Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Imam el-Bejheki i imam et-Taberani bilježe predaju od Ibn Burejde el-Eslemija, koji je kazao: ”Jedan čovjek je uvrijedio Abdullaha ibn Abbasa, pa mu je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao:
‘Ti mene vrijeđaš, a ja posjedujem tri osobine: kada naiđem na ajet iz Allahove Knjige i spoznam njegovo značenje, poželim da svi ljudi znaju o njemu ono što ja znam.
Kada čujem da neki muslimanski vladar pravedno vlada i sudi, obradujem se zbog toga, iako možda nikada neću imati priliku da on sudi u mom slučaju.
Kada čujem da je kiša pala na neko područje gdje žive muslimani, obradujem se zbog toga, iako tamo nemam nijedne životinje koja bi pasla travu i od koje bih imao koristi.”’
Ibn Abbas nas uči da veličina nije u tome da čovjek brani svoje ime od uvreda, već da brani vrijednosti koje uzdižu vjerničku dušu iznad prizemnih obračuna. Veličina nije u tome da se dokazujemo ljudima, već da ostanemo vjerni onome što Allah voli.
Ko posjeduje ovakav duh, njega uvreda ne pogađa, jer mu je srce zauzeto nečim većim: znanjem, pravdom i samilošću. Mjerilo imana jeste da se obradujemo tuđem dobru i da nas rastuži nepravda koja je pogodila drugoga, iako nas lično nije dotakla.
Znanje nije ničiji monopol
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: ”Kada naiđem na ajet, poželim da svi ljudi znaju o njemu ono što ja znam.”
Koliko je to daleko od današnjeg stanja, kada ljudi često znanje pretvaraju u oružje nadmenosti i samodopadljivosti, u sredstvo isticanja i prestiža. Pravi učenjak zna da je svako znanje dar od Allaha i da je ono emanet za koji će čovjek biti pitan na Sudnjem danu, a ne privatno vlasništvo i monopol. Zato istinska radost znanja nije u tome da drugi ostanu neznalice, već da ljudi saznaju istinu kako bi je slijedili.
Radost zbog pravde, pa makar nas lično ne dotakla
”Kada čujem da neki muslimanski vladar pravedno vlada i sudi, obradujem se zbog toga, iako možda nikada neću doći u situaciju da presuđuje meni po bilo kojem pitanju.”
Ovo je znak čistog srca. Jer vjernik voli da se pravda proširi, bez obzira hoće li on lično imati koristi od toga. Ako se srce raduje kada pravda pobijedi, makar i na drugom kraju svijeta, to je dokaz da je to srce ispunjeno imanom.
”Kada čujem da je kiša pala na neko područje gdje žive muslimani, obradujem se zbog toga, iako tamo nemam nijedne životinje koja bi pasla travu i od koje bih imao koristi.”’
Koliko je to uzvišeno! Danas smo često zarobljeni logikom interesa: radujemo se samo onome što nama lično donosi korist. A Ibn Abbas nas uči da se prava veličina mjeri sposobnošću da se radujemo tuđem dobru, iako od njega nemamo lične koristi.
Poruka današnjim muslimanima
Ova priča nije samo anegdota iz života plemenitog ashaba, Abdullaha ibn Abasa, već ogledalo u kojem svako od nas treba pogledati svoje srce. Jesmo li ljudi koji se raduju samo vlastitom dobru i uspjehu, ili ljudi čije srce pulsira za cijeli ummet? Jesmo li oni koji se raduju tuđem znanju, pravdi i samilosti, ili oni koji stečeno znanje koriste radi ostvarivanja dunjalučkih interesa i koje usrećuje samo vlastita korist?
Koliko bi stanje ummeta promijenilo nabolje kada bismo usvojili ovakvu širinu srca? Kada bismo se obradovali svakom hajru i pobjedi muslimana bez obzira gdje on živio, i kada bismo tugovali zbog svake nepravde i zločina koji se čini nad mislimanima bilo gdje u svijetu. To je duh ummeta, da se radujemo zajedno, da tugujemo zajedno i da učimo dove jedni za druge.
Zapamtimo, veličina nije u tome da se hvalimo svojim znanjem i da pobijedimo druge u raspravi, već da pobijedimo vlastiti ego. A najveća pobjeda je da nam srce postane toliko veliko da u njemu ima mjesta za radost zbog svakog dobra muslimana i za tugu zbog svake nepravde prema muslimanima.
