Međumuslimanski sukob u Bici kod deve uzeo je 10.000 muslimanskih života

3094

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kada je Alija, r.a., saznao da je Aiša, r.a., sa svojom vojskom došla u Basru i da traži da joj namjesnik bezuvjetno preda grad, on je sa 900 vojnika krenuo prema Basri. Prije nego je s vojskom stigao do mjesta Zi Kar, dočekao ga je Osman ibn Hanif i obavijestio halifu o ubistvu 600 ljudi iz Basre, na šta je Alija, r.a., tužno rekao: ”Svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo!” Zatim je poslao sina Hasana, Ka'ku ibn Amra i Ammara ibn Jasira u Kufu po pojačanje.

U Kufi je namjesnik bio Ebu Musa el-Eš'ari koji je zauzeo sličan stav kao Abdullah ibn Omer i koji se u potpunosti sklonuo od fitne, držeći da je, bez obzira na situaciju, zabranjeno da muslimani ubijaju jedni druge. Hasan, Amar i Ka'ka ibn Amr došli su u mesdžid i ubjeđivali ljude da se pridruže Aliji, r.a., dok ih je Ebu Musa el-Eš'ari ubjeđivao da ne idu i da se ne priklanjaju ni jednoj strani.

Tada je ustao jedan pokvarenjak i počeo vrijeđati Aišu, r.a., nadajući se da će time odobrovoljiti Hasana, Ammara i Ka'ku, pa mu je Ammar ibn Jasir rekao: ”Šuti, nitkovu jedan, Allah te udaljio od svakog dobra! Ja znam da je Aiša, r.a., Poslanikova, s.a.v.s., supruga na dunjaluku i na Ahiretu. Međutim, Allah vas je iskušao da vidi hoćete li, u ovoj situaciji, slijediti sunnet ili Aišu, r.a.” (Buharija) Nakon toga ljudi su počeli prilaziti Hasanu, Ammaru i Ka'ki ibn Amru tako da je sa njima iz Kufe izašlo 12.000 vojnika.

Na putu prema Zi Karu sreo ih je Alijin savjetnik, Abdullah ibn Abbas i rekao im: ”O stanovnici Kufe, mi smo vas pozvali da se sretnemo sa našom braćom u Basri, pa ako se oni vrate u Mekku i promjenu svoj stav, to je ono što želimo. Ako odbiju, naše je da prema njima budemo blagi, sve dok nam ne počnu otvoreno zulum činiti. Nećemo ostaviti ništa što vodi pomirenju i rješavanju problema, a da mu nećemo dati prednost nad smutnjom i neredom.”

Pokušaj izmirenja dviju muslimanskih skupina

Alija je okupio vojsku od 20.000 vojnika, a Aiša, r.a., 30.000 vojnika. Kada se Alijina vojska približila Basri, Alija, r.a., je poslao Ka'ku ibn Amra da dogovori primirje sa Aišom, r.a. Nakon što se sreo sa Aišom, r.a., Ka'ka je upitao: ”Majko, šta te je dovelo u ovo mjesto?” Odgovorila je: ”Sine, ovdje me je dovela želja da pomirim ljude i da bezbolno riješimo ovu situaciju.” Onda je tražio da se vidi sa Zubejrom i Talhom i oni su došli i potvrdili da žele isto što Aiša, r.a.

Tada ih je Ka'ka upitao: ”A na čemu temeljite vašu želju da uspostavite red i mir? Allaha mi, ako vidimo da je u tome dobro složit ćemo se sa vama, ako vidimo da nije dobro, nećemo se složiti!”

Odgovorili su: ”Na kažnjavanju Osmanovih ubica, jer ako se to izostavi to znači zanemarivanje Kur'ana i kur'anskog propisa.”

Ka'ka im je rekao: ”Pa, vi ste se borili protiv njegovih ubica u Basri i pobili ste ih, ali ste prije njihovog ubijanja bili bliži uspostavi mira, sloge i stabilizaciji stanja, nego što ste sada. Ubili ste 600 ljudi, a izazvali ste srdžbu 6.000 ljudi koji su vas napustili i odvojili se od vas. Tražili ste kolovođu smutnje, Harkusa ibn Zuhejra, pa je u njegovu odbranu stalo 6.000 ljudi. Da ste ih ostavili na miru možda biste postigli to što želite, ovako ste napravili veće podjele. Vi ste željeli korist i dobro, a iz toga se izrodila veća šteta i smutnja nego što je bila.”

