Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada govorimo o veličini Kur'ana, često pomislimo na ljepotu njegovih riječi, snagu njegovih poruka ili mjesto koje zauzima u srcima miliona vjernika. Ipak, njegova prava veličina leži mnogo dublje: u moći da oblikuje čovjeka iznutra i preobrazi društvo izvana. Kur'an nije samo apstraktna ideja ili deklaracija vjerovanja, niti puka potvrda jednoće Uzvišenog Stvoritelja (tevhida). U njegovom diskursu, tevhid nije samo riječ – on je vizija koja preobražava čovjeka, oblikuje njegov razum, osjećaje, ponašanje i odnos prema svijetu.
Tevhid je u svojoj suštini oslobođenje čovjeka. On uspostavlja hijerarhiju vrijednosti u kojoj je savjest iznad koristi, a istina iznad dunjalučkog ugleda i popularnosti. Ko je uvjeren da je Allah Svemoćni Gospodar i Pravedni Sudija, neće prodati savjest iz straha ili pohlepe, niti će pristati na nepravdu, čak i kada bi mu ona donijela kratkoročnu dobit – vlast i bogatstvo. Ko je uvjeren da je dunjalučki život ispit, neće ga pretvoriti u božanstvo kojem robuje umjesto Uzvišenom Stvoritelju.
Kada učimo: ”Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje” (En-Nahl, 90.), shvatamo da se tevhid i iskrenost vjerovanja ne mjere samo u džamijskoj tišini, nego i u buci svakodnevnog života. Ona se provjerava u načinu na koji zarađujemo, u pravednosti naših odluka, u odgovornosti prema porodici i u poštenju prema drugima.
Nažalost, mi živimo u vremenu koje obiluje parolama i manjkom dosljednosti. Učimo Kur'an napamet, ali zaboravljamo njegove poruke. Raspravljamo u ime vjere, zaboravljajući da je vjera u svojoj srži odgoj duše prije nego pobjeda nad drugima. Usta su nam puna pravde, a opravdavamo nepravdu kada služi našim interesima.
Kur'an ne odgaja generacije koje samo govore i vaze o islamu, već one koje žive islam. Ne zadovoljava se vanjskim znakovima pobožnosti, nego traži sklad između nutrine i vanjštine. Kur'an ispravlja najprije srce, jer bez ispravnog srca nema ni pravednog sistema. Društvo je odraz unutrašnjeg stanja njegovih pojedinaca. Stoga se Kur'an ne zadovoljava popravljanjem pojedinca u izolaciji, nego uspostavlja sistem odnosa: odnos čovjeka prema Gospodaru, prema sebi, prema drugima i prema kosmosu.
U kur'anskim kazivanjima ne dominiraju biografije pojedinaca, već arhetipski obrasci ponašanja. Kur'an ne nudi galeriju ličnosti, nego matricu koja poziva na samopreispitivanje. U svakom vremenu pojavljuju se isti tipovi: oholi koji moć stavljaju iznad istine, posvećeni reformatori čija djela odražavaju iskreno vjerovanje, savjest i unutrašnju odgovornost, licemjeri čija vanjština je lijepa, a srce pokvareno i zadojeno nevjerstvom, te vjernici postojani na istini, čak i kada je cijena visoka. Kur'an ih izlaže kao stalne zakonitosti historije, kako bi čovjek naučio čitati vlastitu epohu kroz objavljene obrasce, a ne prolazne ideologije.
On govori o tiraniji, moralnom rasapu i društvenoj korupciji ne kao o apstraktnim pojmovima, nego kao o devijacijama koje traže odgovor. Njegove poruke postaju jasne tek kada čovjek prihvati da su njegove teme i njegove lične teme, kada je borba protiv zablude, nemorala i nepravde i njegova borba, a uspostavljanje pravde njegova odgovornost. Ako ti nije stalo do popravljanja, nećeš dokučiti dubinu njegovog govora o suprotstavljanju nepravdi i borbi za moralnu pravdu.
U savremenom svijetu svjedočimo paradoksu: tehnološki napredak nikada nije bio veći, a unutrašnji nemir nikada dublji. Informacija je svuda, ali fali istinske mudrosti. Ljudi nikada nisu bili povezaniji, a opet nikada usamljeniji.
U takvom kontekstu Kur'an nudi čovjeku ono što mu je najpotrebnije – smisao i putokaz za život. On je Knjiga tevhida, ali i Knjiga odgoja, Knjiga civilizacije i Knjiga smisla. Kur'an ne obećava život bez iskušenja, ali daje kompas koji nikada ne gubi pravac: stalno mjerilo pravde i izvor duhovne čistoće. Njegova svrha nije bijeg od stvarnosti, nego davanje moralne orijentacije. I svaki put kada mu se iskreno vratimo, vraćamo se zapravo sebi – čišći, svjesniji i plemenitiji.
