Kako onda da se roditelji, nastavnici i javnost ne zapita: kako će dijete usvajati znanja o okolini, društvu, religiji ako ne radi i ne razvija maternji jezik?
Kako je zastupljen maternji jezik u svijetu, u drugim sistemima?
Na tragu svjetskih istraživanja predmet “maternji jezik” je najzastupljeniji u školskim rasporedima jer se smatra ključnim predmetom za razvijanje komunikacijskih i jezičnih sposobnosti kod učenika. Maternji jezik je jezik koji učenici najbolje poznaju i kojim se najčešće služe u svakodnevnoj komunikaciji, stoga je izuzetno važno da ga savladaju na visokoj razini.Kvalitetno poznavanje maternjeg jezika omogućuje učenicima adekvatno izražavanje u pisanoj i usmeno-složenim tekstovima, te razvijanje kritičkog mišljenja te stvaralačkih sposobnosti. Također, maternji jezik ima veliku ulogu u formiranju identiteta pojedinca, a izučavanje književnosti na maternjem jeziku doprinose razvoju kulturne baštine učenika. Zbog svega navedenog, predmet maternji jezik je izuzetno važan i zato zauzima važno mjesto u svim školskim kurikulumima, ali ne i u sarajevskim.
Kako je to riješeno u drugim zemljama?
Ako pogledate pedagoške i obrazovne regulative u Austriji, vidjet ćete da je njemački jezik zastupljen sa 7 sati sedmično od ukupnih 20-23 sata (odluka od 2.januara 2023.godine), a da se engleski uvodi tek u 3.razredu.
Isto je sa drugim obrazovnim sistemima. Obrazovni sistemi i drugih zemalja rade na razvoju kritičkog mišljenja, jačanju identiteta i svijesti o kulturi zemlje i svijeta, a mi to ovakvim “reformama” gušimo.
Ono što se pojavilo u javnosti i to sasvim opravdano je pitanje da li je ovo odraz “straha”, politikanstvo, namjera, da se maternji jezik imenuje u zvaničnim dokumentima “izražavanje” ili da se u zvaničnim dokumentima uskrati pravo roditelju, djetetu da svoj jezik imenuje bosanskim, hrvatskim, srpskim… Ne možemo a da se ne zapitamo da li je ovo put da se, bez ”dizanja prašine”, “problem” naziva bosanski jezik (s kojim naši političari i pravosuđe nemaju kapaciteta da se izbore) u tišini “riješi” njegovim ukidanjem ili izbjegavanjem.
Za potrebe ovog teksta istraživali smo kako su u francuskim, švedskim, autrijskim, srbijanskim, hrvatskim školama imenovani predmeti u rasporedima časova i kurilikumima. Činjenice pokazuju da niti u jednom tom sistemu ne postoji problem da se predmet “xy jezik” nazove jezikom i to u punom nazivu onako kako ga imenuju govornici tog jezika. Nigdje maternji/ jezik NIJE podveden/ ujedinjen s nekim drugim predmetima. Svugdje je zadržao autonomiju i zavidan broj časova. Taj broj se kreće u najnižim razredima od minimalno 5 sati sedmično, pa na više.
Da, istina je da i u drugim sistemima, postoje tzv. grupe predmeta kao što su društvene (u švedskoj je to SO,) ili prirodne nauke (NO), matematika, sport ili neki drugi. Ali na štetu jezika, ni u jednom školskom sistemu nisu pravljeni ustupci niti uštede. U nešto starijim razredima, u drugoj trijadi, učenici se sreću s više nastavnika i to nastavnikom npr. švedskog jezika, nastavnikom za društvene nauke, s nastavnikom prirodne nauke (koji je najčešće i nastavnik matematike koja je zaseban predmet) itd, ali kao što rekosmo, maternji jezik (u svom punom nazivu) zadržava autonomiju, zadržava identitet u nazivu predmeta, negdje čak primat jer se kroz časove jezika mogu implementirati svi drugi sadržaji iz društva i prirode.
Koliko je važan maternji jezik, koliko je važna kultura govora, čitanja i pisanja, pokazuje i činjenica da djeca imaju posebne časove za čitanje (plus “story time” u engleskim školama), pisanje, govor, slušanje (i gramatiku).
Zašto je to tako?
Koliko je jezik u obrazovanju u školskim kurilikumima važan, potvrdili su najveći autoriteti u oblasti obrazovanja. Osim pomenutog Jeroma Brunera, nabrojat ćemo još neke od njih:
1. Lev Vygotsky – ruski psiholog koji je proučavao utjecaj društvenog konteksta na razvoj ličnosti, posebno učenje i jezik i koji je smatrao da jezik ne samo da omogućava interakciju s drugim ljudima, već je ključan za razvoj intelektualnih procesa i oblikovanje osobnosti pojedinca.
2. Benjamin Lee Whorf – američki lingvista koji je vjerovao da jezik oblikuje našu percepciju svijeta i da su različiti jezici različita kultura.
3. Noam Chomsky – američki lingvist koji je proučavao prirodne jezike i tvrdio da jezik ima urođeni dio, a da su ljudi rođeni s jezičnim sposobnostima i da ih je nužno razvijati, te da je putem jezika moguće izraziti složene i apstraktne misli.
4. Jean Piaget – švicarski psiholog koji je proučavao kognitivni razvoj djece i istaknuo važnost jezika u razvoju misli…
Da, dobro ste pročitali, razvoju misli i kritičkog mišljenja.
Da li upravo u ovome leži odgovor? Da li BiH (ne) trebaju generacije razvijenog kritičkog mišljenja, (ne) trebaju građani izgrađenog identiteta, (ne) trebaju govornici koji će moći da definišu i brane stavove, da odbiju “brze implementacije”? Trebamo li nastaviti tamo gdje se stalo 90-tih, jer taj i takav sistem u kojem smo bili riješeni svijesti o bogatsvu bosanskog jezika, kulture, naslijeđa, upravo danas daje svoje rezultate.
Evo i poslije 30 godina, svijest da nam ne treba (bosanski) jezik se vješto i podlo provlači, ne samo u manjem bh. entitetu, gdje se čak ni odluke Ustavnog suda BiH ne poštuju po pitanju prava i naziva maternjeg jezika, nego i u srcu domovine, u Sarajevu. O mogućim (a iz iskustva znamo da će ih sigurno biti) zloupotrebama ovakve formulacije, pristupa jeziku i reforme na govornike bosanskog jezika u domovini i dijaspori bi se moglo nadugo i naširoko. Ostaje da se nadamo da nećemo svjedočiti posljedicama, nego da ćemo svjedočiti preispitivanju i povlačenju ovakve odluke, bar do se ne preispitaju sve dobiti i rizici ovakvog “reformisanja”.
(Autorica je magistrica sam bosanskoga jezika i književnosti, edukator, autor nekoliko knjiga/priručnika, posljednjih nekoliko godina bavi se istraživanjem značaja učenja maternjeg jezika i jezika uopće. Za potrebe teksta prikupila je informacije i iz drugih zemalja, a uporedila ih i sa sistemom Švedske gdje živi i predaje bosanski posljednjih 7 godina).