Zatim ih je obavijestio da su se mnogobrojni pripadnici plemena Rebia i Mudar okupili da se bore protiv njih zbog onoga što su učinili. Ka'kin dobronamjerni govor je smirujuće djelovao na Talhu, Zubejra i Aišu, nakon čega je Aiša, r.a., upitala: ”Pa, šta ti kažeš na sve ovo?”

Ka'ka je odgovorio: ”Lijek za ovo što se desilo je smirivanje situacije i izmirenje. Ako date prisegu Aliji to je dobar znak i vijesnik milosti, a ako to odbijete onda je to loš znak i vijesnik nestanka islamske vlasti, pa budite ključevi dobra kao što ste uvijek bili i ne izlažite nas belaju i iskušenju.”

Aiša, Talha i Zubejr su odgovorili: ”U pravu si! Vrati se Aliji i ako on prihvati to što si rekao, mi prihvatamo primirje i dogovor.”

Ka'ka se vratio Aliji i prenio mu razgovor sa Aišom, Talhom i Zubejrom što je Aliju silno obradovalo, pa je odmah prihvatio taj prijedlog. Nakon toga, Alija je održao govor svojim pristalicama u kojem je spomenuo džahilijjet i njegovo zlo i pogubnost, zatim je spomenuo islam i sreću u okviru islama i islamskog džemata. Onda je kazao: ”Ja idem da sklopim primirje i da se dogovorim sa Aišom i ostalim ashabima koji su se okupili u Basri. Onaj od vas ko je učestvovao u Osmanovom ubistvu ili bio zadovoljan time, neka ne ide sa nama.” Tada se izdvojilo 2.500 ljudi koji su učestvovali i bili zadovoljni Osmanovim ubistvom i to su otvoreno izrazili i pokazali. U tom trenutku oni su osjetili da ih Alija želi držati po strani i osjetili su strah i neizvjesnost za svoju sudbinu.

Nakon toga Alija, r.a., je sa svojom vojskom otišao u Basru da se sretne sa Aišom, r.a., Zubejrom i Talhom. To je bila noć u kojoj su muslimani zanoćili sa nadom i velikim dobrom sa kakvim odavno nisu zanoćili. Ali je isto tako bila noć u kojoj zlikovci nisu mirovali i oni su smišljali spletku kako da prekinu to primirje i kako da dođe do sukoba između dvije muslimanske vojske.

Nažalost, uspjeli su. Skovali su plan koji je doveo do Bitke kod deve.

Smutljivci izazivaju sukob koji je doveo do Bitke kod deve

Prije nego pređemo na samu bitku i njen ishod, smatramo neophodnim pojasniti neke dileme i odgovoriti na neka pitanja.

Naime, ima onih koji tvrde da Alijin hilafet nije bio legitiman, jer su ga smutljivci prisilili da preuzme hilafet, pa je stoga ispravan stav Muavije koji nije htio dati prisegu, posebno ako se uzme u obzir da su smutljivci prvi dali prisegu i iznudili Alijin hilafet. Islamski učenjaci su na ovo pitanje i sumnju odgovorili na sljedeći način.

Većina muslimana, prije svega ashaba, dali su prisegu Aliji, a među njima su bili Talha i Zubejr i njihova prisega ili bejat data je u vrijeme kada su to učinili i ostali ashabi. Kolovođe smutnje su željele Aliju za halifu isključivo zbog toga da bi sebe zaštitili, odnosno da bi ih halifa uzeo pod zaštitu i da se ne bi poduzimale nikakve sankcije protiv njih. Međutim, ashabi su željeli Aliju za halifu, jer je on u tom trenutku bio najdostojniji tog položaja i niko se od ashaba u osnovi nije suprotstavljao Alijinom izboru za halifu, čak ni Muavija. On se sa Alijom razilazio samo po pitanju prioriteta i smatrao je da se prvo trebaju kazniti smutljivci i Osmanove ubice, a onda pristupiti davanju prisege Aliji, dok je Alija smatrao važnijim izabrati halifu i smiriti situaciju, pa tek onda pristupiti suđenju smutljivcima.

