Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allah, dž.š., je u Kur'anu objavio: ”Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: ‘Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!’ A Allah je na strani izdržljivih.”
Ovaj ajet jasno ukazuje na dva važna problema i vrijednosti ljudskog života, na kvantitet (mnoštvo) i kvalitet, njihovu povezanost, važnost i ulogu u izgradnji i ostvarivanju prosperitetnog života u društvu.
Naime, kada je vojskovođa iz Benu Israila po imenu Talut, poveo vojsku protiv okrutnog zulumćara Džaluta (Golijata) i njegove vojske, sa njim je krenula ogromna vojska (postoje predaje u kojima se spominju brojke 80.000 i 40.000). Međutim, Talut je, pošto je kvantitet bio zadovoljen, želio provjeriti i kvalitet te vojske s kojom je trebao da se bori protiv silnika koji je, što se tiče kvantiteta, bio u prednosti, i u ljudstvu i u tehnici. Iskušao ih je tako što im je zabranio da piju vodu iz rijeke preko koje su morali preći, iako su bili umorni i žedni. To je bilo prvo iskušenje prije same bitke.
I šta se desilo? Uzvišeni Stvoritelj u Kur'anu o tom događaju kaže: ”I oni se, osim malo njih, napiše iz nje.” Historičari kažu da je Talutovu naredbu poslušalo svega trista i nekoliko ljudi. Dakle, to je bio kvalitet koji je želio Talut. I tek tada je krenuo u bitku. Površan analitičar bi kazao da je njegov poduhvat ravan samoubistvu, međutim iskusni vojskovođa je znao da je to kvalitet bez kojeg nema pobjede ni na jednom životnom polju. Tako se i desilo. U toj bici se posebno istakao kvalitet u liku mlađahnog Davuda, koji će nakon toga postati i vladar i Allahov poslanik. Njegov kvalitet (bogobojaznost, hrabrost, vještina, poslušnost, pronicljivost i mudrost) bili su mnogo važniji od silne rulje koja je u boj krenula stihijski, zanesena vlastitim mnoštvom i brojnošću.
Spomenuti događaj je jasan dokaz da jedan kvalitetan čovjek, svejedno bio on radnik, vojnik, političar, student, učenjak i sl., vrijedi nekada koliko hiljadu drugih. Kada je Halid ibn Velid tražio pojačanje za muslimansku vojsku u Iraku, halifa Ebu Bekr mu je napisao: ”Šaljem ti dvije hiljade ljudi kao pojačanje.” A zapravo mu je poslao samo dvojicu ljudi koji su vrijedili koliko dvije hiljade drugih. Mi ovim ne želimo kazati da u islamu kvantitet nema svoj značaj. Naprotiv, sjetimo se Poslanikovog, s.a.v.s., hadisa u kojem kaže: ”Ženite se i množite, jer ću se ja na Sudnjem danu ponositi vašom brojnošću.”
U islamu je, naprimjer, kvantitet nebitan onda kada se radi o temeljnim istinama vjere koje ne podliježu idžtihadu. S tim u vezi poznata je izreka islamskih učenjaka: ”Džemat znači da budeš na istini pa makar i sâm bio.” Ali, ako se radi o propisima koji su plod idžtihada, tj. ljudskog umovanja na osnovu kojeg se došlo do određenog rješenja, onda kvantitet igra veliku ulogu. Zbog toga je u islamu poznat termin džumhur (većina učenjaka) i idžma’ (konsenzus).
Ono što je očigledno, kada je u pitanju današnje stanje islamskog ummeta, jeste da muslimanima ne fali kvantitet ni u kakvom pogledu. Od kompletnog broja ljudske populacije na Zemlji, muslimani čine jednu petinu. To je impozantna brojka koja potvrđuje da je kvantitet zadovoljen. Međutim, kompletno stanje ummeta također potvrđuje da mi imamo ogromnih problema sa kvalitetom bez kojeg nema uspjeha u životu. Statistički podaci govore da su muslimani danas najsiromašniji dio čovječanstva, kao i to da su muslimani među najnepismenijim dijelom svijeta. Osim toga, poznato je da se u muslimanskim zemljama najmanje poštuju temeljna ljudska prava i slobode (ne zato što se u njima provodi islamski zakon, već zato što ga nema), i da su muslimani kao pripadnici jedne vjere najrazjedinjeniji narod (ummet) na zemlji.
