Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan od temeljnih uzroka dekadence islamskog ummeta, poniženja i kriza u koje smo zapali, jeste vjerski formalizam. Štaviše, neću pogriješiti ako kažem da je jedna od prvih osobina iskrivljenog vjerovanja savršeno poznavanje vanjskih oblika i forme vjere, dok se istovremeno zapostavljaju unutarnje, suštinske istine i intencije Allahove vjere i Objave.
To je zato što neki ljudi sklope savez sa svojim nefsom i prohtjevima, a onda priđu vjeri kako bi iz nje uzeli ono što im se teorijski dopada ili što im praktično odgovara.
Ali kada pitanje vjerovanja postane stvar iskrenog odnosa prema Allahu, hrabrog i nepokolebljivog uzdizanja Njegove riječi, i kada Objava treba da postane vodič i predvodnik na ličnom i na društvenom nivou, tada nestaje tog žara i entuzijazma, i umjesto odlučnog suprotstavljanja zabludi i njenim kolovođama, te zulumu i neprijateljskim napadima na islam i muslimane, počinje pokazivanje ravnodušnosti i neutralnosti, pa čak i blagonaklonosti prema neprijatelju, zbog straha od njegovog zla.
Živimo u vremenu kada muslimani paze na mnoge vanjske manifestacije vjere, a među njima ima i skupina koje su spremne međusobno se sukobiti oko sporednih vjerskih pitanja.
Kur’an se danas mnogo uči, pridaje se velika pažnja njegovom pravilnom i melodičnom učenju, ali njegove naredbe i propisi se zanemaruju, pa kakva je onda korist od toga za islam i muslimane?
Ovaj čudan i nerazuman odnos prema Allahovoj Knjizi vraća se na vezanost za vanjštinu, za ono što ne traži trud, ne testira karakter i ne nosi sa sobom nikakvu istinsku vrijednost.
Kada su, u vrijeme Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem, poslaničke misije, neki ljudi govorili da im njihova briga o Allahovoj Kući i gostoprimstvo koje su ukazivali hadžijama daje veći ugled i čast u odnosu na one koji su slijedili Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Allah je objavio ajete koji su razbili tu iluziju i jasno pokazali ko su oni koji zaista zaslužuju počast i najveću nagradu.
Naime, u predaji od Nu'mana ibn Bešira, radijallahu anhu, navodi se da je on rekao: ”Bio sam pored minbera Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno sa grupom ashaba, pa je jedan od njih rekao: ”Ne marim ako ništa drugo ne budem radio nakon što sam primio islam, osim da napajam hadžije!”
Drugi je rekao: ”Naprotiv, održavanje Mesdžidul-harama je preče!”
A treći je rekao: ”Ne, džihad na Allahovom putu je bolji od onoga što ste vi spomenuli!”
Tada ih je hazreti Omer, radijallahu anhu, ukorio i rekao: ‘Ne podižite svoje glasove pored minbera Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego, kada klanjam džumu, ući ću kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i upitat ću ga za ono oko čega se razilazite. Pa je to i učinio, i tada je Allah, objavio ajete: ”Zar smatrate da je onaj koji hodočasnike vodom napaja i koji vodi brigu o Časnome hramu ravan onome koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovu putu bori? Nisu oni jednaki pred Allahom. A Allah neće ukazati na Pravi put onima koji sami sebi nepravdu čine. U većoj su časti kod Allaha oni koji vjeruju i koji se iseljavaju i koji se bore na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje; oni će postići što žele.” (Et-Tevba, 19-20.)
Nisu li se današnji Arapi, pogotovo njihovi vladari i ostale vođe i uglednici, zadovoljili čuvanjem i održavanjem Mesdžidul-harama i napajanjem hadžija, zapostavljajući džihad na Allahovom putu i pomaganje potlačenim muslimanima, i zar današnji Arapi ne podsjećaju na predislamska arapska plemena Gasanije i Munziroviće.
Naime, Arapi su u predislamsko doba (džahillijjet) bili podijeljeni u dva politička entiteta pod kontrolom tadašnjih kolonijalnih sila ili imperija. To su: Gasanije (pod vlašću Bizantijskog carstva) i Munzirovići – dinasitija u Hiri, potomci kralja Munzira (pod vlašću Perzijskog carstva). Bizantinci i Perzijanci su ih koristili kao marionete. Raspirivali su sukobe između njih kako bi ostali slabi, podijeljeni i poslušni. Politika ”zavadi pa vladaj” tada je harala pustinjom Arapskog poluostrva.
