Izvor: Adminsitracija portala www.almoslim.net, šejha dr. Nasira el-‘Umera
Uspostava islamskog hilafeta na zemlji je bio i ostao san i želja svakog muslimana. A kako i ne bi, kada je to radosna vijest kojom je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, obradovao islamski ummet u hadisu kojeg prenosi Huzejfe, radijallahu ‘anhu: ”Imat ćete poslanstvo (poslaničku vlast) onoliko koliko Allah bude htjeo, a zatim će ga Alah uzdići. Nakon toga, imat ćete hilafet (islamsku vlast), koji će počivati na principima poslanstva, onoliko koliko Allah bude htjeo, a zatim će i njega Allah uzdići. Zatim ćete imati nasljednu vladavinu, onoliko koliko Allah bude htjeo, pa će i ona proći. Poslije nasljedne vladavine imat će te period tiranske vlasti, ali će i nju Allah uzdići. Na kraju ćete ponovo imati vlast utemeljenu na principima poslanstva.” (Ahmedov Musned, br. 18 406. Vjerodostojnim ga je ocijenio El-Albani u Es-Silsile es-Sahihe, 3/6.).
Međutim, način na koji je ovih dana tzv. Islamska država u Iraku i Šamu proglasila hilafet, otvara mnoga legitimna pitanja i nameće mnoge dileme oko samih detalja, koji su pratili cijeli ovaj događaj, od kojih je najvažnije pitanje: izbora halife i davanja prisege izabranom halifi. Islamska država u Iraku i Šamu proglasila je uspostavu nečega što oni nazivaju ”islamskim hilafetom”, imenovala osobu koju se navodno zove Ebu-Bekr el-Bagdadi, ili Ebu-‘Abdullah Ibrahim Es-Samurrai, za vrhovnog halifu svih muslimana gdje god oni bili i uputila otvoreni poziv ostalim džihadskim grupacijama da mu daju prisegu. Glasnogovornik IDIŠ-a Ebu-Muhamed el-‘Adnani izjavio je u audio poruci, objavljenoj na nekim internetskim portalima, da je ovaj proglas samo provođenje odluke najvišeg upravnog tijela u organizaciji, kojeg čine ugledne ličnosti, vojni zapovjednici i Vijeće šure, ili ehlu-l-halli ve-l-‘akdi (kompetentne i meritorne osobe, nosioci prava na donošenje važnih odluka i rješenja) kako ih oni nazivaju. Prvo i najvažnije pitanje koje se samo po sebi nameće: Gdje je halifa kojeg je su izabrali vaši ”ehlu-l-halli ve-l-‘akdi” (meritorne i kompetentne osobe)? Pokažite nam ga, ako uopće postoji. Kako je moguće i pomisliti, akamoli zahtijevati od kompletnog muslimanskog ummeta da dá prisegu anonimnoj osobi? I ako bi to stvarno neko htjeo, gdje će to učiniti? Da li se prisega, kao jedno od najosjetljivijih pitanja u islamskom ustavnom pravu, može dati osobi koja se niti jednom nije pojavila u javnosti. Ako zakonski staratelj nema pravo dati saglasnost za brak njegove štićenice (kćeri ili sestre) sa anonimnom osobom, kako onda neko može zahtijevati od islamskog ummeta da upravljanje njegovom sudbinom prepusti čovjeku kojeg nikada nisu ni vidjeli ni čuli?, kao što je to lijepo primjetio dr. Abdulkerim el-Bekkar. Također, zašto IDIŠ u jednom ovako ozbiljnom pitanju nije konsultovao druge džihadske grupacije u Iraku i Šamu, i tako postupio po principu ”međusobnog (institucionalnog) savjetovanja” (šure), bez kojeg je izbor halife nezamisliv. Svima je poznato je da tim grupacijama pripadaju velike zasluge u borbi protiv Asadovog režima i značajan udio u najnovijim velikim pobjedama u Iraku. Štaviše, IDIŠ je samo jedna od tih grupacija i zašto bi oni, isključivo, polagali pravo na proglašenje hilafeta?
Ko su te meritorne i kompetentne osobe (ehlu-l-halli ve-l-‘akdi) koje su stale iza Bagadadijevog izbora? Zašto se ne objave njihova imena i biografija? Da li spadaju među priznate islamske učenjake i zadovoljavaju li uvjete koje su postavili islamski pravoznalci za ehlu-l-halli ve-l-‘akdi? Ili trebamo sve to zanemariti i dati prisegu anonimnom čovjeku kojeg su opet izbarali anonimni ”stručnjaci”? Poznati šafijski učenjak El-Maverdi u svom kapitalnom djelu El-Ahamu-l-sultanijje, str. 44, spominje tri uvjeta koja moraju ispunjavati ehlu-l-hali ve-l-‘akd: a) da su pošteni, pravični i čestiti; b) da posjeduju znanje koje će im omogućiti da odrede ko zaslužuje i ispunjava uvjete vođstva; c) da su osobe od ispravnog mišljenja i mudrosti što će im omogućiti izbor osobe koja je najpodobnija za vođstvo i najsposobnija za upravljanje općim interesima. Zašto je odabran baš ovaj trenutak za proglašenje hilafeta? Zašto se nije čekalo oslobođenje Sirije i Iraka, a pogotovo kada se zna da se mudžahidi nalaze pred vratima Bagdada? Zar nije bilo preče usmjeriti energiju na oslobađanje okupiranih sirijskih i iračkih teritorija nego na besplodne rasprave i razmimoilaženja do kojih je dovelo IDIŠ-evo jednostrano proglašenje hilafeta? Nakon svega, ne možemo se oteti dojmu da su jednostranost i isključivost u donošenju odluka i djelovanju osnovna i najprepoznatljivija karakteristika Islamske države u Iraku i Šamu. Obvezivanje svih muslimana prisegom njihovom emiru El-Bagdadiju i negiranje šerijatskog legitimiteta svim ostalim džihadskim grupacijama i islamskim institucijama je samo jedna od najjasnijih manifestacija te jednostranosti i isključivosti.
