Piše: Muhamed Nuajm Jasin
Borba politeista (pagana ili idolopoklonika) i sljedbenika Knjige ili ehlul-kitabija (Židova i kršćana) protiv islama je duga i kontinuirana, iako bi se moglo kazati da borba politeista protiv islama nije bila toliko intenzivna kao što je bila i ostala borba onih koje zovemo sljedbenici knjige (ehlul-kitabije), odnosno Židova i kršćana. Naravno, to ne poriče konstantni neprijateljski odnos idolopoklonika prema islamu, koji je spomenut u ajetu: ”Kako, kada oni, ako bi vas pobijedili, ne bi, kad ste vi u pitanju, ni srodstvo ni sporazum poštivali?! Oni vam se ustima svojim umiljavaju, ali im se srca protive, većina njih su nevjernici.” (Et-Tevba, 8.) Ovim ajetom zapravo se potvrđuje stalni neprijateljski odnos politeista i ehlul-kitabija prema islamu.
Borba politeista i pagana protiv islama kroz povijest
U ovom tekstu najprije ćemo se osvrnuti na neprijateljstvo i borbu politeista ili idolopoklonika protiv islama i muslimana.
Ako uzmemo u obzir da poslanica islama (kao vjere čistog monoteizma – tevhida) nije počela sa Muhammedom, s.a.v.s., – već je Muhammed, s.a.v.s., bio pečat poslanstva -, te da odnos i stav politeista ili idolopoklonika prema svim Allahovim poslanicima i poslanicama kroz povijest predstavlja negatorski i nevjernički odnos prema Allahovoj vjeri općenito, onda se može kazati da kontinuirana borba protiv Allahove vjere odražava pravo stanje stvari i suštinu tog odnosa kroz ljudsku povijest bez izuzetka, a koji je najbolje opisan u svevremenom kur'anskom tekstu.
Šta su uradili idolopoklonici sa Nuhom, a.s., Salihom, a.s., Ibrahimom, a.s., Musaom, a.s., i njihovim iskrenim sljedbenicima? Šta su uradili idolopoklonici sa Muhammedom, s.a.v.s., i njegovim sljedbenicima? Oni nisu poštivali ni srodstvo ni sporazume ukoliko bi pobijedili vjernike i vladali nad njima.
Zatim, šta su uradili idolopoklonici tokom tatarske invazije na muslimanske zemlje? I na koncu, šta rade politeisti i nevjernici sa muslimanima diljem zemaljske kugle i danas, nakon više od četrnaest stoljeća?
Kada su paganske tatarske horde osvojile muslimanske zemlje počinili su stravičan zločin kakav skoro nije zabilježen u ljudsko povijesti, a da bi barem malo opisali i približili taj zločin, navest ćemo nekoliko citata iz Ibn Kesirovog djela El-Bidaje ven-nihaje – Početak i kraj.
Opisujući događaje iz 656. godine po Hidžri, kada su Tatari osvojili Bagdad, Ibn Kesir je, o njihovom upadu u Bagdad, zapisao: ”Navalili su u grad i ubijali sve što su stigli: muškarce, žene, starce i djecu. Mnogi muslimani ulazili su u bunareve, štale i kanalizaciju i danima se tamo skrivali. Neki su se opet u skupinama zaključavali u dućanima i hanovima tražeći sebi spas pred tatarskom najezdom. Međutim, Tatari su provaljivali u dućane razbijajući vrata ili paleći vatru, nakon čega su muslimani bježali na krovove, ali su ih Tatari stizali i ubijali, toliko da je muslimanska krv tekla potocima bagdadskim sokacima. To isto radili su i u džamijama. Niko se nije uspio spasiti osim Židova i kršćana koji su tražili utočište kod Tatara (Židovi i kršćani su i prije toga vršili prepiske sa tatarskim vođama i podsticali ih da napadnu i osvoje Bagdad i u svemu tome im svesrdno pomogli iako su uživali potpunu zaštitu i sva prava kod muslimana), i onih koji su ušli u kuću vezira Ibnul-Alkamija, koji je bio šiija ili rafidija, kao i trgovaca koji su svoju sigurnost plaćali zlatom. Tako je Bagdad, nakon što je bio najmnogoljudniji grad na Zemlji, postao razrušen i opustošen grad.