Dok se neislamske zemlje trude da ojačaju svoje pozicije kroz udruživanje na idejnoj, ekonomskoj i političkoj osnovi, dotle muslimanske države čine sve da među njima samima do takvog jedinstva ne dođe. Čini se kao da jedino kod muslimana ne postoje zajednički strateški ciljevi i projekti, koje će svi muslimani podržati pa makar se i razilazili u nekim formalnim i manje bitnim stvarima. Ti strateški ciljevi ne postoje ni na nivou ummeta, niti na nivou lokalnih zajednica i država.
Takva sudbina, na žalost, nije zaobišla ni nas Bošnjake. Iako smo pripadnici jedne vjere i jedne nacije, i iako živimo u jednoj državi i dijelimo istu sudbinu, prosto je neshvatljivo da, recimo, političke vođe iz bošnjačkog korpusa, za razliku od vođa iz druga dva naroda, još uvijek nemaju izgrađene jedinstvene stavove i programe o strateškim ciljevima i principima od kojih se nipošto i nikada ne smije odustati, i za koje se mora boriti neovisno od toga ko će biti pozicija a ko opozicija u Bošnjaka. Zatim, ako i postoje snage i kvalitet, a postoje, koje prepoznaju iste strateške ciljeve i javno ih zastupaju i brane, nikako da takve snage, tj. mudre i svjesne glave zajedno sjednu i dogovaraju strategiju oko, za naš narod, sudbinskih stvari i principa.
Nema sumnje da je glavni problem u tome što se daje prednost ličnom ili stranačkom nad općim interesom, i što se zbog sebičnih ciljeva želi pridobiti kvantitet na račun kvaliteta. A bez kvalitetnih ljudi nema ni kvalitetnih rješenja, a bez kvalitetnih rješenja postojeći kvantitet, ma na čijoj strani bio, neće moći ni izbliza parirati ni kvantitetu ni kvalitetu onih koji nam zlo žele, snuju i čine kad god im se prilika ukaže.
Poslanik, s.a.v.s., je jednom prilikom uporedio kvantitet muslimana kojima nedostaje kvalitet sa muljem ili morskom pjenom. Pa šta nam onda znači mnoštvo koje je pjena? Ništa! Zbog svega spomenutog ključni problem jeste kako od kvantiteta načiniti kvalitet koji podrazumijeva jedinstvo, moralnu i materijalnu snagu, naučno-tehnički i kulturni napredak. Tri stvari se moraju ispuniti kako bismo postigli željeni cilj.
Prvo, mora nas kao muslimane prožimati duh jedinstva i bratske veze koja je zasnovana na principima islamskog vjerovanja i ispravnog i iskrenog odnosa prema Allahu, jer je to temelj svakog kvaliteta. Nema istinskog kvaliteta, niti istinskog morala bez ispravnog i iskrenog vjerovanja. Hinjeni moral nije nikakav moral ma koliko nam se činio takvim, a od čovjeka bez istinskog morala ne možemo očekivati da se ponaša moralno i da se bori za uzvišene ciljeve i opći interes. S druge strane mora nas prožimati duh tolerancije, razumijevanja i praštanja u stvarima koje ne utiču na temelje vjere.
Drugo, mi kao muslimani moramo proširiti razumijevanje ibadeta i njegove koristi. Plodovi ibadeta, pokornosti Allahu, s.v.t., moraju se osjetiti i vidjeti i na općem planu. To znači da ti brate ne vrijediš onoliko koliko rekata dobrovoljnog namaza klanjaš, već onoliko koliko te taj namaz podstiče na činjenje dobra drugima, tj. pomaganje svoje zajednice, slabih i nemoćnih muslimana. Tvoj ibadet vrijedi onoliko koliko truda ulažeš da svaki musliman i muslimanka koji su poniženi, a žive u tvom okruženju, izađu iz tog stanja i žive dostojanstveno.
I treće, mi muslimani moramo maksimalno čuvati ugled i dignitet naših uglednika i dati im mjesto koje im pripada. Svejedno radilo se o poznatom učenjaku, nadarenom studentu, poštenom radniku, muslimanskom književniku, pjesniku, sposobnom i poštenom političaru i vođi. Oni moraju zauzeti mjesto koje im pripada u društvu ukoliko ne želimo da živimo na nivou rulje, i ukoliko ne želimo da budemo mulj kojeg voda nosi.
