Muhammed, s.a.v.s., i čuvanje ljudskih osjećanja
Samo iskreni vjernici, moralne ljudske veličine, plemeniti, dobri, samilosni i ponizni ljudi, paze i čuvaju osjećanja drugih ljudi, dok oholi, uobraženi, samoobmanuti ljudi, ne paze i ne čuvaju tuđa osjećanja i ne misle osim na sebe. A najplemenitiji čovjek, najponizniji i najmilostiviji Allahov rob koji je hodao zemljom, bio je posljednji Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., čiji život obiluje primjerima o čuvanju ljudskih osjećanja, ljudske ličnosti i dostojanstva.
Tako, naprimjer, kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., primijetio ili čuo za pogrešku nekoga od ashaba, on ga nikada nije javno upozoravao, niti je pred ostalim ashabima spominjao njegovo ime, već bi govorio: ”Šta je ljudima koji rade to i to, ili koji govore tako i tako…?!”, čuvajući njihova osjećanja.
Jedan od primjera Poslanikovog čuvanja ljudskih osjećanja je i onaj sa beduinom koji je urinirao u mesdžidu u Medini, pa kada su ga ashabi htjeli prekinuti i istjerati iz mesdžida, Poslanik, s.a.v.s., im je zabranio da ga prekidaju, a kada je beduin obavio svoju potrebu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., postupio je prema njemu sa punim poštovanjem, podučivši ga, jer beduin nije poznavao propise islama, da je džamija mjesto za ibadet i da se u njoj ne može obavljati fiziološka potreba.
Zatim, Muhammed, s.a.v.s., nije vrijeđao i grubo odbijao ljude koji su tražili pomoć, odnosno sadaku, iako je nisu zaslužili, već je sa njima blago postupao. Naime, u vrijeme Oprosnog hadža, dok je Poslanik, s.a.v.s., dijelio ljudima sadaku, došla su dvojica ljudi da traže sadaku, pa kada je vidio da su zdravi i snažni, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Ako hoćete ja ću vam udijeliti sadaku, ali znajte da u sadaki nema udjela bogataš i onaj ko je snažan i zdrav te ko je u mogućnosti da privređuje za sebe.” Bio je plemenit prema njima, posavjetovao ih je i upozorio, ali nije povrijedio njihova osjećanja i nije im rekao: ”Kako vas nije stid da tražite sadaku kad ste zdravi i snažni i kad možete zarađivati sebi na drugi način.”
Allahov Poslanik, s.a.v.s., pazio je i na osjećanja majke kojoj je dijete plakalo dok su klanjali namaz u džematu, pa je skratio učenje Kur'ana na namazu, da bi majka mogla uzeti i utješiti svoje dijete što prije. Kao i osjećanja onih koji dolaze da klanjaju u džematu, pa je rekao Muazu ibn Džebelu, nakon što se jedan musliman žalio da Muaz, kad im predvodi namaz, dugo uči u namazu: ”Zar ćeš biti od onih koji dovode ljude u iskušenje?!” I naredio je onima koji predvode namaz da ne dulje sa učenjem Kur'an i sa namazom, jer među onima koji klanjaju ima bolesnih, starih i onih koji imaju svoje potrebe.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., čuvao je osjećanja živih u pogledu njihovih umrlih, pa je zabranio psovanje mrtvih ljudi, jer oni su svoj dunjalučki život završili i dobit će ono što su zaradili, a njihovo psovanje vrijeđa žive članove njihovih porodica.
Također, Alahov Poslanik, s.a.v.s., čuvao je osjećanja starijih i mlađih, rekavši: ”Ne pripada nama ko ne poštuje naše starije i ko nije samilostan prema našim mlađima!”
Koliko je ovaj plemeniti poslanički ahlak prisutan kod nas? Ako jeste blago nama, ako nije, nemamo pravo drugima vaziti i držati lekcije o slijeđenju Poslanikovog, s.a.v.s., sunneta?!
Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