Različite su predaje o broju ubijenih muslimana u Bagdadu tokom tatarske najezde. Jedni kažu da su Tatari ubili 800 hiljada muslimana, dok drugi spominju brojku od milion ubijenih muslimana. Tatari su u Bagdad provalili krajem mjeseca muharrema i njihove sablje nisu prestajale sa klanjem i ubijenjem muslimana četrdeset dana. Halifa Musta'sim Billah ubijen je u srijedu, 14. safera i njegov mezar je sravnjen sa zemljom. Tada je imao 46 godina i četiri mjeseca, a vladao je petnaest godina, osam mjeseci i nekoliko dana. Zajedno sa njim ubijen je njegov stariji sin Ebul-Abbas Ahmed, koji je imao 25 godina, zatim njegov srednji sin Ebul-Fadl Abdur-Rahman, koji je imao 23 godine, dok su njegov najmlađi sin Mubarak i tri sestre: Fatima, Hatidža i Merjem, zarobljeni. Ubijen je također i učitelj na halifinom dvoru šejh Muhjuddin Jusuf ibn Šejh ibn el-Feredž, koji je inače bio protivnik šiijskog vezira Ibnul-Alkamija. Osim toga, Tatari su ubili i njegovih troje djece: Abdullaha, Abdur-Rahmana i Abdul-Kerima, kao i najuglednije ljude u gradu, poput Mudžahiduddina Ejbeka, Šihabudina Sulejman Šaha i mnoge druge. Tatari bi pozvali ljude iz abbasijske dinastije i onda bi ih, zajedno sa njihovom djecom i ženama odveli na mezarje, pa bi muške članove zaklali kao ovce, a žene bi uzimali kao roblje. Ubijen je također i glavni učitelj na halifinom dvoru šejh Sadruddin Ali ibn el-Nejjar, kao i mnogi hatibi, imami i hafizi Kur'ana, a džamije su bile zatvorene i u njima se nije klanjalo mjesecima. Poslije četrdeset dana tatrskog divljanja, Bagdad je ostao srušen i pust grad. U njemu nije bilo nikoga osim izgubljenih ljudi i leševa koji su, poput brežuljaka, bili nagomilani po putevima. Nakon toga pala je kiša usljed čega je došlo do promjene i raspadanja mrtvih tjelesa, tako da se nepodnošljivi miris leševa širio gradom. To je utjecalo i na promjenu zraka, tako da se pojavila smrtonosna epidemija (kuga), čije klice su se, uz pomoć vjetra, proširile sve do Šama i od nje je umrlo mnogo ljudi. Na ljude je navalila bijeda, kuga i smrt. A kada je u Bagdadu obznanjen mir, mnoštvo ljudi izašlo je iz svojih skloništa, bunareva, kanalizacija i mezarja, pa je izgledalo kao da su mrtvi oživjeli i ustali iz svojih kaburova. Jedni druge nisu mogli prepoznati, otac nije mogao prepoznati sina niti brat brata, da bi i oni nakon toga obolili od kuge i umrli pridružujući se onima koji koji su prije njih ubijeni.” (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, XVII/360-365.)
Ovo je slika povijesne stvarnosti, kada su politeisti ili pagani zavladali nad muslimanima i kada su pokazali da ni srodstvo ni bilo kakav sporazum ne poštuju.
Postavlja se pitanje: da li je to bila slika zločina iz daleke i tamne prošlosti i je li to neopisivo divljaštvo bilo svojstveno samo Tatarima u to vrijeme? Nikako! Slike moderne povijesne stvarnosti nimalo se ne razikuju od onih iz vremena tatarske najezde.
Ono što su radili indijski pagani (politeisti), prilikom otcjepljenja Pakistana, nije manje po svojoj grozoti, strahoti i zločinu od onoga što su uradili Tatari u dalekoj prošlosti. Osam miliona muslimana – muhadžira iz Indije je, zbog zvjerskih napada na muslimane u Indiji, radije izabralo muhadžerluk u Pakistan nego ostanak u Indiji, ali od svih osam miliona u Pakistan je stiglo tek tri miliona muhadžira. Ostalih pet miliona zarvšilo je na putu…
Pred njih su izašle organizirane bande indijskih idolopoklonika koje su bile pod direktnom kontrolom indijske vlade i klali su ih kao ovce duž cijelog puta, a njihova tijela ostavili su zvijerima, nakon masakriranja koje je po svojoj stravičnosti ravno onom tatarskom u Bagdadu. Osim toga, nečuvena tragedija desila se u putničkom vozu koji je prevozio muslimanske funkcionere i službenike iz Indije za Pakistan. U tom vozu se našlo nekoliko hiljada muslimana koji su bili zaposleni u indijskim institucijama. Voz sa putnicima ušao je u tunel koji se zove Hajberov prolaz, na granici između Indije i Pakistana, a kada je izašao na drugu stranu u njemu nije bilo ništa osim razbacanih dijelova ljudskih tijela. Indijske specijalne bande zaustavili su voz u tunelu i nisu dozvolili da nastavi putovanje dok nekoliko hiljada muslimana nisu pretvorili u komade mesa i krvi. I opet su se obistinile Allahove riječi: ”… i kad ste vi u pitanju, oni ni srodstvo ni sporazum ne poštuju.” Ovakvi zločini pojavljuju se u različitim oblicima sve do sada.