Drugo pitanje jeste: zašto, ipak, Alija i Muavija nisu zajedno kaznili Osmanove ubice, pa onda birali halifu?

Islamski učenjaci su na to pitanje odgovorili tako što su kazali da je izbor halife mnogo važniji od kažnjavanja Osmanovih ubica, jer država ne može funkcionirati bez halife. Na koncu konca, ko bi uopće sproveo kažnjavanje smutljivaca ako nema halife? Vidjeli smo šta se desilo u Basri i kako je ubijeno 600 ljudi. Zatim, da je došlo do rata i borbe protiv smutljivaca, ko je taj ko bi izdao naredbu o trajanju ili prestanku rata. Je li to Alija, Muavija ili Aiša, r.a.? Ko je taj ko će donositi sve važne odluke kada nema halife i ko će poštivati te odluke?

U to vrijeme upravo se desila krupna stvar koja govori o tome da je Alija, r.a., bio u pravu. Naime, bizantijski car je pratio šta se dešava u islamskoj državi i kakva je smutnja nastala nakon ubistva Osmana, pa je mobilizirao morsku flotu sa mnoštvom brodova i lađa i krenuo prema Šamu da napadne islamsku državu. Međutim, dok su neprijateljski vojnici plovili prema Šamu, Allah je dao jaku oluju usljed koje su potopljeni mnogi brodovi i lađe, a većina bizantijskih vojnika je našla smrt u morskim valovima. Šta bi se desilo da je neprijateljska vojska uspjela doći do Šama i ko je taj ko bi mobilizirao muslimansku vojsku protiv Bizantinaca ako nema halife?

Koliko je važan izbor halife i njegovo postojanje, svjedoči i slučaj ashaba nakon preseljenja Muhammeda, s.a.v.s., na Ahiret. Oni su prvo birali halifu, pa onda ukopali mubarek tijelo Muhammeda, s.a.v.s.

Možda je ovdje važno spomenuti i predaju u kojoj je došlo da je Aiša, r.a., u toku noći naišla sa svojom vojskom  pored izvora koji se zove Hav'eb, pa su na njih psi zalajali.

Aiša je pitala kako se zove ta voda, pa kada su rekli da se zove Hav'eb, udarila je rukom o ruku i rekla: ”Smatram da se moramo vratiti nazad.” Upitali su je zašto, a ona je rekla: ”Čula sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao svojim ženama: ‘Da mi je znati, na koju od vas će zalajati psi kraj izvora Hav'eb.’ Zatim je podbola devu i rekla: ”Vratite me, vratite me, ja sam ta na koju su zalajali psi Hav'eba.”  (Ahmed, Ibn Ebi Šejbe, Nuajm ibn Hamad)

Šejh Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim, međutim, drugi muhadisi su kazali da predaja sadrži razlog koji ovaj hadis čini slabim, a to je prenosilac Kajs ibn Ebi Hazim za kojega je glasoviti muhadis, Ali ibn el-Medini, u djelu Tehzibul-kemal, rekao: ”Prenio mi je Jahja ibn Seid da je Kajs prenosio odbačene hadise.” Osim toga, Kajs uopće nije bio učesnik Bitke kod deve.

Ibnul-Arebi u djelu El-avasim minel-kavasim, veli: ”Ova predaja nema nikakvog utemeljnja i ona je izmišljena.”

Bilo kako bilo, nakon razgovora Ka'ke ibn Amra sa Aišom, r.a., dvije muslimansk vojske došle su na jedno mjesto radi pomirenja i smirivanja situacije.

Međutim, nakon Alijinog odlaska u Basru, Osmanove ubice i njhove pristalice okupili su se i konstatirali sljedeće: ”Do sada smo znali za stav Talhe i Zubjera prema nama, a danas smo saznali i Alijin stav. Ako se on s njima dogovorio i pomirio, to pomirenje i dogovor vezani su sigurno za našu krv, pa ako je tako onda ćemo Aliju pridružiti Osmanu.” Ovo je jasan dokaz da Alija, r.a., s tim ubicama i smutljivcima nije imao nikakav dogovor niti ih je na bilo koji način pomagao.

