Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić/ Saff, br. 40.
Kad govorimo o mesdžidu i njegovoj ulozi i pravilima koja su vezana za mesdžid, onda moramo znati da je njih postavio i objasnio Allahov Poslanik, s.a.v.s., kroz svoju poslaničku praksu. Mesdžid je u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bio mjesto za ibadet i odgoj. Iz njega su potjecale najznačajnije ideje i on je bio stjecište i rasadnik korisnog znanja, ibadeta, džihada, itd. Mesdžid je ostavio neizbrisiv trag u izgradnji islamske ličnosti i njene pripreme za kuću vječnosti. On je bio škola Allahovog Poslanika, s.a.v.s., iz koje su izišle najbolje generacije u historiji čovječanstva.
Iz te škole je izišao najbolji učenik Muhammeda, s.a.v.s., Ebu Bekr, r.a., i njegov zamjenik i savjetnik Omer, r.a., i plemeniti ashab, kojeg su se stidjeli meleki, Osman ibn Affan r.a. i jedan od najučevnijih i najhrabrijih ljudi uopće, Ali ibn Ebi Talib r.a.
Tu školu uspješno je završio veliki i nenadmašni vojskovođa Halid ibn Velid, zatim neprikosnoveni muhadis – Ebu Hurejre, veliki pobožnjak Ebu Zerr, muftija islamskog umeta Abdullah ibn Omer, muffesir islama Abdullah ibn Abbas, znameniti mislilac Selman Farisi, intelektualac nevjerovatne pronicljivosti Amr ibn As, vrli pjesnik Hasan ibn Sabit, nadareni govornik Sabit ibn Kajs i mnogi drugi ashabi. U mesdžidu za koji kaže Allah, dž.š.: “Džamija čiji su temelji već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha, dž.š., zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu. U njoj su ljudi koji vole da se često peru, a Allah voli one koji se mnogo čiste.” (Et-Tevba, 108.)
Te generacije odgajane su u mesdžidu o kojem je islamski pjesnik pjevao:
Pitaj mesdžid, čiji se to bokovi pokreću u ibadetu
i ko to, pet puta na dan, čelom na zemlju pada,
pred Allahovom veličinom, reći će ti – muslimani.
Pitaj mesdžid ko je taj iz čijih usta je potekao živi govor,
najljepši savjet i dirljiva hutba.
I ko je taj ko sa njegova mimbera nudi najbolji program generacijama,
i ulijeva iman iz njegovog mihraba u ljudska srca – reći će ti – muslimani.
Pitaj mesdžid, ko je taj ko iz njega pravdu širi među ljudima
i poziva u život, ponos i sreću, reći će ti – muslimani.
Izvor duhovnog i moralnog preporoda
Muhammed, a.s., je kroz život u mesdžidu nudio najbolji program i najbolje rješenje za život. On je pokrenuo mozgove i pameti na razmišljanje, a srcima je ponudio mudrost i uputu.
Iz mesdžida je Poslanik, s.a.v.s., slao brigade vjernika i opremao i odgajao vojsku istine, koja će se suprotstaviti sljedbenicima laži i zablude.
Civilizacijski, kulturni i svaki drugi napredak u vrijeme Allahovog Poslanika, a.s., počinjao je iz mesdžida. Svjetlo istine i pravde zračilo je svoje zrake iz mesdžida. Allah, dž.š., za graditelje i održavatelje mesdžida, veli: “Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na Pravom putu.” (Et-Tevba, 18.)
Šta u stvari znači održavanje ili izgradnja mesdžida (imaretul mesdžid)?
Učenjaci ehli sunneta vel-džema'ata kažu da imaretul mesdžid može značiti jedno od dvoje:
a) ili podizanje i izgradnju mesdžida u ime Allaha, dž.š., kako kaže Resul s.a.v.s.: “Ko sagradi mesdžid u ime Allaha, dž.š., makar kolik gnijezdo ptice, Allah će mu sagraditi dvorac u Džennetu.”,
b) ili izgradnju (oživljavanje) mesdžida zikrom, veličanjem Allaha, džš., korisnim znanjem i naprednim djelovanjem. Dakle oni koji grade mesdžide da služe svojoj svrsi jesu iskreni Allahovi robovi.
Mi ne živimo sa mesdžidom i u mesdžidu jedan dan u sedmici, već cijeli život, jer smo mi ummet koji je vezan za mesdžid. Naš život, naše aktivnosti i djelovanje kreću iz mesdžida.
Uzvišeni Allah je objavio: “U džamijama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni.” (En-Nur, 36.-37.) To su, dakle, oni koji Allaha veličaju neprestano. To su Allahovi štićenici, sljedbenici la ilahe illallah, sljedbenici vječne Risale, oni koji osvajaju srca i pameti prije utvrđenja i gradova. Oni koji u srcima grade minbere istine. Oni su sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., do Sudnjeg dana.
