Piše: šejh Muhamed el-Gazali
Osvojiti Gazu znači osvojiti Sinaj, znači ostaviti Egipat na milost i nemilost nadolazećim olujama, znači pripremiti lakši put za povratak. I sve su to pretpostavke koje bi imale smisla da je Palestina strana zemlja za nas, ili da su njeni stanovnici daleke komšije sa kojima nas povezuje samo blizina doma.
Međutim, Palestina je dio velikog islamskog svijeta, dio njegovog bića, i temelj njegove civilizacije. Dominacija i kontrola nad Palestinom otvara put prema Kairu, Damasku i Bagdadu, čak i prema Mekki i Medini. Razmišljati o tome da se bilo koji dio nje preda Jevrejima ne možemo nazvati ničim drugim osim nevjerovanjem u islam i dubokim neznanjem prirodne borbe između nas i zapadnog kolonijalizma.
Povlačenje iza granica koje je iscrtao i postavio kolonijalizam kako bi uništio islam, i koji je podstakao uska nacionalistička osjećanja, predstavlja ogromnu opasnost za muslimane kao veliki ummet, ili ummet podjeljen na razne dijelove pod različitim vrstama vlada.
I nema ništa lakše za Zapad nego da nas uništava, zemlju po zemlju, sve dok ne dođe naš red, i dok zvijer ne upotrijebi svoje kandže i zube protiv nas, a mi tada, kajući se, vrištimo: ”Pojedeni smo onoga dana kada je pojeden bijeli bik!” No, tada više neće biti vremena za kajanje.
Muslimani svih nacija i jezika treba da objave rat kolonijalizmu, da se bore svim oružjem koje im je na raspolaganju, i da imaju na umu da su se borili dva puta u dva svjetska rata zajedno sa saveznicima prevarantima, a da nisu postigli ništa osim izdaje i sramote, vraćajući se u svoje poražene domovine praznih ruku, bez ikakvog dobra.
Muslimani (muslimanski narodi) moraju birati između dvije opcije, nema treće: ili buđenje, ili smrt. (Iz knjige: Fi mevkibi ed-da'veti, objavljena 1954. god.)
