Izvor: Novitravnik.ba
Svaki dan ista vijest – I ONI SU SE ODSELILI- para uši i unosi dodatnu tugu. Zar će Bučići uskoro ostati bez mladih ljudi. Svaki dan dopre informacija kako se netko od mojih sumještana odselio ili planira ići.
Nije to sporadičan slučaj, to je produkt bezizlazne situacije, ne samo u Bučićima, već među Hrvatima srednje Bosne.
Autobusi za Njemačku nisu nikada bolje radili, nažalost samo karte su jako često samo u jednom smjeru.
Uskoro će naše crkve biti prazne, stanovništvo nam je sve starije, a mladih je sve manje i manje. Njemačka nam je postala nova majka. Gorak je okus u ustima, ali mladi odlaze gdje im je bolje, da rade i priušte sebi život dostojna čovjeka, mišljenja su onih koji odlaze.
Što nam je to naša država dala, što nam je pružila i za što su se borili naši roditelji, ujaci i rođaci, za što su ginuli naši branitelji, kada dvadeset godina od rata nije napravljen niti jedan korak naprijed.
To je naša realna slika, iako je mnogi ignoriraju. Šta nam je pružila hrvatska politika, osim što nas je natjerala da tražimo sreću u tuđini. Možda im je to cilj za oživljavanje nekadašnje Herceg- Bosne, ili pak dijeljena ove zemlje gdje će pravi Hrvati živjeti jedino u Hercegovini.
Srce mi se cijepa kada iznova ugledam natpis na kući “PRODAJE SE”, ruši se svijet u koji sam vjerovao .
Tužno je proći kroz Bučiće, selo kojim se nekada orio dječji smijeh, čula pjesma naših rođaka i sumještana, a sada je ostala tišina. Danas prođete Bučićima , zastanite i pogledajte tu mrtvu tišinu u kojoj je ostala samo uspomena na djetinjstvo i brižni svijet u kojem smo živjeli.
Nekada su naša polja krasila klasja žita, a sada ih u tamu zavijaju nepokošene trave i šume koje su ih obuzele. Samo se u zraku može naslutiti koliko je tu života bilo, kako se žito uz pjesmu kupilo, kako su se krave i ovce s ispaše vraćale, a sada naše staje zjape prazne, samo u jednom kutu pauk marljivo mrežu plete. Miris kruha pečenog odavno nema, ni dima iz dimnjaka, brojne kuće usnule su u dubok san, dok se sreća u bijelom svijetu gradi.
Miris Bratstva snove ruši, sivilo u duši radost guši, stara baka u kutku sobe u slike djece gleda, sanja da im miluje kose, da joj unučad oko stola trče, dok mrtva tišina iz svakog kutka sobe izbija. Odbrojavaju se dani do blagdana, kada će sin majku zagrliti, njeno srce zacijeliti, kada će kćerka smiraj u majčinom krilu naći, kada će djeda unuku u naručju pričati kako je nekada bilo.
U toku božićnog turnira ljudi se pitaju kako nema nogometnih ekipa iz Bučića. Igrači, naši momci, koji su prošle godine osvojili treće mjesto danas igraju po turnirima u Munchenu, Frankfurtu, Linzu, Stuttgartu ili nekoj drugoj destinaciji, nama nebitnoj.
Svaki dan ista priča, netko odlazi, tugu u srce donosi, ostade za njima njihovo srce na komade razbijeno, zacijeliti nikada neće, niti će oprostiti …netko ih je otjerao da bi svoje apetite zadovoljio.
Zalazi sunce polako, a s njime i sve nada da će biti bolje…