Prva osobenost i značajka mesdžida jeste to što je on vezan za Allahovu objavu. Resulullah, s.a.v.s., kada je učinio Hidžru u Medinu, prvo što je uradio bila je izgradnja mesdžida. On je sagradio mesdžid i učinio ga najvećim univerzitetom za izučavanje akide (vjerovanje), ahlaka, govorništva, idejnog puta, itd.
Rekao je Ali Tantavi: “Zar je vrijednost mesdžida samo u pet dnevnih namaza? Zar je vrijednost mesdžida u sedmičnom okupljanju muslimana radi džuma-namaza? Zar je vrijednost mesdžida u nekoliko minuta razgovara pri susretu u njemu? Ne. Vrijednost, značaj i uloga mesdžida je puno veća od toga.”
Zbog toga je jedan drugi islamski učenjak rekao: “Muslimani neće izgubiti snagu i značaj sve dok budu vezani za Kur'an i mesdžid.”
Muhammed, s.a.v.s., nas je naučio da mesdžid ima ulogu škole (univerziteta), jer je Poslanik, s.a.v.s., prije svega poslat kao mualim – učitelj.
U jednom hadisu on je rekao: “Primjer onoga sa čime me je Allah poslao od upute i znanja je kao primjer rodne kiše.” (Buhari, Muslim)
Muhammed, s.a.v.s., je jednog dana ušao u mesdžid i vidio dvije skupine ljudi. Jedna skupina je sjedila i upućivala dove Allahu, dž.š., spominjala i veličala Allaha, a druga skupina je učila nauku, raspravljala i postavljala pitanja učenjacima. Kada je to vidio Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Ova skupina pobožnjaka traži od Allaha i ako hoće dat im, a ako hoće uskratit će im. A ova druga skupina traži znanje, a ja sam poslat kao mualim” i sjeo je sa ovom drugom skupinom.
Njegova da'va se temeljila na ilumu (znanju), ali uz iman (vjerovanje), jer je znanje bez vjerovanja obmana i to je obično saznavanje golih činjenica. To nije put islama, već put onih koji žele da ljude odvoje od vjere, mesdžida i Kur'ana. To je put onih koji govore da se islam (vjera) suprotstavlja znanju i koji zagovaraju nakaradnu ideju “caru carevo, Bogu Božije”, želeći na taj način da vjeru odvoje od života i svega onoga što život znači. To su oni koji žele da od mesdžida naprave zavije, beživotne i uklete (samostane) u kojima se neće smjeti govoriti o politici, ekonomiji, društvenim problemima, odgoju omladine, izgradnji zdravog društva na temeljima Allahove objave, itd., već samo o abdestu, namazu, zekatu, postu i hadžu i onome što je kao ibadet (vjerski obred) usko vezano za mesdžid. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je koristio mesdžid za prijem i doček izaslanika, vladara, uglednih skupina i pojedinaca i tu ih upoznavao sa suštinom islamskog učenja i pozivao ih da prihvate islam kao jedinu i ispravnu vjeru i jedino ispravan program života, jer je islam, kako kaže Sejjid Kutb: “Vjera koja je u podudarnosti sa ovim svijetom i ona je ta koja čisti i liječi ljudska srca.” I većinu svog poslaničkog života Muhammed, s.a.v.s., je proveo u mesdžidu poučavajući i savjetujući ljude. Mesdžid je bio mjesto gdje se Poslanik, s.a.v.s., dogovarao sa muslimanima o najvažnijim i najkrupnijim pitanjima i problemima. Tu je izdavao fetve i naredbe i odatle slao vojsku u borbu protiv širka i kufra. Kršćanski mislilac Morison, rekao je: “Nije nikakvo čudo što je Bog poslao Muhammeda kao poslanika, i prije njega je slao poslanike. Već je čudo to što je on 40 godina živio kao nepismeni čovjek, a onda je odjedanput postao najbolji govornik, sudija, vladar i učitelj.” I uistinu je tako, jer da je pisao prije toga, rekli bi: “Ti si napisao Kur'an!”, da je znao čitati, rekli bi svi: “Čitao si prijašnje knjige i suhufe i na osnovu toga si sastavio Kur'an.”
A islamski pjesnik Ševki, rekao je o Poslaniku s.a.v.s.: “Tvoj brat Isa, a.s., je pozvao mrtvog i on je oživio, a ti si čitav jedan narod oživio i podigao iz pepela.”
Otišao je u mesdžid i Allah zna kad će se vratiti
Mesdžid je u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bio i minber za hutbe i govor koji je ostavljao neizbrisiv trag na ljudska srca. A najbolji govornik bio je upravo Muhammed, s.a.v.s., i jedna od njegovih mnogobrojnih mudžiza (čuda) i dokaza njegovog poslanstva jeste belaga – savršen i jezgrovit govor. O tome je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Zaista mi je dat jezgrovit govor.”
