Američko-izraelski publicista Miko Peled rođen je u poznatoj cionističkoj porodici i odgojen na cionističkim idealima židovske države, međutim porodični život odveo ga je na put koji će ga transformirati u borca za prava Palestinaca i zagovornika jedne demokratske države u kojoj će Palestinci i Židovi živjeti kao ravnopravni građani.
Njegov otac, Matti Peled, bio je vatreni zagovornik cionizma i oficir izraelske vojske koji je kasnije postao jedan od poznatih izraelskih mirovnih aktivista.
Odrastanje u Jerusalemu, kao sin istaknutog general-majora u izraelskoj vojsci, bila je velika stvar za Miku Peleda. “Stalno sam doživljavao da mi govore: O, ti si sin Mattija Peleda”, rekao je Miko Peled za MEMO. “Mnogo puta je to bilo u pozitivnom kontekstu, ali mnogo puta i u vrlo negativnom.”
Otišavši u penziju, Matti Peles je počeo da se sastaje sa članovima PLO-a i bio je jedan od prvih zagovornika rješenja na temelju dvije države.
“Biti sin Mattija Peleda odjednom je postala loša stvar”, priča Miko, jer je ‘postao ljubitelj Arapa’.”
Njegov otac posvetio je život promoviranju ideje o uspostavljanju dvije države i ubjeđivanju PLO-a da odustanu od oružane borbe i prihvate takvu soluciju, ali Miko smatra da takvo rješene nije održivo niti pravedno.
“Iz današnje perspektive, to je katastrofalno za Palestince, jer danas smo tu gdje jesmo zbog činjenice da su oni odustali od oružane borbe.”
“Ja mislim da su on (Matti Peled) i njegova grupa bili naivni. Oni su vjerovali da možete obuzdati ovaj kolonijalistički projekat židovskih doseljenika. Ali, njihov kolonijalizam ne možete obuzdati, možete ga samo nadjačati sa više snage”, kaže Peled.
Put svoje transformacije Peled donosi u svojoj knjizi The General’s Son: Journey of an Israeli in Palestine objavljenoj 2012. godine.
Geografski to je vrlo kratko putovanje, jer Izrael je Palestina, što mnogi ljudi ne shvataju”, kaže Peled i nastavlja, “ali putovanje iz privilegovane sfere, gdje je sve čisto i sigurno, putevi asfaltirani, imate puno vode, vaša prava su osigurana, u sferu gdje su potlačeni, okupirani, oni kojima je njihova imovina oduzeta, je ogroman put – mentalno, emocionalno i politički.”
Peled je doživio transformaciju od kolonizatora do emigranta u Palestinu.
Kada dolazite kao kolonizator imate osjećaj da ste bolji od domicilnog stanovništva, a kada dolazite kao imigrant onda cijenite zemlju u koju ste došli, objašnjava.
“Što moje putovanje duže traje – a još uvijek traje – to više otkrivam, više učim… stječem razumijevanje i poštovanje za palestinsko iskustvo i palestinsku realnost, za Palestinu kao zemlja, kao narod, kao kulturu.”
Naseljeničke kolonije i realnost jedne države
Antikolonijalnu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a broj 2334, usvojenu u decembru prošle godine i pozive političkih lidera da se zaustavi širenje doseljeničkih kolonija Peled smatra “vrhuncem hipokrizije”. “Kolonizacija nije počelo jučer”, kaže i dodaje. “Kolonizacija Palestine na otetoj palestinskoj zemlji počela je 1948.”
“Država Izrael već sedam decenija provodi projekat doseljeničkih kolonija i sad odjednom međunarodna zajednica otkriva da postoji problem?!”
Peled je mišljenja da je široko rasprostranjena izgradnja kolonijalnih naselja širom okupirane Zapadne obale kreirala relnost gdje postoji samo jedna država, pogotovo nakon što je Izrael 1967. godine okupirao kompletnu Zapadnu obalu i Gazu.
“To je realnost današnjice. Prema tome, je li to jedna ili dvije države? Ponekad je šokantno koliko je glupo voditi razgovor i iznositi argumente o rješenju dvije države, jer od samog početka ovdje se radi o samo jednoj državi, koja je država aparthejda.”
“Zapadna obala više ne postoji”, naglašava. “Svako ko je svjestan situacije u Palestini zna da Zapadna obala ne postoji već dugo vremena.”
Peled tvrdi da je Izrael počeo integraciju Zapadne obale sa ostatkom Izraela i prije nego što je rat 1967. godine bio završen.
“Čitava sela, čitavi gradovi, čitave zajednice na Zapadnoj obali bile su uništene od strane izraelskih buldožera i na tim mjestima je započeta izgradnja doseljeničkih kolonija za Židove, kao što je rađeno svuda drugdje.”
Država aparthejda
“Država Izrael je država jednog naroda u kojoj za drugi narod postoji set posebnih zakona. Za mene kao židova važe zakoni liberalne demokratije, ali za Palestince koji su državljani Izraela postoji niz rasističkih zakona. Na Zapodnoj obali, odnosno onome što bi trebala biti Zapadna obala, za Židove važe civilni zakoni Izraela, dok se prema palestincima odnosi prema posebnim vojnim zakonima”, objašnjava Peled.
