Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sura El-Ankebut objavljena je neposredno prije Hidžre – prelomnog trenutka u historiji poslanstva – i ona prikazuje proces prelaska iz faze slabosti u fazu osnaživanja, iz teorijskog svjedočenja u praktičnu primjenu Objave.
U njenoj strukturi prepoznaju se ključni koncepti koji definiraju identitet ummeta. Ona pruža idejni okvir koji pomaže izbjeći ponavljanje historijskih grešaka te oblikuje generaciju sposobnu da bude temelj budućih civilizacijskih projekata.
Sura El-Ankebut sadrži šest ključnih elemenata koji zajedno čine idejnu i duhovnu matricu za procese promjene i preporoda.
Iskušenja kao temelj izgradnje ummeta
Ova sura započinje jednom od najpoznatijih kur'anskih formulacija o ljudskoj dosljednosti u vjeri: ”Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni?” (El-Ankebut, 2.)
U historiji islamskog poziva i izgradnje ummeta nema mjesta udobnosti koja počiva na iluziji. Progon, pritisak, mučenja i iskušenja spadaju među stalne zakonitosti promjene. Ko želi kročiti putem istinskog preporoda, mora se na to pripremiti. Iskušenja tako postaju pedagogija vjere – sredstvo preko kojeg se diferenciraju oni koji nose vjeru kao ukras i oni koji je nose kao životni kompas.
Ovo značenje naglašava se više puta u suri El-Ankebut, kako bi se u srcu vjernika učvrstilo potpuno ubjeđenje da izgradnja ummeta i obnova njegove duhovne snage neminovno prolaze kroz ovu etapu.
Uzvišeni Allah objavio je: ”Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha’ – a kad neki Allaha radi bude na muke stavljen, on drži da je ljudsko mučenje isto što i Allahova kazna. A ako pobjeda dođe od Gospodara tvoga, sigurno će oni reći: ‘Bili smo uz vas!’ A zar Allah ne zna dobro ono što je u grudima čijim?” (El-Ankebut, 10.)
Ovo je Božanska zakonitost koja se provlači kroz čitavu historiju islamskog poziva i kroz svako obnavljanje duhovne vitalnosti u ummetu.
Istinske vrijednosti ne mogu ostati zatočene u prostoru ideja. One moraju preći iz svijeta ideja u svijet djelovanja. Za taj prijelaz potrebna je unutrašnja pokretačka snaga – snaga očišćene i odgojene duše. I upravo zato u suri se navodi: ”Onaj ko se boji susreta sa Allahom – pa, doći će, sigurno, Dan obećani; a On sve čuje i sve zna! A onaj ko se bori – bori se samo za sebe, jer Allah sigurno može bez svih svjetova biti.” (El-Ankebut, 5.)
Uloga živih uzora u historiji upute
Da bi čovječanstvo koračalo putem Božanske upute, ono treba žive uzore. Zbog toga sura predstavlja časni niz odabranih ljudi, počevši od samih početaka historije: od Nuha, alejhis-selam, Ibrahima, alejhis-selam, Luta, alejhis-selam, zatim Šuajba, alejhis-selam, pa do Musaa, alejhis-selam.
Ovi uzori suočili su se s nevjerstvom i tiranijom postojanošću. Svi su oni djelovali u skladu s Allahovom naredbom: širili su uputu, usmjeravali ljude i kretali se u skladu s interesima poziva i zahtjevima vremena.
Za muslimane u svim vremenima oni su svjetiljke i zvijezde vodilje, veličine koje se ne mogu zaobići, shodno ajetu: ”Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put.” (El-En'am, 90.)
Neuspješni uzori i zakonitost njihovog pada i propasti
Kao što je uobičajeno, Kur'an također prikazuje neuspješne uzore – one koji su odbacili tevhid, koji su se suprotstavili poslaničkom pozivu snagom vlasti i bogatstva, i koji su prekoračili sve granice zla. Među njima su Kârûn, koji je vladao dunjalukom i tvrdio da je bogatstvo stekao svojom mudrošću; zatim faraon, koji je zastranio do kraja i pripisao sebi božanstvenost; te Haman, faraonov ministar i savjetnik.
Svi ovi neuspješni uzori potonuli su u blato historije: ”Oni su se na Zemlji oholo ponijeli i kaznu nisu izbjegli.” (El-Ankebut, 39.)
