Piše: Ayman Otoom / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Mi ostajemo zato što je to naša zemlja, zato što je to naša vjera, i zato što nam je naređeno da se borimo protiv neprijatelja koji je okupirao našu zemlju, svim raspoloživim sredstvima. Ostajemo jer znamo kako se boriti i kako se oduprijeti, i ničemo uprkos tuzi i boli kao što ruže niču i izranjaju iz stijene, voljom koja ne poznaje i ne priznaje poraz, i odlučnošću koja nimalo ne slabi.
Kolju nas u svakoj kući i naselju. Ubijaju nas u šatorima nakon što su nam srušili kuće, izgladnjuju nas, pljačkaju, pale, terorišu, oru našu zemlju projektilima, ali i pored svega toga, mi ostajemo.
Rekli su da su ”očistili” sjever Gaze od naroda i snaga otpora, i zbrisali ih, a danas su snage otpora niknule na sjeveru Gaze kao da su iznikli iz krvi šehida koji su ranije poginuli. Iznikli su iz zemlje kao da su ponovo stvoreni, i počeli su polahko proučavati kretanje okupatorskih vojnika i tenkova, i gađati ih i uništavati kao muhe.
Koriste bombe koje nisu eksplodirale, dodajući im svoj nježni dodir i poljubac pun ljubavi, a zatim ih šalju cionistima da među njima eksplodiraju. Da, mrski okupatori i zločinci! Mi nemoguće, uz Allahovu pomoć, činimo mogućim, a od metka uperenog u naša prsa pravimo i stavljamo mine pod vaše noge da vas uništimo.
Krv naših prethodnika je gorivo za one koji dolaze, pa su uzaludni vaši pokušaji da nas eliminirate. Zar vam nismo ranije rekli: ”Gaza će biti groblje okupatora.”
Mi na sjeveru Gaze, kao i na jugu, vaša smo kobna sudbina i vaša kobna smrt, i nemojte misliti da tamo neće procvjetati ruža koju ste ovdje zgazili. Pogledajte u nebo i vidjet ćete nas kako se pretvaramo u sablasti koje vas prate i u snu i na javi, pa kako onda da se spasite?!
Mi volimo naše šehide i poštujemo ih, i zbog toga se iznova rađamo i ne umiremo, i naš broj se povećava, a ne smanjuje se. Krv naših šehida je gorivo revolucije. Njena iskra je svjetiljka u mraku, a njen miris je putokaz u pustinji. Ako bi neko od nas poginuo kao šehid, njegova krv bi vodila desetine drugih da slijede njegov primjer.
Svaki borac među nama žudi za Allahovim zadovoljstvom, pa kako vi, cionistički okupatori, da mu stanete na put. On izvršava svoju dužnost odbrane bez pitanja o vremenu oslobođenja. On umire časno i ne živi poniženo.
Naš izbor je borba – ne spavale oči kukavičke! Naš put je džihad – nebili ponosni kolebljivci i izdajnici! Možda ćemo ostati sami, a kad je to većina bila uz sljedbenike istine?!
Mi smo Halid ibn Velid i Ka'ka ibn Amr, Ebu Ubejde i Al-Kassam, S'ad i Zejd, Abdullah i Džafer, naše zastave su vodič zbunjenih, naši glasovi su uši neodlučnih, a naša krv su oči izgubljenih.
Ako budemo svjedočili pobjedi, radovat ćemo se dok smo još živi, a ako pobjeda bude odložena i ostvare je naša djeca i unuci, mi ćemo se radovati pobjedi pod zemljom.
Mi smo tu da ostanemo, o okupatori, ma koliko ste vojske mobilizirali i okupili, i ma koliko nas zastrašivali i jurili po tlu Gaze kao zvijeri, i mislili da ste u stanju da nas pobijedite i zbrišete sa lica zemlje. Mi smo tu da ostanemo, a vi ćete nestati. Zar u to uopće sumnjate?!
