Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nema sumnje da su jalove odgojne metode kojima je islamski svijet bio izložen u posljednjim stoljećima dovele do toga da muslimani više ne znaju šta znači istinska cijena muževnosti i čovječnosti; a čak i kad to naslute, ne mogu to podnijeti, ne trpe njezine teškoće i ne preuzimaju njezino breme kako bi trebalo.
Dok, s druge strane, u zapadnim sredinama postoji mnoštvo ljudi koji znaju kako se gaji daleki ideal, kako se prema njemu ide odlučnim korakom i čeličnom voljom, i kako se ne posustaje, čak ni kada se pred čovjeka ispriječe velike prepreke.
Uzrok mlitavosti koja je danas upropastila muslimane jeste to što pogrešno shvataju svoju vjeru i što mnogo fantaziraju i očekuju od svoga Gospodara ono što nema osnova. Onaj koji klanja nekoliko rekata namaza odmah sebe smatra među onima koji su već stigli do cilja. Nakon toga, vrijeme – kako on zamišlja – treba ponizno da prati njegov korak, a da stvari idu njemu u susret, umjesto da on ide njima.
I tako ummet čeka pobjedu prolaskom dana i godina – ne blagoslovom žrtve i hrabrosti -, već, navodno, blagoslovom namaza i posta koje je dovoljno formalno izvršiti. A daleko je to, predaleko, sve dok ne spoznamo suštinu vjere i prirodu ovoga svijeta.
Između duhovnih i intelektualnih nedostataka
Postoje polupobožni ljudi kao što postoje i poluobrazovani. Ozbiljna mahana koja se pripisuje jednima, nimalo nije skrivena ni kod onih drugih. Neophodno je da liječimo ove manjkavosti koliko god možemo – kroz odgoj i obrazovanje – vodeći računa o općem društvenom interesu, i vodeći ga prema željenom savršenstvu.
Najupadljivija mahana poluobrazovanog čovjeka jeste njegovo samopouzdanje u ono malo što zna i potcjenjivanje svega onoga što ne zna, pa je njegov pogled na ljudsku kulturu sužen – ne trudi se da proširi svoje znanje, jer je umislio da je saznao i shvatio sve ono što mu je bitno. Vrlo često takvi ljudi čine djela neznalica, ne mareći za kritike koje im se upućuju, jer, po njihovom uvjerenju, oni su “obrazovani” i njihov rad i ponašanje su iznad svakog prigovora.
Polupobožni ljudi hodaju tim istim iskrivljenim putem. Čine postupke koji čovjeka ostavljaju u velikoj nedoumici – oni savršeno odrađuju pola svoje vjere, a nimalo se ne boje Allaha u pogledu druge polovice. Što se tiče njihove sigurnosti u veličinu svojih djela, dovoljno je reći da jedan od njih obavi nekoliko rekata namaza, i odmah očekuje da leti po zraku, ili da se prirodni zakoni zbog njega poremete.
Kad prebire zrnca tespiha dok sjedi u svojoj kancelariji ili dućanu, nije ga briga ako drugi poslovi propadaju, niti ako sve ostalo ide svojim tokom, vođeno porivima strasti, haosa i nemara. Kad pročita svoj vird (zikr), očekuje da bereket tog virda bude spušten na njegovu zapuštenu djecu, umjesto da taj bereket dođe kroz odgoj, trud, brigu i požrtvovanost.
I tako on mirno zaspe očekujući da će, zbog svoje pobožnosti, sanjati lijepe i istinite snove. A na druge gleda s visoka, broji njihove grijehe, uveličava ih i proriče im težinu kazne koja ih čeka na ahiretu.
Ako i sluša učenjake, sluša samo ono što mu se sviđa, a odbija ono što je mrsko njegovom pokvarenom ukusu. Ti učenjaci, u njegovim očima, nisu nimalo bolji od njega, jer, ako su ga pretekli znanjem, on je njih pretekao djelom. No, možda sebe ipak ne stavlja iznad njih, jer time želi pokazati skromnost bogobojaznih.
Polupobožni ljudi slični su poluobrazovanima: brojni su i često predstavljaju zlo koje se prešutno toleriše. Jer, u borbi protiv otvorenog neznanja prihvatamo poluobrazovane, a u borbi protiv otvorenog razvrata prihvatamo polupobožne.
Ipak, nadamo se da istinske vrijednosti i činjenice neće biti izgubljene pod sjenom ovih nužnih okolnosti, niti da će ružnoća moralnog i intelektualnog nedostatka ostati skrivena iza lažnih obilježja pobožnosti i znanja.
