Piše: Adusamed Nasuf Bušatlić
U klasičnoj i savremenoj historiografiji dominira tendencija koja jasno ukazuje na izraženu istraživačku pristrasnost. Naime, ogromna većina historičara usmjeravala je svoju pažnju na ratove, vojne pohode, etničke i političke sukobe, te na ličnosti koje su oblikovale uspon i pad država i imperija. Nasuprot tome, historijski razvoj religije i događaji sačuvani u nebeskim objavama gotovo redovno su ostajali na marginama interesa historičara, uprkos tome što predstavljaju ključne koordinate za razumijevanje cjelokupne ljudske historije.
Razlog tome treba tražiti u duboko ukorijenjenom epistemološkom obrascu koji dominira zapadnom historiografijom. U tom obrascu sekularna interpretacija prošlosti nije samo metod, nego aksiom; religija nije historijski izvor, nego prepreka; a objava nije činjenica, nego pretpostavka koju treba relativizirati. Čak i kada zapadni historičari nisu eksplicitno negirali nadnaravno porijeklo istinske vjere, oni su pravili oštru razliku među objavljenim knjigama: Stari i Novi zavjet priznavali su kao Božije objave i koristili ih kao referentne izvore za rekonstrukciju prošlosti, dok su Kur'an odbacivali kao nebesku objavu, bez valjanog dokaza, pa čak i bez truda da to odbacivanje racionalno obrazlože.
Ironično, upravo je Kur'an, prema svim relevantnim kriterijima, jedini spis za koji danas raspolažemo materijalnim, jezičkim, naučnim i historijskim dokazima da nije mogao nastati ljudskom rukom. S druge strane, Novi zavjet nigdje ne tvrdi da nakon njega neće uslijediti nova objava. Naprotiv, na više mjesta nagovještava dolazak Poslanika koji će doći nakon Isaa, alejhis-selam, što se jasno vidi u odlomcima kao što su Ivan 15:26 – 16:14, Ivan 14:15-30, Luka 7:26 i Matej 11:11-15.
A Evanđelje po Barnabi, u kojem se ime posljednjeg Allahovog Poslanika spominje izričito, odbačeno je i isključeno iz kanonskih Evanđelja. Umjesto njega prihvaćeno je Evanđelje po Marku, iako je Marko bio sestrić Barnabin, jednog od učenika Isaa, alejhis-selam, a sâm Marko nikada nije vidio Mesiju. On je bio učenik Pavla i svoje Evanđelje napisao je u Rimu prema uputama Petra.
Dodatno, materijalni i naučni dokazi potvrđuju da je Kur'an jedina nebeska objava koja je potpuno sačuvana od ljudskih intervencija. Najstariji sačuvani rukopisi doslovno su identični onome što danas držimo u rukama. Jedan primjerak nalazi se u biblioteci Univerziteta u Birminghamu u Velikoj Britaniji, a drugi u muzeju (palači) Topkapi u Istanbulu. Radiokarbonska analiza potvrđuje da rukopisi datiraju iz vremena četvorice pravednih halifa.
Ako bismo htjeli uspostaviti zdrave metodološke temelje u razumijevanju historije religije, moramo se najprije složiti da su sve tri objavljene knjige – Tevrat (Tora), Indžil (Evanđelje) i Kur'an – objave od Allaha, u što nema nimalo sumnje.
Međutim, izvjesno je da originalne verzije prijašnjih knjiga nisu sačuvane, što svjedoči činjenica da su njihovi tekstovi zapisani stoljećima nakon života Allahovih poslanika kojima su objavljene. Na osnovu toga, pravedan i objektivan čovjek mora prihvatiti Kur'an kao pouzdan i vjerodostojan izvor historije. Ono što se u drugim knjigama slaže s njegovim kazivanjima smatra se ispravnim, a ono što mu proturječi, to je apokrifno ili iskrivljeno.
Položaj ranijih objava u svjetlu historije i razuma
Najstarije od objavljenih knjiga bili su Ibrahimovi, alejhis-selam, Suhufi, ali od njih nije ostalo nikakvog traga. Njihov sadržaj, prema kur'anskim navodima, podudaran je s onim što je kasnije objavljeno Musau, alejhis-selam, shodno ajetima: ”Ovo, doista, ima u listovima davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim.” (El-A'la, 18.-19).
Tora kakvu danas poznajemo nije identična onoj koja je objavljena Musau, alejhis-selam. Većina historičara slaže se da su četiri prva poglavlja veoma stara, dok su ostala poglavlja nastala u periodu babilonskog ropstva. U tom periodu u tekst su unesene brojne epske i mitske priče, kao i opisi pokolja koje je navodno izveo Allahov poslanik Jošua nad Kanaancima, kako stoji u Starom zavjetu: ”Tako je Jošua zauzeo sav onaj kraj: Gorje i Negeb, Šefelu i Visočje – i sve njihove kraljeve. Ne ostavi preživjelih, već izruči kletom uništenju sve što je disalo, kako je zapovjedio Jahve, Bog Izraelov. I pobi ih Jošua sve od Kadeš Barnee do Gaze i sav kraj Gošen do Gibeona.” (Jošua 10).
Očito je da su takvi motivi imali funkciju moralnog podizanja jevrejskog naroda u izgnanstvu. Razum, međutim, teško može prihvatiti da bi Bog, Koji je objavio Evanđelje puno milosti i poziva na ljubav i činjenje dobra čak i neprijatelju, istovremeno objavio tekstove koji veličaju masovna uništenja i pokolje.
Historija bilježi da je Tora bila ispisana na pločama i brižljivo čuvana od strane Israelćana. Kasnije je Davudu, alejhis-selam, objavljen Zebur, ali njegova sudbina danas je potpuno nepoznata. Da li je razumno vjerovati da su stariju objavu čuvali, a noviju izgubili?
Svi se slažu da je Evanđelje (Indžil) bila knjiga koju je Allah objavio Svom poslaniku Isau, alejhis-selam. Danas, međutim, imamo četiri Evanđelja, i to nisu četiri verzije iste objave, nego četiri različita teksta sastavljena mnogo poslije, u kojima se ne razlikuju Božije riječi, riječi Isaa, alejhis-selam, i riječi autora, a nije poznato ni ko je tačno autor tih Evanđelja.
Na temelju iznesenih argumenata nameće se jasan, logičan i naučno utemeljen zaključak: Kur'an je jedina objava koja je sačuvana u svojoj izvornoj formi. Stoga on ostaje ne samo najpouzdaniji, nego i jedini potpuno vjerodostojan kriterij za razumijevanje i rekonstrukciju religijske historije, u okvirima onoga što sâm bilježi, normira i potvrđuje.
Jasno je i da je posebno čuvanje Kur'ana, za razliku od prijašnjih objava, Allahova volja, kako bi posljednja objavljena Knjiga potvrdila prethodne objave i bdjela nad njima, kao što se navodi u ajetu: ”A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi.” (El-Ma'ida, 48).