Borba Židova i kršćana protiv islama i muslimana
Što se tiče Židova, mnoge kur'anske sure govore o njihovom odnosu prema islamu i muslimanima, o njihovim lukavstvima i ratu protiv islama koji se nije prekidao od trenutka njihovog upoznavanja sa islamom i muslimanima u Medini, pa do danas. Trebalo bi nam puno više prostora da predstavimo dugu neprijateljsku povijest Židova prema islamu i muslimanima, pa ćemo ovdje spomenuti samo neke primjere njihovog neprijateljstva i borbe protiv islama.
Židovi su dočekali Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u Medini na najgori mogući način na koji sljedbenici nebeske knjige mogu dočekati Poslanika, čija iskrenost im je bila dobro poznata i koji su znali da je vjera sa kojom je došao Muhammed, s.a.v.s., istina.
Dočekali su ga sa intrigama i utjerivanjem u laž, sa ubacivanjem sumnji i sijanjem smutnje u muslimanske redove u Medini, koristeći sve moguće metode spletkarenja koje su poznavali i u kojima su se bili usavršili. Ubacivali su sumnje u njegovo poslanstvo, iako su ga dobro poznavali, stali su na stranu licemjera i munafika i pomogli im u širenju sumnji i smutnje među muslimanima. Ono što su uradili prilikom događaja promjene kible, zatim potvore majke vjernika, Aiše, r.a., i u mnogim drugim prilikama, samo su neki od primjera i oblika njihove zloće i spletkarenja. O njihovim spletkama i potvorama Allah je objavio ajete u suri El-Bekara, Ali Imran, En-Nisa’, El-Maida, El-Hašr, El-Ahzab, Et-Tevba i drugim surama. Povijest je također svjedok kršenja ugovora od strane Židova i konstantno uznemiravanje muslimana, što je dovelo do bitke protiv židovskih plemena: Benu Kajnuka’, Benu Nadir, Benu Kurejza i Bitke na Hajberu.
I nakon preseljenja Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Židovi su bili ključni faktor u podizanju velike pobune u kojoj je ubijen treći pravedni halifa Osman ibn Affan, r.a., također su bili kolovođe smutnje usljed koje je došlo do sukoba između Alije, r.a., i Muavije, r.a., i oni su sve učinili da olakšaju Tatarima da osvoje Bagdad i da time potkopaju islamski hilafet.
Što se tiče moderne povijesti, zvjerstva i zločini Židova u Kubji, Der Jasinu, Gazi, Taberiji, Havsanu, Kalkiliji, Kufr Kasimu, i drugim palestinskim mjestima, dobro su poznata.
Kršćansko neprijateljstvo i borba protiv islama nije ništa manjeg intenziteta od židovskog. Možda njihovu mržnju, borbu protiv islama i muslimana i zločine koje su činili kroz povijest, najbolje opisuju historijske knjige koje govore o inkviziciji u Španiji. Naime, historijski izvori govore nam da su muslimani, ali i Židovi, nakon pada islamske Španije, bili izloženi najsvirepijem mučenju i kažnjavanju od strane inkvizitorskih sudova. Ti sudovi su naredili da se svi muslimani u Španiji imaju pokrstiti, a oni koji su to odbili bili su mučeni i spaljivani na lomačama. Historijske knjige govore nam također da je ”pobožni” kardinal iz Toleda, kao predsjednik inkvizitorskog suda, savjetovao svoje kršćane da obavezno odsijeku glave svim Arapima, muškarcima i ženama, starcima i djeci, svima koji nisu prihvatili kršćanstvo. U tim historijskim izvorima također nalazimo primjere i najružnije oblike kršenja i pronevjere ugovora, kao što su uradili Ferdinand i Izabela, koji su muslimanima obećali sigurnost i sva ljudska prava, da bi nakon toga iznevjerili kraljevski ugovor, što je muslimane Španije koštalo tri miliona, a Židove milion ljudskih života.
