Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Otpor muslimana Gaze protiv cionističke okupacije nije samo borba za parče zemlje, već savremeni primjer narodne borbe u srcu ummeta, na prvoj liniji sukoba protiv globalnog saveza zla. Ova borba je ogledalo kroz koje i ostatak ummeta vidi svoju snagu, ako je odluči prepoznati. Stoga, u nastavku izdvajamo najvažnije lekcije i poruke iz ove časne borbe:
Glavna bitka vodi se za ljudsku volju
Otpor cionističkoj agresiji na Gazu otkrio je da je ključna borba za ljudsku volju, jer je ona najmoćnija životna snaga. Cionističke zločinačke falange su, zajedno sa krstaškim saveznicima predvođenim Amerikom, počinile brutalne zločine u Gazi, ubijajući i rušeći sve pred sobom, s ciljem da slome volju muslimanima i mudžahidima Gaze, te da im zauvijek ubiju nadu u pobjedu. Ali nisu znali da, kad su srca ispunjena iskrenom vjerom u Allaha, čak se i iz ruševina Gaze čuju krici podrške otporu cionističkom agresoru.
Neravnoteža u snazi ne može biti prepreka otporu
Neravnoteža u materijalnoj snazi je realnost, ali je nemoć pred njom iluzija. Cionistička tvorevina je vojno nadmoćnija, ne samo nad malim i okupiranim Pojasom Gaze, već nad svim okolnim državama, i posjeduje nuklearno oružje koje ni jedna arapska zemlja nema.
Ima dronove, tenkove i podršku Zapada. Ali ne posjeduje ono što imaju stanovnici Gaze: iman, sabur i volju za borbu do posljednjeg daha. Historija nas uči da se sile ruše i padaju kada počnu vjerovati da su nepobjedive, a da otpor okupaciji i zulumu ne zna za predaju i granice.
Zatim, iako je cionistički entitet nastao uz vanjsku pomoć i dalje živi na vještačkom disanju Zapada – kao strano tijelo i entitet zasađen u srcu svete muslimanske zemelje – nijedna sila, ma koliko moćna, ne može sve.
Ti isti vanjski faktori spriječili su armije arapsko-muslimanskih država da uznemiravaju cionistički entitet, ali nisu uspjeli spriječiti mudžahide Gaze koji, iako okruženi izdajničkim arapskim vojskama i cionističkom vojskom, uspijevaju da siju strah u srcima neprijatelja, nanoseći im ogromne gubitke i pokazujući spremnost na borbu do konačnog oslobađanja Gaze i cijele blagoslovljene Palestine.
Otpor ne počinje spektaklom, već srcem koje kaže: “Dosta je bilo šutnje!”
Početak – u ovako teškim okolnostima – može izgledati slab, ali se do snage dolazi samo preko takvog početka. Danas se cijeli svijet divi herojskom otporu muslimana Gaze, a zaboravljaju da je sve počelo kamenicama iz ”Davudove” pračke. Taj početak je svima izgledao slabo, nemoćno i beznadežno, ali je bio iskra u tmini zuluma, nasilja i potlačenosti.
Oživljavanje duha otpora protiv zuluma i spremnost na žrtvu prelomna je tačka u životima naroda. Herojski otpor muslimana Gaze skupo je plaćen. Gaza je platila krvavim računom – hiljadama mrtvih, razorenim domovima, sravnjenim bolnicama. Ali je zauzvrat srušila nešto mnogo opasnije: zid šutnje, straha, potlačenosti i pomirenja sa zulumom. Taj zid je pucao pod nogama djece koja su ginula sa tekbirom na usnama, i majki koje su svoje sinove ispraćale s dovom, a ne suzama i jadikovanjem. Otpor ne počinje spektaklom, već srcem koje kaže: “Dosta je bilo šutnje!”
Istinska promjena ne stanuje u zoni komfora
Mudžahidi Gaze su nas naučili da ne treba čekati nestanak izdajnika niti preobražaj kukavica. Borba ide dalje uprkos njima, jer je dovoljno da postoji zdravo jezgro koje može nositi borbu. Ni jedno društvo nije bilo bez izdajnika i munafika, a većina kukavica nikada ne postane hrabra.
Znaju to dobro mudžahidi Gaze, pa su dali do znanja cijelom svijetu da se oni neće povući i odustati od časne borbe na Allahovom putu, makar se svaki arapski ”Abdullah ibn Ubejj”, povukao sa svojom vojskom sa bojnog polja u najtežem trenutku, kao što se vođa munafika u Medini, Abdullah ibn Ubejj, povukao sa trećinom vojske iz bitke na Uhudu, ostavljajući muslimansku vojsku, predvođenu Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na cjedilu i na milost i nemilost daleko brojnijoj i naoružanijoj mušričkoj vojsci.
I na koncu, nepotpuna pobjeda ne znači uzaludan trud. Velike bitke se rijetko dobijaju u jednoj rundi. Svaki korak ka cilju, pa i djelimični uspjeh, bolji je od napuštanja bojnog polja.
Postupak koji je usmjeren ka istinskoj promjeni i oslobođenju mjeri se isključivo prema njemu sličnim postupcima, a ne prema onima koji se odvijaju unutar tzv. ”dozvoljenog prostora suživota”, ako uopće taj izraz ima ikakvog smisla.
Jer se kretanje u pravcu istinske promjene temelji na otporu i borbi koja uključuje rizik, otpor i žrtvu. Dok zagovaranje tzv. ”mirnog suživota” počiva na kompromisu, prilagodbi i izbjegavanju svake žrtve, pa makar to značilo prihvatanje poniženja. Suživot s tlačiteljem nije mir, to je tiha kapitulacija. Zato je ogromna razlika između istinske borbe za slobodu i lažnog suživota.
Zato Gaza nije samo geografski pojam. Gaza je moralni kompas. Gaza je pitanje: Hoćeš li živjeti klečeći – ili umrijeti uspravno?
Muslimani koji se ugledaju na mudžahide Gaze ne mogu ostati potlačeni.