Pored toga što je Muhammed, s.a.v.s., učinio mesdžid mjestom ibadeta i hutbi, dočeka delegacija, možemo slobodno reći da je mesdžid u to vrijeme bio i klub islamskih pjesnika i književnika. Resulullah, s.a.v.s., je jednog dana približio minber pjesniku Hasanu ibn Sabitu i rekao: “Vrijeđaj ih (mušrike), Hasane, Allah će te pomoći Džibrilom!” Pitao ga je jedanput Poslanik, s.a.v.s.: “Kakvo je tvoje stanje, Hasane, u odnosu na nevjernike?” On je odgovorio: “Allahov Poslaniče, moj jezik je takav da ga staviš na kamen, kamen bi raspuknuo, a da ga staviš na kosu, obrijao bi je.”
Imam Buhari bilježi slučaj kada je Omer, r.a., ušao u mesdžid i zatekao Hasana gdje recitira svoje stihove, pa ga je Omer, r.a., srdito pogledao, a Hasan mu je rekao: “Ja sam, Omere, recitirao svoje stihove u vrijeme onoga koji je bolji od tebe.”, aludirajući na Poslanika, s.a.v.s., a Ebu Hurejre je na to dodao: “Istinu je rekao Hasan.” Ne možemo a da ne spomenemo i poznati slučaj natjecanja u pjesništvu, u mesdžidu Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Naime, jednog dana su predstavnici iz plemena Benu Temim došli sa svojih sedam pjesnika, među kojima je bio, u to vrijeme, nenadmašni pjesnik Zeberkan ibn Bedr. Poslanik, s.a.v.s., ih je pozvao u islam, a oni su to odbili, rekavši: “Nećemo to učiniti dok ne pobijedimo tvoje pjesnike.” Muhammed, s.a.v.s., je prihvatio taj izazov i sedmorici mušričkih pjesnika suprotstavio je svog pjesnika Hasana ibn Sabita, koji je “do nogu” potukao pjesnike Benu Temim. Muhammed, s.a.v.s., je tako pobjeđivao nevjernike u pjesništvu i govorništvu, kao što ih je pobjeđivao sabljom na bojnom polju. Jedna od važnih uloga mesdžida jeste da su se tu odgajale i pripremale poznate islamske vojskovođe, kovala se vojna strategija i pripremala muslimanska omladina koja je nakon toga krenula u oslobađanje ljudi iz robovanja ljudima u robovanje Gospodaru ljudi i iz tjeskobe dunjaluka u prostranstvo dunjaluka i Ahireta. Omladina koja je nosila barjak istine i pronosila svjetlo islama, svjetlo la ilahe ilallah Muhammedu rresulullah. Zato nimalo ne čudi predaja vezana za prve generacije, a koja govori o njihovom ispravnom shvatanju islama i uloge mesdžida kao institucije islama.
Naime, prenosi se da, kada bi musliman dođi kod drugog muslimana radi posjete ili neke potrebe, i ako ga ne bi nađi kod kuće, njegova žena bi, ako bi on bio na pijaci reci: “Otišao je na pijacu i brzo će se vratiti.”, a ako bi bio u mesdžidu reci bi: “Otišao je u mesdžid i Allah zna kad će se vratiti.” To je bilo tako, jer su Allahov Poslanik, s.a.v.s., i halife poslije njega iz mesdžida slali muslimane u džihad na Allahovom putu, radi poziva – da've u islam, jedino priznatu vjeru kod Allaha, dž.š., i sa tog blagoslovljenog puta neki od njih su se vraćali nakon nekoliko mjeseci ili godina, a neki se nikada nisu vratili. Otišli su na Ahiret tražeći Allahovo zadovoljstvo i nagradu i Allah, dž.š., je uslišao njihove dove. Zbog ispravnog razumijevanja islama i njegove primjene u životu i zbog ispravnog razumijevanja uloge mesdžida, kao velike institucije islama, prve generacije muslimana su obilježile historiju čovječanstva, a historiju islama posebno, velikim pobjedama i uspjesima na svim poljima i u svim sferama života i ljudskog djelovanja. Oni su bili preteče i prethodnici duhovnog, naučnog i kulturnog napretka čovječanstva, s kojim se ponose i s kojim će se ponositi sve generacije muslimana do Sudnjeg dana. Nažalost, u našem vremenu mesdžid je izgubio svoju pravu ulogu i on ni izdaleka ne služi svojoj svrsi, što je najbolji pokazatelj stanja u kojem se nalazi i životari islamski ummet danas. Onoga dana kada su muslimani zapostavili Allahovu knjigu – Kur'an, i kada su skrenuli sa staze na kojoj ih je ostavio Muhammed, s.a.v.s., čije su noći jednako svijetle kao i njeni dani, kada je mesdžid, umjesto žive, djelotvorne, islamske institucije postao kulturno-historijski spomenik, čijem se vanjskom izgledu i obliku posvećuje daleko veća pažnja od suštinske uloge koju bi trebao da ima mesdžid, tada su muslimani doživjeli kako duhovni i moralni, tako i kulturno-civilizacijski sunovrat i umjesto da budu vođe i nosioci napretka i istinskih vrijednosti, zadovoljili su se ulogom slijepih sljedbenika tuđeg, ma kako to tuđinsko bilo nazadno i nemoralno. Zato ne čudi to što se islamski ummet danas nalazi na ”repu” ljudske karavane i što je njihova snaga u društvu mizerna i beznačajna.