Tada se za riječ javio Abdullah ibn Sebe’ i rekao: ”Ako ubijete Aliju onda će se oni svi ujediniti protiv vas i pobiti vas.” Onda je jedan od njih predložio da se svi vrate u svoja plemena, da se primire i napuste sve dotadašnje aktivnosti. Međutim, ni to se nije svidjelo Abdullahu ibn Sebe'u, pa je rekao: ”Ako Alija uspije uspostaviti vlast, on će vas sakupiti iz svih krajeva i poubijati vas.”

Abdullah ibn Sebe’ je bio poput šejtana koji im je vodio projekat. Na kraju im je predložio da se podijele u dvije skupine, da se jedna u toku noći pridruži vojsci iz Kufe, tj. Alijinoj vojsci, a druga da ode kod vojske iz Basre, da zapodjenu kavgu unutar vojski, pa da onda oni koji su se pridružili Alijinoj vojsci poviču: ”Napala nas je vojska iz Basre!”, a oni koji su se pridružili vojsci iz Basre da poviču: ”Napala nas je vojska iz Kufe!”

Što su naumili to su i ostvarili. U toku noći pobijeno je mnogo ljudi i sa jedne i sa druge strane i stekao se dojam da su se međusobno sukobile Alijina i Aišina vojska. Tada je već bilo kasno za bilo kakav pokušaj dogovora, obje strane su mislile da je ona druga izdala ugovor i onda je došlo do strašne i krvave bitke koja je u povijesti islama poznata kao Bitka kod deve.

Deset hijada mrtvih u međumuslimanskom sukobu

Bitka kod deve počela je u srijedu, 15. džumadel-uhra 36. h.g., ili 7. decembra 656. godine po Isau, a.s. Kada je Alija, r.a., vidio kako se muslimani krvnički ubijaju, povikao je: ”Da sam bogdo umro prije dvadeset godina!” Zatim je počeo da viče: ”Allahovi robovi, prestanite, prestanite!” No, nije bilo koristi. Onda je zagrlio svoga sina Hasana i rekao mu: ”Sine, da ti je bogdo babo umro prije 20 godina.” Hasan mu je rekao: ”Babo, ja sam te odvraćao od ovoga.” Alija, r.a., mu je rekao: ”Sine, ni sanjao nisam da će se moja odluka u ovo pretvoriti.”

U toj bici sreli su se Ammar ibn Jasir i Zubejr ibn Avvam na suprotnim stranama. Kolio su samo puta ratovali jedan pored drugog protiv mušrika pod Poslanikovom, s.a.v.s., zastavom, od Bedra pa do oslobađanja Mekke i pohoda na Tebuk. Ammar je tada imao 90, a Zubejr 75 godina. Iako je Zubejr imao priliku da u toj bici ubije Ammara, nije imao snage da podigne ruku na onoga sa kojim je zajedno gradio islamsku državu, a eto dočekali su dan kada su obojica učestvovali u njenom rušenju.

Prilikom tog susreta, Zubejr je upitao Ammara: ”Hoćeš li me ubiti, Ebu Jakzan?” Ammar ga je udario kopljem po leđima, a nije okretao oštricu prema njemu, rekavši: ”Neću te ubiti, Ebu Abdullah.” U tom trenutku Zubejr se pobojao da ne bude u nasilničkoj skupini koju je opisao Poslanik, s.a.v.s., kada je rekao Ammaru: ”Teško tebi, Summejin sine, ubit će te nasilnička skupina!”