Palestinci s izraelskim državljanstvom, često nazivani izraelskim Arapima, što se tiče Izraela, govori Peled, “oni nemaju ulogu u viziji zemlje Izraela, države Izrael, židovske države. Oni nemaju pravi identitet, nemaju stvarnu vezu sa zemljom ili nešto slično tome.” “Ponekad je tako čudno čuti: Pa, mi imamo manjine.”, dodaje ukazujući da su Palestinci tretirani kao građani drugog reda.
Kao primjer Peled navodi razliku između načina na koji se država odnosi prema nalozima za rušenje objekata, opisujući kako će vojska odmah doći i srušiti arapski objekat koji se gradi bez dozvola.
“Pola ljudi (Židova) koje znam imaju kuće i dodatke u svojim domovima koji su rađeni bez dozvole”, kaže. “To je realnost, jer je birokratija tako komplicirana, ali ne možeš ni u snu vidjeti kako naoružani vojnici dolaze pod punom borbenom spremom i ruše kuće u židovskom gradu. Godinama će se po sudu povlačiti vaš predmet prije nego što nekome padne napamet da izda naredbu za rušenje vašeg objekta.”
U slučaju Gaze, Peled kaže da je Izrael suočen s dva izbora: “Popraviti problem, što znači omogućiti izbjeglicama da se vrate i obnoviti im porušene objekte, ili nastaviti s ubijanjem.” Zbog toga, kaže, Izrael “s vremena na vrijeme mora izazivati eskalacije” i napadati Gazi.
“Postoji opasnost za Izrael iz Gaze, ali to nije vojna prijetnja, to je prijetnja izraelskom legitimitetu, jer ova humanitarna katastrofa je direktan rezultat stvaranje države Izrael. Izrael to ne može dopustiti”, objašnjava izražavajući svoje nezadovoljstvo reakcijom međunarodne zajednice na sve to.
“Ne znam kako svijet, kako bilo ko može biti tako naivan, glup, da prihvati ovaj masakr nevinih, nenaoružanih, bezopasnih civila i da to može nazvati samoodbranom.”
Peled kaže da Izraelci nikada ne bi priznali Palestincima njihova prava i pravo na zemlju. “Za izraelsko društvo, Izrael je 1967. godine završio osvajanja ili povratak naše zemlje njenim pravim vlasnicima – Židovima, i to je kraj priče. Nema Palestine, nema Palestinaca u izraelskoj svijesti. Samo Izrael”, naglašava on. “Logika kojom se vode je: dokle god mi ubijamo više njih nego oni nas, bit ćemo u redu. Nema vizije dalje od toga.”
Pokret BDS (Boycott, Divestment and Sanctions)
Kao veliki pristalica BDS (bojkot, lišavanje i sankcija) pokreta, Peled vjeruje da će ovaj pokret biti zapamćen kao “jedna od glavnih sila koje su na kraju dovela do oslobođenja Palestine.” “Nijedan rasistički režim nikada nije dobrovoljno otišao”, tvrdi on,” i oni se neće promijeniti ako ne osjete posljedice za svoje postupke. “Nametanje bojkota i sankcija državi Izrael je moralno ispravno. To je način doprineseš promjeni.”
“Transformacija rasističkog, kolonijalističkog, apartheid režima u demokratiju je izvodljiva, i to u relativno kratkom roku. Samo trebamo djelovati.”
Nedavno je izraelski parlament odobrio kontroverzni zakon kojim se svakome ko podržava BDS pokret zabranjuje ulazak u zemlju. To pokazuje kako je ovaj režim potpuno nedemokratski”, objašnjava Peled.
“To je kao i u svim drugim nedemokratskim režimima koji troše svoje resurse na opstanak režima – ne za prava i dobrobit ljudi, i ne za demokratiju”, dodaje, ističući da vlada sada mora ispitati svaku osobu koja dolazi u zemlju, uključujući i posjetioce Židove koji su do sada smatrani “sigurnim” i prolazili su samo površne provjere.
“Oni pokušavaju da izjednače BDS sa terorizmom i antisemitizmom”, zaključio je on, “jer su shvatili da je to prava opasnost za njih.” “To je, naravno, besmislica”, dodaje konstatirajući da su zahtjevi BDS-a “potpuno razumni”. “Povratak izbjeglica koje je međunarodna zajednica već prihvatila, kraj vojnog režima na Zapadnoj obali i Gazi i jednaka prava za Palestince koji žive u izraelskim granicama iz 1948. Šta bi moglo biti razumnije od toga?”
Peled vjeruje da će sud o današnjoj generaciji u budućnosti biti formiran na osnovu toga kakav su stav imali o Palestini, baš kao što se danas o ljudima iz perioda šezdesetih do osamdesetih donosi sud na osnovu njihovog odnosa prema Vijetnamu, građanskim pravima, aparthejdu.
“Mislim da bismo svi željeli, kad nas naša djeca ili unici budu pitali, da možemo odgovoriti: ‘Bili smo na strani pravde’.”
Pripremio: Abdullah Nasup
