Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prošao je još jedan ramazan, mjesec Allahove milosti i oprosta. Njegovih dvadeset i devet blagoslovljenih dana prošlo je kao jedan tren, uostalom, kao i svi lijepi trenuci u životu.
Čestitamo onima koji su iskoristili priliku i ostvarili veliku pobjedu – oslobođenje od džehennemske vatre, ako Bog da.
Ovaj mubarek mjesec bio je sezona berbe nagrada, jer se u njemu umnogostručuje nagrada za dobra djela. Osim posta, dobro djelo kojem vjernici pridaju najveću pažnju u mubarek ramazanu je učenje Kur'ana. Zaista, to je jedno od najboljih dobrih djela, na koje nas je podstakao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer je znao koliko to koristi životu ummeta i koliko popravlja njegovo cjelokupno stanje, prije nego što će biti od koristi pojedincu kao nagrada kod Allaha, kada će Kur'an biti njegov zagovornik, na Dan kada ni imanja ni djeca neće ništa koristiti.
Kur'an nije samo knjiga upute koja detaljno razrađuje i objašnjava pitanja vjere, već je to najveća blagodat koju je Allah podario ljudima. On je pouzdani izvor potpune spoznaje i ispravnog znanja, istiniti izvor o prošlim narodima i minulim vremenima, i sveobuhvatan vodič za sve što koristi čovjeku i čini ga sretnim, kao i za sve što mu šteti i čini ga nesretnim, i on je jedini ispravni životni put za pojedince i narode.
Zbog svega navedenog, Uzvišeni Allah želio je da Njegovi robovi stalno uče i proučavaju Kur'an, kako u ramazanu, tako i van njega. Međutim, danas među muslimanima često viđamo mnogo učenja Kur'ana, a malo razmišljanja i dubljeg promišljanja o onome što uče.
Nažalost, upotreba Kur'ana se često ograničava na njegovo učenje tokom ramazana u cilju sticanja sevaba, i ljudi se takmiče u broju završenih hatmi, a rijetki su oni koji će zastati kod svakog ajeta i pokušati primijeniti njegov sadržaj i značenja na stvarni život. Također, malo je onih koji se zadrže na razmišljanju o sudbinama ljudi i naroda čija kazivanja je Allah spomenuo u Kur'anu, kako bi iz njih izvukli pouke.
Muslimani danas poštuju Kur'an, ali ga žele kao ritual, a ne kao način života koji treba slijediti. Uče ga napamet u džamijama i školama Kur'ana, koriste ga za otvaranje različitih vjerskih manifestacija, organiziraju takmičenja u pravilnom i melodičnom učenju Kur'ana, ali se rijetko upuštaju u razmišljanje o sadržaju onoga što čuju ili uče.
U pravu je bio rahmetli Alija Izetbegović kada je u Islamskoj deklaraciji, napisao: ”Kur’an je izgubio autoritet zakona, a dobio ”svetost” predmeta.”
Jer, muslimani danas ne primjenju poruke Kur'ana u svakodnevnom životu i ne uzimaju ga kao ustav koji reguliše sve njihove životne poslove. Umjesto toga, radije se oslanjaju na liberalno-sekularističke zakone i slijede principe raznih zapadnih filozofa i teoretičara.
Možda će neko reći: “Pogledajte, napredne nacije ne uče Kur'an, čak ga ni ne priznaju, a ipak postižu uspjeh, napredak i prosperitet, dok mi samo skupljamo ostatke i otpatke iza njih.”
Međutim, suština je u tome da su se nevjernici oslonili isključivo na iskustvo i greške u upravljanju svojim životima, i mnogo su patili i pate zbog toga što ne slijede Allahovu uputu sadržanu u Kur'anu. U to ime, oni su činili i čine veliki zulum drugim ljudima, ali i sami sebi, a vrlo malo i vrlo rijetko su primjenjivali pravdu u životu.
Razlog njihovog nesretnog života je taj što su se suprotstavili čistoj ljudskoj prirodi koja je sklona dobru i dobročinstvu, i koja postoji u svim ljudima, vjernicima i nevjernicima, više nego što su je slijedili. Zato je njihov život težak i tjeskoban, i podsjeća na život stoke: žive samo za današnji dan, za trenutne užitke – jedu, piju i zadovoljavaju svoje tjelesne prohtjeve.
Kako čovjek može biti miran i sretan ako zna sa sigurnošću da će umrijeti, i to neizbježno i bez upozorenja, i da će ostaviti sve što je stekao – bilo to znanje, ugled, imanje ili djeca – iza sebe, i krenuti prema nepoznatoj stvarnosti čiji ishod ne zna.
I kako bi utješio sebe, jadnik pokušava ubjediti samog sebe da ide ka uništenju, a ne ka vječnom životu, gdje će njegova sudbina biti u znaku vječnog užitka ili vječne patnje, zavisno od rezultata njegovih zemaljskih djela.
No, on ne uspijeva uvjeriti ni samog sebe, a kamoli druge, u istinitost svog ubjeđenja, jer nema nijednog dokaza koji bi podržao takvo mišljenje. Naprotiv, svi logički dokazi upućuju na suprotno.
Dakle, oni koji su zadivljeni zapadnim tehnološkim napretkom, trebaju znati da se ljudski napredak ne mjeri naučno-tehnološkim dostignućima, niti se sreća postiže materijalnim bogatstvom i ugledom, već kroz unutrašnji mir i spokoj, koji se ne može ostvariti bez slijeđenja Allahove upute, kao što je Uzvišeni Allah, rekao: ”A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.” (Ta-Ha, 124).
