Muslimani od onoga koji se bavi tumačenjem islama očekuju da poznaje arapski jezik, da je proučavao Kur’an, hadis, jurisprudenciju i druge vjerske discipline. Tumačenje vjere je delikatno pitanje i zahtijeva odgovarajuće kompetencije No, američki predsjednici, koristeći privilegiju upravljanja vodećom svjetskom silom, uobičajili su da objašnjavaju, ne samo Amerikancima, nego i muslimanima i to u dominantno muslimanskim zemljama, šta islam jest, a šta nije.
Trend je ozbiljno započeo George W. Bush, eskalaciju je doživio u vrijeme Baracka Obame, a nastavlja se sa Trumpovim govorom o islamu u Saudijskoj Arabiji. Čak i ako bismo zanemarili Trumpovu retoriku o islamu, poput njegove rečenice u predsjedničkoj kampanji „Mislim da nas islam mrzi“, ideja da jedan nemuslimanski lider dođe u zemlju Meke i Medine i govori muslimanima šta jest a šta nije njihova vjera, najblaže rečeno je neprimjerena.
Američki čelnici su upoznati s idejom islama još od osnivanja SAD-a. Thomas Jefferson je posjedovao Kur’an, kako piše Denise Spellberg u svojoj knjizi, a Jeffersonovi sukobi sa barbarskim državama zbog piratstva, često se smatraju „duhovnom pretečom“ današnjih američkih ratova na Bliskom istoku. On je svojim saradnicima objašnjavao da su barbarski pirati u svojim napadima na Amerikance motivirani vjerskim motivima, ali se nije upuštao u to da paši iz Tripolija u Libiji, drži lekcije o tome kako islam traži od njega da se ponaša.
Sve donedavno, američki predsjednici jedva da su uopće spominjali islam u svojim govorima. A i kad jesu, to je najčešće bilo u kontekstu potvrđivanja kako je muslimanima osigurana sloboda ispovijedanja vjere u Sjedinjenim Državama.
Jimmy Carter jednim je povodom izjavio da postoje „zajednički korijeni i zajedničke vrijednosti islama i američkog projekta“. Govoreći 1986., Ronald Reagan je istaknuo da ne postoji „sukob između zapadne demokratije i arapskog svijeta”. No, ipak, nije mogao odoljeti da ne održi lekciju Muammaru Gadafiju: „Nigdje se nad muslimanima ne čine toliki masakri kao danas u Afganistanu, a pukovnik Gadafi je uprkos tome saveznik sa onima koji čine te zločine prema islamu i cijelom čovječanstvu.”
Bill Clinton je, također, odbacio ideju o predodređenom sukobu između islama i Zapada. On je 1994. u Jordanu rekao: „Mi znamo da su tradicionalne vrijednosti islama, odanost vjeri i dobrim djelima, porodici i zajednici, u skladu s najboljim američkim idealima.” Clintonova inovacija je bila dobronamjerna izjava da islam nije sinonim za teror. U Gazi 1998. Clinton je kazao: „Za veliku većinu više od milijardu muslimana u svijetu, tolerancija je temeljna vrijednost vjere, a terorizma je travestija vjere.”
To jer bila dobronamjerna izjava s ciljem da se izbjegne povezivanje islama i terorizma. Ali, on je time, također, utro put svojim nasljednicima da počnu objašnjavati muslimanima šta islam jest, a šta nije.
Teroristički napad 11. septembra otvorio je Georgeu W. Bushu velike mogućnosti za to. S jedne strane, Bush je htio poručiti nemuslimanima da ne demoniziraju islam. S druge strane, njegov pristup doveo je do toga da Bush iznosi vlastita tumačenja o islamu. „Ovaj akt nasilja nad nevinim ljudima krši temeljna načela islamske vjere i važno je da to Amerikanci shvate”, rekao je Bush 17. septembra 2001. „Lice terora nije prava vjera islam. To nije ono što islam zagovara. Islam je mir. Ti teroristi ne predstavljaju mir. Oni predstavljaju zlo i rat.”
Ova retorika ponavljana je kasnije tokom godina. U 2006. godini, na primjer, Bush je rekao da „radikalni islam izopačuje plemenitu vjeru pretvarajući je u ideologiju terora i smrti.”
Obama je predstavljao apoteozu tendencije među američkim predsjednicima da objašnjavaju islam muslimanima. Samo nekoliko mjeseci nakon stupanja na dužnost u prvom mandatu, 4. jula 2009. godine, Obama je održao veliki govor u Kairu o američkim odnosima s muslimanima. On se pohvalno i s poštovanjem izrazio o dugom prisustvu muslimana u SAD-u, i poput Reagana ukazao na to da muslimanski teroristi najviše ubijaju druge muslimane. Ali, on je također usmjerio msulimane na način kako bi trebali upražnjavati svoju vjeru: „Među nekim muslimanima postoji uznemirujuća tendencija da privrženost svojoj vjeri mjere preme odbacivanju drugih. Bogatstvo vjerske raznolikosti mora biti potvrđeno, svjedno da li za maronite u Libanu ili Kopte u Egiptu. I među sobom muslimani moraju zatvoriti pukotine, poput podjela, kao što su podjele između sunija i šiija, koje su dovele do tragičnog nasilja, naročito u Iraku.“
Obama je zadržao istu notu tokom oba mandata. „Postoji potreba da islam kao cjelina ospori to tumačenje islama, da ga izolira i prođe kroz snažnu raspravu u okviru svoje zajednice o tome kako da islam mirno egzistira u modernom društvu”, rekao je Obama Jeffreyju Goldbergu.
Ideja o „modernizaciji“ islama, kao što je napisao američki analitičar Shadi Hamid, je „sponzorska, a česti pozivi za „reformacije” u islamu su besmislica, koja počiva na pretpostavci da je kršćanska reformacija jednako historijski neizbježna, kao što je i dio univerzalnog obrasca koji važi za sve religije, umjesto da se posmatra kao jedinstven događaj.“
Konačno, za mnoge „mirne i tolerantne muslimanima”, ideja da trebaju takvu raspravu je uvredljiva, jer oni prepoznaju i odbacuju ekstremizam, ali, nema tog čarobnog unutarmuslimanskog samita koji može riješiti izazov ekstremizma kroz rasprave.
Pripremio: Abdullah Nasup
Izvor: Theatlantic.com