Zašto su ovi uzori propali? Zašto su ti stubovi, koji ljudima izgledaju kao da posjeduju svu moć, konačno pali? Odgovor se nalazi u Allahovim riječima: ”Oni koji, mimo Allaha, zaštitnike uzimaju slični su pauku koji sebi isplete kuću, a najslabija je kuća, uistinu, paukova kuća, neka znaju!” (El-Ankebut, 41.)
Takvi sistemi i te ličnosti neuspjeli su već u samim temeljima. Mogu se pojaviti s velikom moći i imati velike kapacitete, ali oni ne stoje na čvrstom tlu. Otuda potreba da čovjek razumije stvari s punom preciznošću – kroz razumijevanje primjera u Kur'anu i Božanskih zakonitosti u životu: ”To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju.” (El-Ankebut, 43.)
Kada se ummet suočava s tiranijom, on neophodno treba idejnu snagu. A idejna snaga islamskog ummeta leži u Objavi. Objava nije samo pravni autoritet, već je cjelovit projekat za izgradnju života, kao što se navodi u ajetu: ”Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; a Allahovo spominjanje vas veće je od vašeg spominjanja Njega! – A Allah zna šta radite.” (El-Ankebut, 45.)
U ovom ajetu postoji nekoliko aspekata, a svaki nosi precizno značenje u motivaciji i kretanju prema budućnosti. Prvi aspekt je čitanje i učenje Allahove Knjige – riječ po riječ, značenje po značenje. To se ne ostvaruje osim ako je srce koje čita Knjigu živo. Ovo je smisao Allahovih riječi: ”I obavljaj namaz.” Namaz ne znači samo tjelesne pokrete bez duše.
Zbog toga onome ko poziva u Allahovu vjeru treba i treća snaga, a to je zikr i veličanje Allaha: ”A Allahovo spominjanje vas veće je od vašeg spominjanja Njega.” Tj., kada vjernik spomene Allaha Uzvišenog u namazu sa iskrenim nijetom i skrušenošću, Allah, dželle šanuhu, spomene njega među ”Odabranim društvom” (Meleul-e'ala), kao što je Uzvišeni rekao: ”Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti.” (El-Bekara, 152.)
Na temelju ova tri stuba nosilac Božanske poruke odlučno stupa u svijet kako bi oblikovao historiju.
Posljednja Objava nosi u sebi vlastitu snagu i predstavlja vječito čudo (mu'džizu) posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ljudi trebaju jasne dokaze poslanstva, a islam u posljednjoj svojoj formi sadrži te dokaze, shodno ajetu: ”A zar im nije dosta to što Mi tebi objavljujemo Knjigu koja im se kazuje; u njoj je, doista, blagodat i pouka narodu koji vjeruje.” (El-Ankebut, 51.)
Izgradnja zajednice koja utjelovljuje potpuno robovanje Allahu
Sura El-Ankebut upućuje muslimane na njihovu veliku životnu zadaću – postizanje potpune pokornosti i robovanja samo Allahu, Gospodaru svjetova. Ta zadaća se ne ostvaruje izvan islamskog modela; potpuni islamski model nastaje jedino osnivanjem muslimanskog društva zasnovanog na uspostavljanju halifata, izgradnje i robovanja Allahu.
A sve to zahtijeva hidžru. Hidžra ovdje nije samo historijski događaj. Ona postaje univerzalni princip napuštanja prostora u kojem vjernik ne može živjeti svoju vjeru autentično i potpuno. To je moralna hrabrost raskidanja s okovima, mentalnim i društvenim, i prelazak u stanje u kojem se može postići Allahovo zadovoljstvo.
U savremenom smislu, ovo uspostavlja teoriju moralne hidžre: napuštanje destruktivnih navika, okruženja, identiteta i mentaliteta poraza. Hidžra je simbol preobražaja.
Zbog toga kraj sure odgovara na početno pitanje: zašto iskušenje? ”One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!” (El-Ankebut, 69.)
Tako nam sura El-Ankebut opisuje idejnu mapu puta prema Allahu: od iskušenja, preko prevođenja istinskih vrijednosti u praksu, do izgradnje ummeta koji ostvaruje potpunu predanost Stvoritelju.
Time ova sura postaje stalni podsjetnik muslimanima: bez iskrenog vjerovanja, idejnog (duhovnog) buđenja, moralne hrabrosti i nade u Allahovu pomoć – ne može se graditi društvo koje će biti dostojan nasljednik poslaničke misije.