Arapi su ratovali – ne za sebe, ne za vjeru, ne za istinu, već za tuđe interese i ciljeve. To stanje je trajalo dok nije došao islam, koji ih je oslobodio potčinjenosti, da bi ubrzo postali sami svoji gospodari, ali i gospodari i vođe cijelog svijeta nakon što su srušili Perziju i Biznatiju, imperije kojima su nekada služili.
Danas su Gasanije i Munzirovići opet tu, samo u novim odorama. Neki su saveznici Amerike, drugi cionističkog entiteta, treći Francuske i Engleske, četvrti Rusije, itd.
I opet, kao nekada, imaju vojske, ali ne za oslobađanje Kudsa, ne za pomoć muslimanima Gaze, već za međusobne ratove i pomaganje neprijateljima islama protiv muslimana. Opet ih Zapad koristi kao čuvare granica tuđih interesa.
A sve to je posljedica ostavljanja islama ili formalnog pristupa islamu. Kad nestane istinske vjere u Allaha, nestaje i istinskog cilja u životu, a kada nestane vjere i uzvišenog cilja, onda dobijemo bezvrijednu masu ljudi. Ima ih mnogo, ali ne vrijede puno, jer sabiranje nula nikad ne daje konkretan broj niti donosi snagu.
Takav odnos prema islamu, utjecao je i na naš odnos prema jednoj od najvećih Allahovih blagodati nakon upute, a to je islamsko bratstvo, i naša međusobna povezanost vezom imana.
Islamsko bratstvo obavezuje na pomaganje i solidarnost među muslimanima. Shodno tome, nije dozvoljeno ostaviti muslimana samog da se bori na bojnom polju, nego je u svakom slučaju potrebno stati uz njega i braniti ga. Iznevjeriti i izdati muslimana je krupna stvar, i to je – ako se dogodi – izgovor za izdaju svih muslimana.
Danas cijeli ummet, posebno 420 miliona tzv. arapskog svijeta na Bliskom istoku, svjedoče pokolju muslimana Gaze, neviđenom masakru, zločinu i genocidu, ali neće ni suzu pustit, a kamo li se onesvijestiti i pomisliti hoće li im Allah ikada oprostiti što su izdali svoju braću i sestre i prepustili ih zlikovicima da ih kolju kao kurbane.
I zbog takvog odnosa prema Allahovoj vjeri i prema islamskom bratstvu, nije čudo što u muslimanskim državama postoje ”šejhovi” koji pred svojim studentima izgovaraju takve nebuloze kojih bi se i najveći džahili postidjeli.
Naime, govoreći o cionističkoj agresiji na Gazu, jedan saudijski šejh je na svom predavanju rekao: ”Draga braćo, zapamtite dobro ovo što ću vam sada reći: Danas se samo priča o Gazi, a ja vam kažem da mi nećemo u kaburu biti pitani za Gazu, već zato što se nismo čuvali od mokraće.”
Drugi je opet, na dan Arefata, upozorio muslimane da tog dana što više uče dove, jer Allah prima iskrene dove na dan Arefata, a posebno da uče dove protiv Hamasa, jer je to najveće zlo i rak rana ummeta. A ni jednom riječju, zamislite, ni jednom riječju, u tom velikom danu, taj nadobudni ”šejh” nije spomenuo i osudio cionističke zločine i genocid nad muslimanima Gaze.
Za razliku od takvih kvazi učenjaka, istinski islamski učenjaci su kazali: ”Ništa ne iskrivljuje sliku islama više od učenjaka kukavice, poniznosti i puzavosti muslimanskih moćnika, plakanje u vrijeme nevolje i privrženost neprijatelju nadajući se njegovoj pomoći. Ništa ne iskrivljuje sliku islama više od našeg površnog razumijevanja Kur'ana i Sunneta, formalizma i neiskrenosti u vjeri, te zanemarivanja pomaganja ugroženoj i potlačenoj braći muslimanima.”
