Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ljudi neće propasti dok sami sebi ne uskrate opravdanje.” (Hadis bilježe Ebu Davud i imam Ahmed)
Značenje hadisa jeste da niko neće stradati na Sudnjem danu osim onaj koji je na dunjaluku upropastio sve prilike za spas – a njih je mnogo – i sâm protiv sebe uspostavio dokaz da zaslužuje kaznu i propast.
Uzvišeni Allah nas je obdario posebnim vremenima pokornosti u kojima se grijesi praštaju i u kojima se nagrade višestruko umnožavaju. Allah je toliko milostiv da loše djelo, ako ga čovjek naumi učiniti a ne učini ga, upisuje kao dobro djelo; a ako ga učini, upisuje ga kao jedno loše djelo. Dok dobro djelo, ako ga čovjek naumi a ne učini, upisuje kao jedno dobro djelo, a ako ga učini, nagrađuje ga deset do sedam stotina puta, pa i više.
Pa ko bude lišen ove širine i kome izmakne ova blagodat te kome se umnože grijesi toliko da nadvladaju njegova dobra djela, takav je stradalnik koji je sâm sebi uskratio opravdanje pred Allahom.
Uzvišeni Allah upućuje onoga ko je dostojan upute, a u zabludi ostavlja onoga koji to zaslužuje, shodno ajetu: ”I kad oni skrenuše u stranu, Allah učini da i srca njihova u stranu skrenu.” (Es-Saff, 5.)
U drugom ajetu, Uzvišeni Allah kaže: ”Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili.” (El-Ma'ida, 13.)
Ovi ajeti jasno ukazuju da je zabluda posljedica unutarnjeg opredjeljenja čovjeka. Allah ne uskraćuje uputu onome ko je traži, niti daje uputu onome ko je svjesno prezire.
S druge strane, čovjek ne zna šta mu je unaprijed određeno, jer se o Allahovoj odredbi saznaje tek nakon njenog ostvarenja. Zbog toga nema smisla da čovjek krene putem zablude, a zatim se pravda riječima: ”Allah je tako htio”. Mnogo je razumnije da krene putem upute, pa da kaže: ”Allah me je uputio na Pravi put.”
Čovjek posjeduje sposobnost i ima izbor. On djeluje svjesno i slobodno unutar granica koje je Allah postavio. Uostalom, vrata upute nisu skrivenija od vrata opskrbe. Iako je svakome unaprijed određeno koliko će opskrbe imati, niko razuman ne sjedi skrštenih ruku govoreći: ”Ako mi je opskrba propisana, ona će mi doći sama.” Naprotiv, čovjek traga za opskrbom, radi, planira i koristi dozvoljene uzroke. Isto tako, iako su djela zapisana, čovjek je obavezan da radi, jer je i sâm trud dio Božanske odredbe.
Na isti način čovjek se kreće prema ahiretu. Kao što svojevoljno hodi putevima dunjaluka, svojevoljno hodi i putevima vječnosti. Štaviše, putevi ahireta jasniji su od puteva dunjaluka, jer ih je pojasnio Sâm Allah u Svojoj Knjizi i preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa ipak, čovjek često bira puteve dunjaluka čiji su ishodi neizvjesni, a zapostavlja puteve ahireta čiji su ishodi sigurni i poznati, jer su potvrđeni Allahovim obećanjem, a Uzvišeni Allah nikada ne krši Svoje obećanje.
Vjerovanje ehli-sunneta vel-džema'ata jeste da čovjek djeluje svojom voljom i svojim izborom, ali su njegova volja i njegov izbor podređeni Allahovoj volji i Njegovoj odredbi. Allah je El-Hakīm – Mudri, Onaj Koji savršeno upravlja i uređuje. Svojom mudrošću On daje uputu onome za koga zna da želi istinu i da mu je srce sklono uputi, a ostavlja u zabludi onoga ko to ne želi. Božanska mudrost ne dopušta da istinoljubivo srce ostane bez svjetla.
Vjerovanje u Allahovu odredbu (kadā’ i kader) jedno je od temeljnih načela islamskog vjerovanja, ali ono nije i ne može biti izgovor za pasivnost, niti opravdanje za grijeh. Naprotiv, Kur'an i Sunnet uspostavljaju savršenu ravnotežu između Allahove apsolutne volje i čovjekove stvarne odgovornosti.
Ispravno razumijevanje kadera neminovno vodi ispravnom razumijevanju djela. Uputa i ulazak u Džennet povezani su s dobrim djelima, shodno ajetima: ”I njima će se doviknuti: ‘Taj Džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste radili!'” (El-A'raf, 43.); ”Uđite u Džennet zbog onoga što ste radili.” (En-Nahl, 32)
S druge strane, zabluda i ulazak u Vatru posljedica su grijeha i okretanja od pokornosti, kao što se navodi u ajetima: ”Zatim će se reći onima koji su se prema sebi ogriješili: ‘Iskusite patnju vječnu; zar se kažnjavate više nego što ste zaslužili?'” (Junus, 52.); ”I vječnu patnju trpite zbog onoga što ste radili.” (Es-Sedžde, 14.)
Kada čovjek ovo shvati, tada započinje njegov stvarni put: ne troši svoje vrijeme uzalud, već ga ispunjava trudom na Allahovom putu, a istovremeno je potpuno predan i ponizan pred Allahom, svjestan da su u Njegovoj ruci ključevi nebesa i Zemlje, te da bez Njegove pomoći nema uspjeha.
Na kraju, može se reći: onaj ko je upućen – upućen je Allahovom uputom, Allahovom voljom i Allahovom milošću, ali je tom daru prethodio njegov iskreni izbor istine. Tako se u savršenom skladu spajaju Allahova odredba i čovjekova odgovornost, a čovjek ostaje između straha i nade, rada i oslonca, pokornosti i nade u milost svoga Gospodara.
