Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada su Mongoli počeli svoj pohod na muslimanske zemlje, prvi gradovi koje su napali bili su Semerkand, zatim Buhara, pa Merv (ovi gradovi su pali u mongolske ruke 1220 i 1221 godine), te drugi veliki muslimanski gradovi u Centralnoj Aziji i okolnim područjima.
Jedan za drugim padali su muslimanski gradovi, muslimanska krv je tekla po ulicama, džamije su uništavane, biblioteke su spaljivane, svetinje su oskrnavljene, a žene i djeca raseljavani. Međutim, nije čudo samo ono što su Mongoli uradili, već je mnogo čudnije ono što su sâmi muslimani uradili.
Naime, dok su muslimanski gradovi do temelja uništavani i spaljivani, susjedni gradovi su stajali po strani i gledali.
Stanovnici svakog grada, govorili su: ”Mi nismo strana u ovom ratu. Mi smo sigurni i nemamo nikakve veze sa onim što se dešava. Zašto se nisu predali?” “Ovi muslimani su ubijeni jer su se suprotstavili Mongolima, a mi želimo mir, a ne rat.”
Svaki od njih je mislio da je siguran dok nije došao njegov red. Svi su živjeli u iluziji koja se zvala: “lažna sigurnost”. Mongoli nisu ostavili nikoga, ni grad, ni kuću, ni dijete, ni ženu, ni starca. Prošli su kao bujica, samo ih je sablja mogla zaustaviti, a muslimani ovih gradova su, nažalost, zanemarili svoje sablje, pa su osjetili oštrice neprijateljskih sablji na svojim vratovima.
Semerkand je pao, a Buhara je ćutala.
Buhara je pala, a Merv se nije ni pomjerio.
Kada je Nišapur uništen, muslimani Bagdada su govorili: ”Nišapur nije naša stvar.” Sve dok uragan nije došao do muslimanske prijestolnice, Bagdada.
Kada je Bagdad pao, njegovi stanovnici nisu našli nikoga da im pomogne, baš kao što ni oni nisu pomogli muslimanima u gradovima koji su pali prije Bagdada. I desilo im se ono od čega bi dijete u jednom trenu osijedilo.
Muslimanski historičari, poput Ibn Esira i drugih, navode prizore od kojih se ledi krv u žilama. Naime, Mongoli bi okupili hiljade muslimana u Bagdadu, zatim bi ih poredali u redove, a onda bi jedan mongolski vojnik (samo jedan mongolski vojnik!!!) išao pored njih i ubijao ih sabljom redom, jednog po jednog muslimana, dok su ostali sjedili i čekali svoj red u tišini i čuđenju. Nisu se opirali, nisu se suprotstavljali, nisu se pomjerali, kao da su se pomirili sa svojom sudbinom, nakon što su iznevjerili sebe i svoju braću. Oni su zapravo dva puta ubijeni, jednom kada su se bojali Monogola više nego Allaha, a jednom kada su ćutali na zločin koji se dešavao njihovoj braći u susjednim gradovima.
A šta je sa nama muslimanima, danas?! Zar ne vidimo da se ponavljaju iste scene i prizori kao iz vremena mongolske najezde?! Muslimanski gradovi su opkoljeni, milioni muslimana, od Palestine, preko Sirije, Iraka i drugih muslimanskih država, su raseljeni, cionističke horde (Mongoli našeg vremena), ubijaju muslimane Gaze, žene, djecu i starce, ruše džamije, bolnice i škole, a mnogi muslimani oko Gaze, u Egiptu, Jordanu, Saudijskoj Arabiji, i drugim muslimanskim državama, govore: ”To nije naša stvar!”
”Ovo se nas ne tiče!”
”Pripadnici snaga otpora su pogriješili, jer su odlučili da se bore, a mi želimo mir, samo mir, i nemamo nikakve veze sa ratovima.”
”Stanovnici Gaze su sami ušli u rat. Mi imamo sporazum sa Izraelom.”
”Političke i vojne vođe u Gazi sarađuju sa šiijskim Iranom.”
”Musliman u kaburu neće biti pitan za muslimane Gaze, već će biti pitan zašto se nije čuvao mokraće prilikom obavljanja male nužde.”
”Hamas slijedi ideju Islamske braće (Ihvanul-muslimin), a to je zabludjela ideja.”
Hoćemo li i mi čekati svoj red kao što su muslimani Bagdada čekali svoj, ili ćemo se probuditi prekasno, kad ne budemo mogli naći nikoga da zaustavi zulum koji nam se čini, jer ni mi nismo spriječili zulum i zločin koji se čini nad muslimanima Gaze.
Historija nas je naučila da neprijatelj ne pravi razliku među muslimanima (mi Bošnjaci to najbolje znamo) i da oni koji ćute ne preživljavaju, jer šutnja ne može zaštiti od neprijateljskih sablji. A onaj ko iznevjeri i izda svog brata muslimana danas, sutra neće naći nikoga da mu pomogne kad se neprijateljsko zlo sruči na njega.