Upravo zbog našeg površnog razumijevanja islama, formalizma i neiskrenosti u vjeri, mi smo danas siromašni za novu generaciju pravih muškaraca, a prava muževnost ili muškost, kako je Kur'an opisuje, pripada dvjema posebnim skupinama ljudi kojima niko drugi nije dorastao.
Prva skupina su oni koji se odazivaju Allahovom pozivu, ljudi od vjernosti i časti, spremni u svakom trenutku na smrt na Allahovom putu, shodno ajetu: ”Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmijenili.” (El-Ahzba, 23.)
Druga skupina ”kur'anskih muškaraca” su oni koji su istinski posvećeni ibadetu, koji vole Allahove kuće, oni koji spominju Allaha ujutro i uvečer, ljudi čista srca i savjesti, hrabri i darežljivi, i potpuno predani Allahu.
Nažalost, naša muževnost danas je shvaćena kao tjelesna muškost, mišićava i nabildana tijela, i ništa više. A to je zapravo muževnost koja ne voli poteškoće, a voli tjelesna zadovoljstva, voli dunjalučki sjaj, prestiž i ugled, i to joj je glavni cilj.
I zato nije čudo što je ummet koji broji skoro dvije milijarde i koji ima mnogo nabildanih, a malo ”kur'anskih” muškaraca, potlačen i ponižen. Naša slabost je počela u našim srcima. Poraženi smo onda kada smo se udaljili od Kur’ana i Sunneta, a ne kada su naši neprijatelji postali vojno i tehnološki jaki i nadmoćni.
Međutim, nadu u bolje sutra ummeta, probudili su mudžahidi Gaze, rijetki muškarci danas u islamskom ummet koji odgovaraju kur'anskom opisu muškaraca. Oni su dokaz da naše poniženje nije od našeg neprijatlja, već od nas samih.
Oni su najbolji primjer živog islama. A živi islam znači da kada uđeš u džamiju ostaviš dunjaluk na cipelama. Ali kada izađeš iz džamije da ne ostaviš islam u ćošku džamije, već da ga nosiš u porodicu, na posao, u školu, u život. A to znači da islam bude tvoj život.
Islam ne traži od nas da postanemo meleki, ali traži da ne budemo lažovi, da ne budemo robovi strasti, da ne budemo licemjeri, kukavice i izdajnici, da svaki naš pokret odiše islamom i da naš život bude u skladu sa Allahovim riječima: “Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.” (El-En’am, 162)
Da zaključimo, izvor našeg straha za islam ne treba biti u neprijateljima islama, nego u našem stavu i odnosu prema vlastitoj vjeri. I povratak islamu nije prihvatljiv ako je sveden na riječi koje izlaze s usana, a nemaju nikakve veze sa stvarnim životom.
Potpuno vraćanje u okrilje Allahove vjere i Njegovog Šerijata, znači oživljavanje islamskog jedinstva i jačanje bratske islamske veze, jer je jedinstvo ummeta preduslov našeg opstanka.
Onda kada pred našim neprijateljem budemo stajali jedinstveni u saffovima kao da su bedem neprobojni, kao što stojimo pred našim Uzvišenim Stvoriteljem u džamijama, možemo se nadati Allahovoj pomoći i skoroj pobjedi.
Potpuno vraćanje Allahovoj vjeri znači maksimalno posvećivanje pažnje materijalnoj pripremi, spremnost na džihad i odgajanje mladih naraštaja na toj ideji, jer džihad je veličanstveni ibadet koji nam je naredio naš Milostivi Gospodar.
Vraćanje vjeri znači uspostavljanje pravde i davanje odgovornih funkcija onima koji su ih dostojni u svim oblastima života, jer je to kur'anski imperativ. Suludo je nadati se pobjedi samo zato što formalno pripadamo islamu i što nosimo muslimanska imena, a među nama caruje kriminal, korupcija, nepotizam, nepravda i sve druge pošasti.
Onoga dana kada se muslimanski narodi, odnosno muslimanske mase, potpuno i istinski vrate islamu, oni će se pokrenuti kao snažna bujica koju ništa neće moći zaustaviti, i tada će nestati cionistička tvorevina bez traga i istopit će se kao što se so istopi u vodi, i tada će islamski ummet vratiti svoju slavu i ulogu vođe čovječanstva koja mu prirodno pristaje i pripada.
