Piše: Šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Oni koji vjeru shvataju samo kao nasljedstvo kojim se ponose i hvale, a potom žive prema svojim niskim prohtjevima i strastima, zaboravljajući ili svjesno zapostavljajući Allahovo pravo kod njih, takvi nikada neće spoznati i ostvariti pobjedu.
Zato je Allah, govoreći o protjerivanju Jevreja plemena Benu Nadir iz njihovih naselja, rekao: ”Da nije bio već odredio da će biti protjerani, Allah bi ih još na ovome svijetu kaznio; ali, njih na onome svijetu čeka patnja u ognju, zato što su se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljali; a onoga ko se Allahu suprotstavi Allah će, zaista, strahovito kazniti.” (El-Hašr, 3.-4.)
Kur'anski kontekst dalje pojašnjava tu neposlušnost i prkos zbog kojeg su izazvali Allahovu srdžbu.
Istinski vjernici su oni koji strahuju od Allahove kazne, žure Njegovom zadovoljstvu, boje se samo Njega i ne obaziru se na prijekor prijekornika.
Jesu li Jevreji bili takvi? Nipošto. U njihovom opisu je rečeno: ”Oni se više boje vas nego Allaha, zato što su oni ljudi nerazumni.” (El-Hašr, 13.)
Oni se boje svega, osim Allaha! U opisu njih stoji i to da su pohlepni na život, rastrgani vlastitim interesima i pohotama: ”Samo u utvrđenim gradovima ili iza zidina oni se protiv vas smiju skupno boriti. Oni su junaci u međusobnim borbama. Ti misliš da su oni složni, međutim, srca su njihova razjedinjena, zato što su oni ljudi koji nemaju pameti.” (El-Hašr, 14.)
To je moral poraza. A kakav je bio moral prvih muslimana? Oni su opisani kao pobožnjaci noću, a ratnici danju; tražili su ahiret kao što drugi traže dunjaluk, i borili se na Allahovom putu poput čvrstog bedema.
Misliš li da bi se promjenom uloga među narodima, zamjenom njihovih morala i ponašanja, promijenili i rezultati? Ne, nikako!
Oni koji se okite moralom pobjede, pobijedit će. A oni koji nose moral poraza, izgubit će.
Ko god zamišlja da Allah daje prednost jednom narodu samo zbog imena ili porijekla, iako tone u porok i zabludu, taj će skupo platiti cijenu svoje zablude, svojom krvlju i ugledom. Allahova objava i historija svjedoče o tome.
U prošlosti i sadašnjosti javljale su se različite rasističke ideologije koje u svojoj suštini poriču vjeru, dok je spolja koriste kao zastor. Ali pred Allahom takve obmane nemaju nikakve vrijednosti.
Fašizam je, pod izgovorom vraćanja rimske slave, želio Sredozemno more pretvoriti u rimsko jezero, pa je poslao svoje legije da kolju muslimane Libije i pripremao se za pohod na Nilsku dolinu. Nacizam je tražio apsolutnu dominaciju arijevske rase, prezirući sve ostale. Cionizam je, pod barjakom Tore, zamislio vladavinu svijetom nakon rušenja Mesdžidul-Aksa'a i gradnje hrama na njegovim ruševinama.
Isto tako, arapski nacionalizam, koji Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, vidi samo kao ”nacionalnog junaka”, a ne kao poslanika svim ljudima, i koji stavlja sekularizam ispred Poslanikove, sallallahu aljehi ve sellem, objavljene upute, ne razlikuje se suštinski od fašizma, nacizma i cionizma.
Možemo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, okititi svim slavama ovoga svijeta, ali ako zaniječemo poslanstvo za koje ga je Allah odabrao, naše nevjerstvo time nije umanjeno ni za atom. Vjerujemo u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, samo onda kada njegovi principi postanu temelj ličnog, društvenog i državnog života.
Oni koji su u prošlosti progonili Benu Israil i izvojevali nad njima jasne pobjede bili su, kako opisuje sura El-Hašr, dvije skupine: muhadžiri, koji su se odrekli svojih domovina radi vjere, i ensarije, koji su otvorili svoja srca i kuće svojoj braći u vjeri. Njihovo zajedništvo utemeljeno je na Objavi i oslobođeno svih oblika plemenske ili etničke pristrasnosti.
Uzvišeni je rekao: ”I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu – to su, zaista, pravi vjernici.
I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti.” (El-Hašr, 8.-9.)
Gdje je, u ovom veličanstvenom nasljeđu, mjesto za oholost zbog porijekla i zapostavljanje Objave? Kada ljudi zaborave na svoga Gospodara i odbace Njegovu uputu, On ih prepušta njihovim vlastitim slabostima, pa će se međusbno trgati kao zvijeri u šumi: lav ubija vuka ili vuk lava, lisica ubija psa ili pas lisicu. A zatim slijedi povratak Allahu.
U istoj suri nalazi se i jedinstven poziv: ”O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.” (El-Hašr, 18.)
Opći pozivi na bogobojaznost i pripremu za Sudnji dan česti su u Kur'anu, ali ovdje su naglašeni kao podsjetnik na ono što su Jevreji svjesno odbacili.
Naime, u Petoknjižju, koje je osnova njihove Tore, nema jasnog govora o ahiretu: nema poziva u Džennet, niti upozorenja na Džehennem. Čudno je da vjerska knjiga ne govori o besmrtnosti duše, o prolaznosti dunjaluka i o životu poslije smrti. Kakva je to vjera? To je bliže filozofiji Marxa i Sartrea, i drugih robova materije i poricatelja Boga, nego vjeri koja povezuje zemaljsko s vječnim.