Opisujući krstaško osvajanje El-Kudsa (Jerusalema), Gustav Le Bon, napisao je: ”Ponašanja krstaša u svim njihovim bitkama pokazuje da su bili najluđe zvijeri. Nisu pravili razliku između neprijatelja i saveznika, između ratnika i žena, staraca i djece. Ubijali su i pljačkali sve na šta su naišli bez ikakvog reda. Na svakoj stranici historijskih knjiga koje su pisali kršćani toga vremena, nalazimo dokaze o njihovim zvjerstvima. Dovoljno je da prenesemo ono što je ispričao živi svjedok krstaškog osvjanja Jerusalema, svećenik Robert. On je kazao: ”Naši kršćani hodali su ulicama, trgovima i po krovovima kuća poput lavice čiju mladunčad su oteli da bi se osvetili ubijanjem. Ubijali su djecu, omladinu i starce, kidajući komad po komad tijela, i nisu nikoga poštedjeli. Vješali su više ljudi o jednu omču. I bilo je za svako čuđenje kako se ta ogromna skupina muslimana, koja je pripremljena za klanje, nije branila iako su bili naoružani najboljim naoružanjem. Naši kršćani hvatali su sve redom i ubijali. Parali su stomake leševima da bi izvadili komadiće zlata. Koja pohlepa, gramzivost i ljubav prema imetku! Muslimanska krv tekla je potocima ulicama Jerusalema. Naši kršćani gazili su po mrtvim tijelima ljudi koji su odbili prihvatiti kršćanstvo za svoju vjeru. Nakon toga je normandski vojskovođa Bohemond naredio da se svi zarobljenici dovedu u kraljevski dvorac, a zatim je naredio da se stari muškarci i žene poubijaju, a da se mlađi muškarci i žene prodaju kao roblje u Antakiji.” (Muhamed Adil, Izjave i citati Gustava Le Bona u knjizi ”Civlizacija Arapa”, Kairo, 1945., str. 352-357.)
Od masakara i zločina iz novije povijesti koje su počinili kršćani u dogovoru sa Židovima, jeste onaj kojeg su počinile kršćanske brigade u kampovima Sabra i Šatila u Bejrutu, 1982. godine. Dopisnici koji su se tog jutra uputili prema kampovima, kazali su: ”Teško je dobiti precizne informacije o broju poginulih, jer su leševi razbacani na velikim površinama. Buldožeri su zidove porušenih kuća nabacali na leševe da bi ih sakrili, a naš izvještač javlja da je vidio ubijenih na ulicama i u kućama u kojima su tijela mrtvih muškaraca, žena, djece i majki sa bebama u naručju.” (Abdul-Hafiz Muhamed, Masakr nad Palestincima u Sabri i Šatili, Aman, 1982., str. 113-120.) Britanski dnevnik Daily Mail”, pišući o jednoj sceni masakra u Sabri i Šatili, navodi: ”Ubijanje je bilo zvjersko, a većina zaklanih bili su žene, djeca i iznemogli. Zaklano je na stotine, odnosno na hiljade ljudi, tako što su sakupljeni u manje grupe i onda je na njih otvorena paljba. Mnogi leševi svjedoče o nakaženju i masakriranju.” (Masakr nad Palestincima u Sabri i Šatili, 113-120.) Engleske novine International Herald Tribune, objavile su neke slike masakra: ”Grupa ubijenih ležala je pored zida što dokazuje da su ih kukavičke bande ubile ispaljivanjem metaka u njih sa krajnjom podlošću koju ne bilježi povijest. U jednom parku vidjeli smo tijela dviju Palestinki bačena na ruševine, a pored njih glava dojenčeta kojem su izvadili oči. Nekoliko metara dalje vidjeli smo njegovo tijelo bez glave. Na uglu druge ulice vidjeli smo tijela dviju Palestinki koje su mogle imati između 11 i 12 godina. Ležale su na leđima, a noge su im bile razmaknute zbog gnusnog silovanja, a zatim su usmrćene hicima u glavu.”
P.S.
Nema mjesta ovdje za pregled svih ratova koje su vodili i koje vode politeisti i sljedbenici Knjige (Židovi i kršćani) protiv muslimana, ali je dovoljno reći da ti ratovi nikada nisu stali i najvjerovatnije neće nikada ni stati.
Zar zločin koji danas čine budističke falange nad muslimanima Mijanmara ne liči k'o jaje jajetu, zločinu koji su počinili indijski pagani u vrijeme odcjepljenja Pakistana od Indije?! Zar zločini i genocid u Srebrenici, Prijedoru, Sarajevu, Stocu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Mostaru i drugom bh. gradovima, kao i zločini nad muslimanima Afganistana, Čečenije, Palestine, Sirije, Iraka, Filipina, Burme, Eritreje, Somalije, Sudana, ne liče na zločine i masakre Tatara u Bagdadu, krstaša i Židova u El-Kudsu (Jerusalemu), Sabri i Šatili i na drugim stratištima muslimana kroz povijest?!
Svakako da liče, samo što su ti ratovi danas još sofisticiraniji, podliji i brutalniji, jer se agresija na muslimanske zemlje i svi zločini koji se čine nad muslimanima, opravdavaju borbom protiv tzv. islamskog terorizma.
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
