Razgovarao: N. Botić
Navršilo se dvadeset i tri godine od genocida u Prijedoru, stravičnog progona, zarobljeništva i pokolja više hiljada nevinih Bošnjaka i Hrvata iz ovog nekoć pitomog krajiškog grada. Kakav je položaj povratnika danas, kako su danas žrtve zloglasnih logora Keraterm i Trnopolje, te s kakvim se problemima razgovarali smo s Mirsadom Duratovićem, predsjednikom Udruženja logoraša „Prijedor 92“.
Saff.ba: Gospodine Duratoviću, prošle su dvadeset i tri godine od genocida u Prijedoru. Nažalost, stravični zločini iz 1992. godine se čine zaboravljenim, malo ih ko spominje. Jesu li Bošnjaci zaboravili prijedorske žrtve?
Duratović: Nama koji se bavimo ovom problematikom čini se kao da se Bošnjaci stide prijedorskog genocida. Malo se medijske pažnje poklanja svemu što se desilo, posebno u ovom poslijeratnom periodu tako da su priče o zločinima u Prijedoru jako teško dopirale do šire BH javnosti. Mnoge medijske kuće iz čitavog svijeta su pravile reportaže o prijedorskom genocidu, dok su naše medijske kuće tu priču svele na jednu ili dvije minute u nekoj informativnoj emisiji.
Kada su u pitanju izabrani politički predstavnici Bošnjaka koji bi trebali da stanu u prvu liniju odbrane žrtava genocida često zbog nekih političkih i međustranačkih dogovora u lokalnim skupštinama ali i entitetskim i državnim parlamentima okreću leđa žrtvama genocida.
Saff.ba: Kakav je danas položaj povratnika Bošnjaka u RS, a posebno porodica nestalih, te preživjelih žrtava rata?
Duratović: Žrtve zločina nesrpske nacionalnosti u ovom entitetu nisu priznate kao takve. Sva zakonska rješenja su diskriminatorska prema tim žrtvama i onemogućavaju im stjecanje statusnih prava u ovom entitetu. U izvještajima Vlade RS o broju nestalih i ubijenih iz ovog entiteta uopće se ne spominju žrtve ne srpske nacionalnosti.
Žrtvama zločina se ne dozvoljava obilježavanje mjesta stradanja i zatočenja, zabranjuju im se pojedine komemoracije pa ide se čak dotle da se njihove komemoracije nazivaju pogrdnim imenima. Sve ove pojave nažalost ostaju bez zvanične osude državnih institucija, ali i onih koji bi trebali da stanu u zaštitu ovih žrtava rata što opet daje prostor onima koji to čine da ta diskriminacija iz dana u dan bude sve izraženija.
Saff.ba: Kako je danas živjeti u Prijedoru i uopće kakve su perspektive za budući život?
Duratović: O problemima povratnika bi se moglo jako opširno pisati, a svi se oni mogu svesti pod jednu riječ i jedan uzrok, a to je institucionalna opstrukcija povratka sa svih nivoa vlasti.
Neki će reći da je Prijedor danas jako moderan, lijep, uspješan grad, grad koji je po mnogo čemu može biti primjer drugim lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini, i po lijepom ali i po onom manje lijepom i u tome su u pravu.
Međutim, današnji Prijedor se ne može ni u kom pogledu uporediti sa onim prijeratnim. Grad Prijedor je izgubio mnogo toga. Prijedoru prije svega,ono što je najbolnije i nepopravljivo, nedostaju njegovi ljudi, oni koji su davali dušu ovom gradu. Budući život, odnosno perspektive za budući život nemože biti ako se gradi na lažima o prošlosti i ako se lokalna zajednica i njeno stanovništvo ne suoči sa ratnim zločinima, ne osudi i distancira se od onih koji su činili zločine u njihovo ime.
Saff.ba: Kako sačuvati od zaborava uspomenu na prijedorske žrtve (šta mogu poduzeti mediji, škole, državne i entitetske vlasti)?
Duratović: Uspomenu na prijedorske žrtve možemo sačuvati podizanjem memorijalnih centara koji će svojim postavkama i edukativnim sadržajima prenositi budućim generacijama istinu o prijedorskom genocide. U tom pravcu zadatak medija je da se posvete dokumentovanju priča preživjelih svjedoka i produkciji što više dokumentarnih filmova o svemu onom što se dešavalo ovdje te da dok još uvijek traju sudski procesi za ratne zločine mnogo više medijskog prostora ustupe istima kako bi lokalne zajednice u kojima su počinjeni ratni zločini saznale punu istinu.
Mi do danas nemamo niti jedan tematski dokumentarac o logoru Omarska ili bilo kom drugom logoru.Sve što je do sada urađeno bilo je onako generalno o prijedorskim zločinima, površno i bez mnogo detalja.
Kada su škole u pitanju, naš obrazovni sistem bi trebao prepisati recimo praksu njemačkog obrazovnog sistema ili praksu obrazovnog sistema bivše Jugoslavije.Ove malo starije generacije se sjećaju obaveznih ekskurzija i posjeta mjestima ratnih zločina i stratištima iz Drugog svjetskog rata. Zašto toga nema danas?
Niti jedna škola nije se pokazala zainteresovanom da posjeti neki od bivših logora u Prijedoru iako mi iz udruženja logoraša stojimo svima na raspolaganju da ih provedemo i ispričamo priču o istima. Mi imamo neke škole i univerzitete iz inostranstva koje dovode svoje studente u Prijedor i zajedno s njima organizujemo posjete logorima i šehidskim mezarjima, ali naših škola nema nažalost. Mi kao da želimo da što prije zaboravimo ono što nam se desilo, a to je jako opasno jer znamo svi šta se dešava onima koji zaboravljaju.
I na kraju, politika i političari treba da kroz institucije sistema obezbijede zaštitu žrtava rata i preživjelih svjedoka. Treba da stave van snage sva zakonska rješenja koja idu na štetu žrtava rata i koja su diskriminatorska prema žrtvama rata. Mi danas imamo čitav set zakona i budžeta od lokalnog pa do entitetskog nivoa koji diskriminišu žrtve rata na nacionalnoj osnovi, a na državnom nivou imamo recimo Zakon o nestalim osobama koji je po svojim odredbama jako dobar ali se u najvećoj mjeri ne sprovodi jer postoje neke opstrukcije na entitetskom nivou.
