Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Duše su kao regrutovane vojske, one koje se prepoznaju, zbliže se, a one koje se ne prepoznaju, raziđu se.” (El-Buhari)
Jedan od znakova Allahove, dželle šanuhu, neizmjerne milosti prema ljudima jeste što je učinio da su naše duše poput okupljenih ili regrutovanih vojski, kako se navodi u spomenutom hadisu. Svaka duša traži sebi srodnu dušu, naginje joj, voli je i želi biti bliska s njom.
Ljepota dunjalučkog života nije u materijalnom bogatstvu, već u ljudima koje ti Allah podari kao prijatelje – ljudima čistog srca, iskrenih osjećaja, plemenitog morala, kao što je rekao hazreti Omer, radijallahu anhu: ”Allaha mi, da mi nije noćnog namaza, sedlanja konja na Allahovom putu i prijatelja koji biraju riječi kao što biraju hurme, ne bih volio da sam na dunjaluku.”
Koliko god čovjek bio jak, on ne može sam nositi ”kofere” života. Potreban mu je brat, prijatelj, neko ko će sa njim dijeliti teret.
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: “Srce osjeti miris drugog srca.”
U komentaru hadiskog djela Rijadus-Salihin, šejh Salih ibn Usejmin, rekao je: “Srca se prepoznaju i povezuju, makar jezici šutjeli.”
Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhu, govorio je: “Ne pitaj nikoga voli li te, već pogledaj šta ti osjećaš prema njemu. Jer u njegovoj duši je isto to.”
Naša duša ne nalazi smiraj osim tamo gdje se prepozna, uz ljude koji je razumiju bez objašnjenja. To je jezik duša. I na srodne duše, koje se prepoznaju i vole u ime Allaha, ne utječe fizička blizina ili daljina. Blizina i udaljenost među ljudima ne mjere se metrima, već stepenom prisustva u srcu i čistoćom duše.
Koliko je onih koji su kilometrima daleko, a osjećamo ih u svom srcu kao najbliže. A koliko je onih koji su nam fizički blizu, ali su u našim srcima daleki, jer tu za njih nema mjesta.
Koliko voljenih je napustilo dunjaluk, a i dalje žive s nama u našoj svijesti i osjećajima. Onaj s kim si živio u ljubavi i prijateljstvu, ako i preseli, njegova ljubav i dalje ostaje živa u tebi.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao nam je da smrt ne kida veze vjernika. Naime, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, išao na mezarje El-Beki'a i posjećivao kaburove svojih ashaba, i tom prilikom je govorio: ”Neka je selam na vas, stanovici ovih kuća – kaburova! Vi ste nas pretekli, a mi ćemo vam se, ako Bog da, uskoro pridružiti.” (Muslim)
To nam jasno kazuje da ni vrijeme ni prostor ne mogu udaljiti voljenog od voljenog. Oni koje volimo, iako nestanu iz našeg vida, ostaju prisutni u našoj svijesti i u našim srcima. Vidimo ih na mjestima koja su posjećivali, u trenucima po kojima ih pamtimo, u njihovim lijepim osobinama i ahlaku kojim su se odlikovali. Vidimo ih u dobrim djelima koja nas i dalje podsjećaju na njih.
Zato, kad se sjetimo onih koji su daleko od nas ili su nas napustili, mi u stvari živimo s njima, jer su oni u našim dovama, u našim suzama, u našim osmjesima i uspomenama.
Uzvišeni Allah nam je darovao vjeru koja briše granice između dunjaluka i ahireta. Onaj koga voliš radi Allaha, ostat će s tobom i na ovom i na onom svijetu, kao što se navodi u ajetu: ”Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.” (Ez-Zuhruf, 67.)
A kakva je to sreća i kakav je to smiraj – da znaš da ćeš se, ako ostaneš dosljedan na Allahovom putu, ponovo sresti sa svojim voljenima, u džennetskim baščama gdje nema rastanka, tuge niti smrti.
