Autor: Daniel Wagner / Huffingtonpost
Zapadni mediji s pravom se fokusiraju na dva kritična aspekta tragedije Rohingya – humanitarnu krizu i neuspjeh Aung San Suu Kyi da javno kritizira vladinu politiku etničkog čišćenja
Ukratko, to je priča o pohlepi, novcu i moći. Pozadina nasilja u državi Rakhine (Arakanu) je višeslojna, a njeni korijeni se nalaze u neuspjehu britanske kolonijalne vlasti da riječ ‘Rohingya’ uključi u popise sačinjavane u, tada, britanskoj koloniji, što je kasnije korišteno da lažno karakteriziraju Rohingya kao ilegalne imigranate iz susjednih zemalja, koji nemaju historijskih korijena u Burmi. To, naravno, nije istina, ali na temelju toga i bivši vojni režim i trenutna demokratski izabrana vlada negiraju pravo Rohingya na državljanstvo, strogo ograničavaju njihovu temeljnu sloboda kretanja i pravo glasa.
Suu Kyi se našla u nezavidnom položaju: dok ističe svoju podršku nenasilnim političkim promjenama, u isto vrijeme opravdava snažnu vojnu prisutnost u Arakanu time da Rohingya ne poštuju „vladavina pravila”. Suu Kyi je bila vrlo sretna kada je prikazivana kao ikaona borbe za ljudska prava u vrijeme dok je bila politički zavorenik, ali otkako je postala de facto vođa zemlje, kada su u pitanju Rohingya, ona se s pravom može smatrati slabim političarem kojeg kontrolira vojska. Čini se da su zapadnjaci bili u krivu kada su je uzdigli na pijedestal ikone ljudskih prava.
Njena šutnja, svakako, doprinosti povećanju tragedije Rohingya, ali glavni krivci za takvo stanje su vojni vladari koji su decenijama otimali velika prirodna bogatstva i resurse zemlje. Vojska je odbila da se odreknu svoje moći dopuštajući tanki veo demokratije s izrazito vrlo malim „d“ i nastavljajući rasprodavati državne resurse raznim zemljama u svijetu, i to je krajnji razlog konstantne brutalne kampanje nasilja nad Rohingyama.
Da u državi Rakhine nema prirodnih bogatstava, i da nije tako strateški važna za transport nafte i plina u Kinu i izvan nje, možda vlada ne bi vršila toliko nasilje nad Rohingyama. Ali, istina je da su zemlje iz cijelog svijeta uključene u iskorištavanja prirodnih resursa iz Mijanmara općenito, a posebno iz države Rakhine.
Na primjer, u 2013. godini Kina je završila izgradnju plinovoda kroz Mijanmar koji prolazi kroz državu Rakhine. Rezultat je to ugovora na 30 godina koncesije, koji su potpisali sa mijanmarskom vojskom. U kleptokratiji kakva je Mijanmar, takav ugovor koji vrijedi više milijardi dolara je važniji od svega ostalog.
Saudijska Arabija je, također sa burmanskim i kineskim vladama uzela učešće u industrijalizaciji i distribuciji prirodnih resursa u državi Rakhine.
Saudijska Arabija i neke od njenih manjih susjeda u Arapskom zaljevu duboko su uključeni u mijanmarsku naftnu industriju od 2011. godine, kada su Rijad i Peking potpisali Memorandum o razumijevanju kojim se Kina obavezala da će osigurati 200.000 barela sirove nafte dnevno kroz kinesko-burmanski naftovod.
Ujedinjeni Arapski Emirati, također, imaju koristi od procvata naftne industrije u državi Rakhine. Katar je 2014. godine započeo transport metana u Kinu preko Mijanmara.
Sve to pokazuje kako Burma ima veoma važnu ulogu u povezivanju Kine i arapskih zaljevskih zemalja.
S obzirom na to koliki je novac u pitanju, teško je zamisliti da će vojska ikada odustati od moći ili dopustiti da njihov način vladavine gvozdenom pesnicom zamijene ljudska prava. Iz tog razloga vlada će i u budućnosti, sa ili bez Suu Kyi, nastaviti svoju politiku prema Rohingyama.
Jasno je da je Suu Kyi napravila dogovor s vragom kako bi ostala na svojoj poziciji, ali veliki dio svijeta mora se zapitati: nije li cijena toga, jednostavno, previsoka.
Čini se da vojska Mijanmara neće stati sve dok potpuno ne iskorijeni Rohingya iz države Rakhine.
Preveo: Abdullah Nasup
Daniel Wagner je osnivač Country Risk Solutions, direktor Risk Cooperative, i autor knjige “Virtual Terror”.
