Moj Mitke je kao moja Bosna

717
Mitke je kao moja Bosna

“Mitke, znaš da nije dobro,pokupi porodicu i dođite kod mene svi, Višegrad će popaliti, molim te dođi imaš gdje…” kažem ja preko telefona 92. ratne u Bosni. “Aki,sad za sad sam dobro nisu nas dirali, radim u bolnici i bit će dobro, javit ću ti se legendo moja, javit ću se, javit ću se”. Zovem ponovo broj sljedeći dan , broj u Višegradu..zovem, zovem…
Zločin strašan zločin je počinjen u Višegradu 92., genocid. Više ne zovem jer nema veza nikakvih sa Višegradom. Tamo su mi ostali Mitke, Sejo , Zijo i druge studentske kolege, tamo mi je Bosna.
Nema ih, nema ih niti njih niti drugih, niti glasa, niti biko čega, nema ih. Moj Mitke je bio dobar drugar, dobar i doktor, bio bolji od drugih, bio kao Višegrad, više od grada. Bolan sam i žalostan što nisam mogao pomoći više, baš sam bolan i žalostan zbog Višegrada. Rat melje sve i uzima što hoće pa tako i moj Vakuf. Krvi bola, svuda, baš svuda, težak i krvoločan rat, baš težak..
Moj grad nestaje od hrvatske artiljerije, sve se ruši i ubija. Dolazi Vašingtonski sporazum, dolazi mir, Hrvatska prestaje vršiti agresiju na Bosnu, lakše je, sad su samo zlikovci preko Drine napadači, bit će bolje za Bosnu.
“Akife imaš paket dobio si iz vana “,kaže mi neki kurir 95. Otvaram paket, u kartonu i na vrhu prave čokolade, prave čokalade, pa majice, pa lijekovi,p a opet neke stvari drage, pa unutra pismo.
A u pismu, između ostakog, piše. “Dragi moj Aki, živ sam i dobro sam sad, ovo su ti lijekovi za tvoju majku a ovo su čokalade za tvoju djecu. Onaj dan sam bio dežurni u bolnici i četnici me tražili kući, sve su ispreturali, tražili mene, nisu me našli. Ubili su mi oca, izveli ga u dvorište i ubili, vidjele su i komšije, ubile mi oca. Mene i majku je moj drug Srbin uspio prebacit u Užice pa u Makedoniju a poslije sme se prebacili u Njemačku.”
Moj Mitke je živ, moja legenda. Kako sam bio sretan, hvala ti Milostivi.
Njegov babo je bio na pragu svoje kuće koju nije htio napustit, veliku mu rahmet.
Moj Mitke , roker u duši i srcu, više nikad nije zapjevao pjesmu, nikad i nikad…
Hvala Bogu živ je i radi kao doktor u Njemačkoj. On je nešto kao Višegrad, više od grada ali i kao i onaj Srbin što ga spasi više od Srbina .

Što zborim. Valja nam biti čovjek, valja djecu učiti da postoji dobro i zlo , valja živjet u istini. Moj Mitke je čovjek koji nikad nije znao zlo misliti, moj Mitke je kao moja Bosna!