Toga dana Alija je tražio Zubejra i Zubejr mu je izašao u susret. Prišao mu je toliko da su se vratovi njihovih konja dodirivali. Onda je Alija, r.a., upitao Zubejra, r.a: ”Zubejre, zar ti ne voliš Aliju ibn Ebi Taliba?” Zubejr je odgovorio: ”Kako da ne volim svoga amidžića i brata u vjeri?!” Na to mu je Alija, r.a., rekao: ”Sjećaš li se Zubejre riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućenih tebi: ‘Tako mi Allaha, borit ćeš se protiv Alije i učinit ćeš mu zulum.’ Zubejr je odgovorio: ”Sjećam se dobro tih Poslanikovih riječi, samo što sam ih bio zaboravio dok me evo ti nisi upozorio na njih. Tako mi Allaha, neću se boriti protiv tebe.” I Zubejr, r.a., je istog trenutka napustio poprište bitke razdvajajući safove svoje vojske.

Kada je to vidio njegov sin Abdullah, rekao mu je: ”Okupio si vojsku, a sada ih napuštaš?!” Zubejr mu je odgovorio: ”Allaha mi, ja se neću boriti protiv Alije.” On je sa svojim slugom krenuo prema Mekki i na mjestu ”Vadus-Siba”, nekoliko milja od Basre, sreo ih je Amr ibn Džurmuz, koji je bio u Alijinoj vojsci, pa je tražio da zajedno s njima putuje i Zubejr je prihvatio.

Kada je došlo vrijeme namaza, Zubejr je predvodio namaz i kada je izgovorio početni tekbir, Amr ibn Džurmiz je prišao i ubio ga, a zatim je uzeo njegovu sablju i odnio je Aliji, misleći da će se Alija obradovati tome. Saznavši da je Zubejr ubijen, Alija je žestoko plakao i podižući Zubejrovu sablju, govorio je: ”Ova sablja je neprestalno otklanjala nevolje od Poslanika, s.a.v.s.”

Odbio je primiti Amra ibn Džurmuza, rekavši: ”Obradujte Zubejrovog ubicu vatrom.” Kada je to čuo, Amr ibn Džurmuz je uzeo sablju i sâm sebe ubio i tako vatru nastanio.

Talha se toga dana borio svojom lijevom rukom jer mu se desna ruka bila osušila usljed zadobijenh rana na Uhudu dok je branio Poslanika, s.a.v.s. Na kraju ga je odnekuda pogodilo koplje i pao je mrtav. Oni koji mrze Emevije kažu da ga je ubio Mervan ibn Hakem, što je obična laž.

Tako su svoj dunjalučki život završili Talha i Zubejr, dvojica ashaba koji su među prvima primili islam i cijeli život se borili pod zastavom islama. Historičari spominju da je Bitka kod deve bila bitka u kojoj je naviše ljudi ostalo bez ruku i nogu.

Pošto se, do tog trenutka, Aiša, r.a., nije pojavljivala na poprištu bitke, Ka'b ibn Sevr, kadija Basre otišao je kod nje i tražio da izađe pred muslimane i zaustavi daljnje prolijevanje krvi.

Ona je poslušala i izašla je na poprište bitke u svojoj nosiljci koju je nosila njena deva, a zatim se obratila muslimanskim vojskama, riječima: ”Sinovi moji, sjetite se Sudnjega dana!” Nakon toga je naredila Ka'bu ibn Sevru da podigne Kur'an ne bi li prestali da se tuku. Kada je on to uradio neko ga je pogodio strijelom i na licu mjesta je poginuo. Aiša je tada ušla usred zaraćenih strana i oko njene deve vodila se žestoka bitka, pa je stoga bitka nazvana Bitka kod deve.

Poginulo je sedamdeset muslimana koji su čuvali njezinu devu, a onda je Ka'ka ibn Amr predložio da se ubije Aišina deva, a da se pazi da Aiši, r.a., ništa ne bude. Među onima koji su branili i štitili devu bio je Abdullah ibn Zubejr koji je tog dana zadobio 37 rana.

Na kraju je Alijina skupina uspjela zaklati devu i kada se to desilo ljudi okupljeni oko Aiše, r.a., počeli su bježati sa bojnog polja. Alija, r.a., je naredio da se zaštiti nosiljka u kojoj je bila Aiša, r.a., i da niko ne smije ispaliti strijelicu u tom pravcu.

