Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Komentirajući ajet iz sure El-Ahzab, koji se odnosi na munafike: ”A kad zavlada strah, vidiš ih kako gledaju u tebe kolutajući svojim očima kao pred smrt onesviješćeni; čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima, škrti da učine bilo kakvo dobro. Oni ne vjeruju, i zato će Allah djela njihova poništiti; a to je Allahu lahko” (El-Ahzab, 19.), šejhul-islam Ibn Tejmijje, rekao je: ”Ovo psovanje i vrijeđanje iskrenih vjernika oštrim jezicima od strane munafika događa se na nekoliko načina. Ponekad munafici govore vjernicima: ‘Ova nesreća koja nas je zadesila (od strane nevjernika) je zbog vas, jer vi ste ti koji ste pozivali ljude u ovu vjeru i borili se za nju, i niste se slagali s njima.’ Ovo je mišljenje munafika o ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ponekad munafici kažu iskrenim vjernicima: ‘Vi ste ti koji ste nas savjetovali da ostanemo ovdje i da budemo postojani u ovom utvrđenju do ovog vremena. Inače, da smo ranije otišli ne bi nam se ovo dogodilo.’ Tj., ne bi nas snašla nevolja od strane nevjernika da smo ranije napustili ovo utvrđenje ili ovo mjesto koje neprijatelj napada i želi ga osvojiti.
A nekada munafici kažu vjernicima: ‘Uprkos vašoj malobrojnosti i slabosti, vi uporno nastojite pobijediti neprijatelja, a to je zato što vas je vaša vjera obmanula’, kao što se navodi u ajetu: ”Kada su licemjeri i oni čija su srca bolesna govorili: ‘Ove je obmanula vjera njihova!’ A onaj ko se u Allaha pouzda – pa, Allah je zaista silan i mudar.” (El-Enfal, 49.)
Ponekad kažu vjernicima: ‘Vi ste ludi i nemate pameti, hoćete da uništite sebe i ljude sa sobom.’
A nekad opet koriste najteže uvrede i psovke kriveći iskrene vjernike za teško stanje, ali, i pored toga oni su željni dobara koja muslimani posjeduju, odnosno željni su ratnog plijena (iako nisu učestvovali u borbi) i imetka koji ste stekli.” (Medžmu'ul-fetava, 28/456-467.)
Ibn Tejmijje je ovim htio reći da su licemjeri u svakom vremenu glavni remetilački faktor unutar muslimanske zajednice, te da im je svojstveno sijanje smutnje i ubacivanje panike u muslimanske redove, posebno u vremenima iskušenja, jer su im srca prazna od imana i straha od Allaha, pa onda strahuju od svega drugog i boje se i vlastite sjene, a kamoli neprijateljske vojske i granata.
Ali, ako je situacija povoljna i u korist muslimana, i ako muslimani ostvare pobjedu protiv neprijatelja, vidjet ćete ih prve u redu za podjelu plijena i ratnih priznanja, kao što je rekao Katade u komentaru spomenutog ajeta iz sure El-Ahzab: “U vrijeme podjele plijena oni pruže svoje jezike prema vama i govore: ‘Dajte i nama, niste vi preči od nas!’ Kada je plijen u pitanju, oni su najpohlepniji, najškrtiji i najprostijeg jezika (tj., niti ima kakve koristi od njih samih, jer se ne bore na strani istine, niti od njihovih imetaka, jer su škrti i ništa ne daju na Allahovom putu), a u vrijeme bitke, najveće su kukavice i strašljivci.”
