Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ‘‘Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, utrošiti, zatim će, zbog toga, žaliti i na kraju će pobijeđeni biti. A oni koji ne budu vjerovali – u Džehennem će biti potjerani.” (El-Enfal, 36.)
U jeku sve očitijih pritisaka koje neokonzervativni krugovi – predvodnici cionističkog kršćanstva – vrše na američku politiku, Bijela kuća je objavila namjeru da određene ogranke (podružnice) Muslimanske braće uvrsti na listu terorističkih organizacija.
Razlog koji nude nije podrivanje arapskih režima lojalnih Washingtonu i bespogovorno podređenih cionističkom entitetu, jer je taj narativ odavno napušten.
Ono što ih danas stvarno brine jeste ideološka okosnica Muslimanske braće, koju nazivaju ”džihadskom doktrinom”, posljednjom autentičnom preprekom opstanku cionističkog zločinačkog entiteta za koji i sami znaju da je osuđen na nestanak.
Naravno, i sekularne arapske partije i nacionalni pokreti verbalno nose zastave oslobađanja Palestine, ali američko-cionistički establišment se njima ne zamara, jer zna da se radi o pukim sloganima za masovnu upotrebu, koji nisu pretočeni u konkretne programe niti strategije.
Međutim, s Muslimanskom braćom je situacija drugačija, jer su neki njihovi ogranci pretočili deklaracije u praksu.
Dokaz tome isplivao je tokom kratkog perioda vladavine rahmetli Muhameda Mursija u Egiptu, kada su snage palestinskog otpora u Gazi dobile ogromnu materijalnu pomoć i strateški važnu podršku, posebno u opremanju tunelske infrastrukture za nabavku i industrijsku proizvodnju. Upravo ta logistička kičma omogućila je izgradnju arsenala koji je imao ključnu ulogu u, rekli bismo, epskoj izdržljivosti otpora proteklih mjeseci.
Ove informacije potvrđuju i zvaničnici cionističkog entiteta. Stoga, brzopleto lijepiti etiketu ”ihvanije” svakome ko objektivno govori o činjenicama – uobičajeni politički refleks u arapskom svijetu – postaje besmisleno.
Ta je etiketa nastala kao lokalni pandan globalnoj retorici ”rata protiv terorizma”, kojom je američka administracija pokušala nasilno poistovjetiti džihad sa terorizmom.
I dok na Zapadu zastrašujuća optužba za antisemitizam ušutkava svakoga ko se usudi kritikovati cionistički entitet, posljednjih se mjeseci taj zaštitni zid ipak počeo urušavati. Ne zbog retorike, nego zbog snimljenih, neospornih prizora brutalnih zločina koje cionistički entitet provodi nad muslimanima Gaze. Zato sada žele uvesti još drastičnije mjere kako bi zastrašili sve koji u Evropi pokazuju simpatije prema palestinskom otporu.
Ali, kakve veze sve ovo ima sa zabranom Muslimanske braće i šta Zapad time zaista dobija?
Po Allahovoj odredbi, spletke neprijatelja islama često se pretvore u njihovo vlastito sljepilo. Uvjereni da djeluju strateški, oni zapravo troše resurse u pogrešnom smjeru. To je sudbina svakog ko se suprotstavlja Allahovoj vjeri. Oni ponavljaju istu kobnu procjenu, jer su uvjereni da su muslimani naivni i lahko obmanjivi i da bi ih mogli trajno držati u nemaru kada ne bi bilo organizovanih pokreta koji ih bude iz tog nemara i pozivaju na dostojanstvo ummeta.
Njih u toj iluziji ohrabruje historijski uspjeh ideoloških struja koje su islam srezale i svele na ritual, te odvukle pažnju ljudi od nasilja poslušničkih režima, zamjenjujući živi (primijenjeni) islam pukim formalizmom bez elementa džihada.
Zato kolonijalni centri moći usmjeravaju svoje otrovne strelice prema muslimanskim misliocima i reformatorskim islamskim pokretima. Ali ono što odbijaju priznati jeste da je islam živi organizam koji se ne može pokoriti niti instrumentalizirati u svrhu imperijalnih projekata.
Islam je objavljen da vodi ljude, da ih liječi i uzdiže. Allah zna da će mu tirani stati na put da bi sačuvali svoje privilegije. A kada tirani raspolažu silom, Svemoćni Allah štiti Svoju vjeru time što podiže učenjake, nosioce istine, one koji će vjeru obnoviti i probuditi uspavani ummet. Opstanak islama ne zavisi od Muslimanske braće i nisu oni čuvari islama, nego Uzvišeni Allah. Oni su samo politička organizacija koja, kao i druge organizacije i partije, nastoji doći na vlast. Njihova prednost i razlog zašto uživaju podršku muslimana leži u tome što otvoreno, jasno i glasno ističu da je islam temelj njihovog političkog programa.
Zato udari kolonijalnih sila i njihovih domaćih izvođača (arapskih režima) neće oslabiti islam, jer islam nipošto ne stoji na jednom pokretu. Naprotiv, ti udari samo otkrivaju intelektualni i politički bankrot onih koji gledaju kako se islam širi u Evropi i Americi, a koji taj proces ne mogu zaustaviti.