Nakon toga, prišao joj je Ammar ibn Jasir, koji je, kako smo kazali, imao 90 godina, a Aiša, r.a., je tada imala 45 godina, i upitao je: ”Kako si, majko?” Ona je odgovorila: ”Nisam ja tebi majka.” Ammar je uzvratio: ”Jesi, tako mi Allaha, makar ti to poricala.”

Zatim je prišao Alija, r.a., poselamio Aišu, r.a., i upitao: ”Kako si, majko?” Odgovorila je: ”Dobro, hvala Allahu.” Alija je dodao: ”Allah ti se smilovao, majko!” ”I tebi, Alija”, odgovorila je. Onda su došli svi uglednici iz Alijine vojske i poselamili majku vjernika.

Nakon što se bitka završila, Aiša, r.a., shvatila je da je napravila grešku, pa je kasnije, kada god se sjetila toga, plakala i govorila: ”Da sam bogdo umrla prije toga.” Alija je naredio da se Aišina, r.a., nosiljka, zajedno s njom, odnese u kuću Abdullaha ibn Halefa el-Huzaija, najuglednijeg muslimana u Basri, i odredio je posebnu stražu pored te kuće.

Zatim je otišao da vidi mrtve sa obe strane i dok je gledao taj strašni prizor gorko je plakao. Ugledao je Talhu ibn Ubejdullaha, sjeo je pored njegovog mrtvog tijela i rekao: ”Ebu Muhammede, srce mi je slomljeno zbog tebe.” Među mrtvima je prepoznao i Talhinog sina Muhammeda, prišao mu je i plačući rekao: ”Ovo je onaj što smo ga zvali Sedžad”, zbog mnoštva sedždi i dobrovoljnih namaza.

Alija je naredio da se naoružanje i sve ostale stvari vojnika koji su ratovali na Aišinoj strani, odnese u mesdžid i da svaki od njih dođe po svoje stvari ne bojeći se da će mu se nešto loše desiti. Naredio je također da se liječe ranjeni sa obje strane i da se ne gleda ko je bio na kojoj strani. Na kraju je Alija, r.a., otišao u kuću gdje je bila Aiša, r.a., kako bi pripremio i organizirao njen siguran povratak u Mekku. Odredio je 40 najuglednijih žena iz Basre da joj budu pratnja, a sa njom je još bio njen brat Muhammed i Ammar ibn Jasir. Čuo je Alija dvojicu smutljivaca kako psuju i vrijeđaju Aišu, pa je naredio da se bičuju sa 100 udaraca.

Bitka kod deve je zapravo bila bitka u kojoj nije bilo pobjednika, svi su bili poraženi, jer su muslimani ubijali jedni druge. U toj bici poginulo je 10.000 muslimana, po pet hiljada na obje strane. Bila je to prava tragedija i katastrofa ogromnih razmjera. Veličina te katastrofe najbolje dolazi do izražaja kroz usporedbu te međumuslimanske bitke i najvećih bitaka koje su muslimani vodili protiv Perzijanca i Bizantinaca. Naprimjer, u Bici na Kadisiji poginulo je 8.500 muslimana koji su ratovali protiv perzijske vojske koja je brojala 120.000 vojnika, a u Bici na Jermuku, poginulo je 3.000 muslimana protiv Bizantinaca kojih je bilo 200.000. Dakle, u jednom međumuslimanskom obračunu poginulo je skoro jednako muslimana kao u dvije najveće bitke u povijesti islama. Je li nam sada jasno šta znači smutnja i kakve su njene posljedice?

Nastaviće se…

Saff.ba

I dio:  Doći će vrijeme u kojem ćete poželjeti kupiti smrt ako bi bila na prodaju

II dio: Smutljivci su Osmanov, r.a., veličanstveni poduhvat sakupljanja Kur'ana u mushaf proglasili grijehom

III dio: Čuvajte se fitne koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi

IV dio:  Osman r.a. na udaru smutljivaca

V dio: Vojska smutljivaca odlazi u Medinu po Osmanovu, r.a., glavu

VI dio: Mučko ubistvo trećeg pravednog halife, Osmana, r.a.

 VII dio: Plamen smutnje nije se ugasio ni nakon što je Alija, r.a., izabran za halifu